Piše: SENAD AVDIĆ

U Sarajevu je posljednjeg vikenda umro Sabrija Zulfikarpašić. Imao je 82. godine i njegovi prijatelji iz restorana "Roma" na Grbavici gdje je godinama redovno dolazio kažu da ga nije bilo među njima zadnjih mjesec dana. Toliko je bilo vremena dovoljno zločudnoj bolesti da ga savlada. "Nije se mnogo patio", kažu, "otišao je ponosno, uspravno i gospodski kakav je bio za života".

GOSPODIN PO ROĐENJU

Tri dana kasnije nakon dženaze na kojoj se okupila rodbina i prijatelji na groblju Grlića brdo troje djece, dvije kćerke i sin koji žive u Francuskoj okupili su se oko Sabrijinih prijatelja i upitali jedog od njih. "Jeste li ikada sreli i upoznali većeg gospodina od našeg oca?". "Djeco draga, možda mu je jedino ravan bio po gospodstvu njegov brat, a vaš amidža Malik". Brat Sabrije Zulfikarpašića, Malik Rezaković umro je prije četiri godine u Australiji i, također, je sahranjen u Sarajevu.

Sabrija Zulfikarpašić rođen je 1942. godine u Sarajevu, nekoliko mjeseci nakon što su četnici u Foči svirepo ubili njegovog oca Sabriju. Njegov brat Adil Zulfikarpašić, partizanski borac i komunistički rukovodilac u mnogim intervjuima i tekstovima govorio je da je u ratu izgubio 40-ak najbližih rođaka, ali da do kraja života nije prežalio brata. Kada se nakon više od trideset godina provedenih u izgnanstvu vratio u Jugoslaviji, 1990. godine, Adil je obilazio ljude u Foči za koje je vjerovao da bi mogli znati gdje su pokopani posmrtni ostatci brata Sabrije. Nikada nije dobio pouzdan odgovor. Adil Zulfikarpašić je imao još četiri sestre.

Supruga ubijenog Zulfikarpašića je sinu dala ime svoga bestijalno likvidiranog muža. Kasnije se udala za uglednog sarajevskog sudiju Rezakovića, sa kojim je dobila drugog sina Malika.

Ko je zapravo bio Sabrija Zulfikarpašić, šta današnja javnost, zna o jednom od najzanimljivijih osoba rođenih u Sarajevu, šarmeru i evropski poznatom plejboju, nevjerovatno enigmatične i ništa manje uzbudljive biografije. Sabrija je bio nedostupan za književno-novinarske lovce na "jugoslovenske kontroverzne emigrante", ili "kontroverzne crne bisere" u Evropi, poglavito Francuskoj, izbjegavao je i u najitimnijim društvima povjeravati svoje poslove, avanture, uspjehe, padove, planove.

Upoznao sam ga prije desetak godina u maloj kvartovskoj kafani "Kod Hame", u mom susjedstvu, ljupkom mjestu od desetak metara kvadratnih kojeg odavno nema, kao ni većine, dragih, nezaboravnih, inspirativnih ljudi koju su se godinama sa radošću tiskali u nju. Imao je tada skoro 75 godina, ali je izgledao nevjerovatano vitalno, markantno, muževno, šmekerski. Govorio je malo, odmjereno i ekonomično.

TIJESNO MU SARAJEVO

"Kada su u Sarajevo stigli prvi televizori, krajem 50-ih i početkom 60-ih godina, ja sam se pokazao majstor u postavljanju antena na krovove kuća kako bi se moglo gledati više programa od onog jednog. Nakon što sam postavio antenu u mojoj kući, navalile komšije da to uradim i njima, verao sam se po krovovima i verandama, mogao sam se sto puta polomiti. Možda sam zbog toga i otišao u Francusku, da mogu na miru gledati televiziju bez antena", šalio se Sabrija zabavljajući goste u kafanici.

Naravno, nije zbog zbog antena Sabrija Zulfikarpašić napustio Sarajevu i Jugoslaviju sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća. Kao i većina mladića njegovih godina, pobjegao je da ne bi morao služiti vojni rok u Jugoslovenskoj narodnoj armiji. U Francusku je otputovao bez pasoša. Tada je među bjeguncima iz Jugoslavije bila rasprostranjena "moda" da se državna granica prelazi vozom, odnosno ispod konstrukcije voza, tek desetak centimetara iznad tračnica.

U Francuskoj se 60-ih godina skrasila mahom srpska politička i ekonomska emigracija, Hrvati su birali Njemačku, kao i Muslimani. Sabrija je bio oprezan, racionalan i probirljiv, nije se približio ni jednoj od grupa "zemljaka" koji su se tih godina visoko pozicionirali u francuski kriminalni milje. Jednom od rijetkih prijatelja koji ga je posjetio prvih godina njegovog emigranskog života se povjerio. "Nisam imao jugoslovenski pasoš, dolazili su mi ljudi iz Službe, nudili 'papire' ako pristanem, za njih raditi neke tajne, naravno prljave posliće, pozivali su me na patriotizam. Odbio sam ih. S druge strane, kao migrantu u Francuskoj ti se nije nudilo puno mogućnosti: da se priključiš Legiji stranaca, da se baviš sportom i uspiješ, ili da se odaš kriminalu. Meni se ništa od toga nije sviđalo". Francuski pasoš je dobio relativno brzo.  

Dolazak u Pariz naočitog, šarmantnog ljepotana otmjenih manira i aristokratskog obiteljskog porijekla svjedočili su akteri tog vremena, doveo je je do gotovo histerične pomame među pripadnicama tamošnjeg džet seta, najatraktivnijim ženama toga vremena. Beogradski novinar Dušan Savković u svom bestseleru "Zagrljaj Pariza" tematski posvećenog "srpskim žestokim momcima" u Francuskoj prenio je riječi jednog od njih, Uroša Miličevića, čovjeka visoke reputacije u pariskim krugovima. "Niste čuli za Sabriju Zulfikarpašića?!.. On je danas prvi plejboj Pariza, najlepši muškarac na svetu...Oni su (mislio je na razvikane srpske 'zavodnike',) lovci na babe. Mučibabići. Takvih je stotine među našim u Parizu. Sabrija je nešto drugo. Ovoga leta on je pratio Žaklinu Kenedi? Ne verujete?“, upitao je Miličević novinara kojem nije preostalo ništa drugo nego da povjeruje.

Bridgette i Mijanou Bardot (Foto: PINTEREST)

U ZAGRLJAJU SESTARA BARDOT

Milomir Marić, koji je nekada važio za novinara, i koji je novinarski posao započeo u "Dugi" pod utjecajem i starijeg kolege Savkovića, čeznutljivo je svojevremeno govorio ovom potpisniku da je Sabrija Zulfikarpašić dugogodišnji, nedostignuti "mračni predmet" njegove novinarske (znati)želje.

Da je sarajevski ljepotan pokorio Francusku i zarobio srca najljepših žena toga vremena, svjedočio mi je jedan ugledni sarajevskih advokat koji je sredinom sedamdestih boravio na ekskurziji u Parizu.

"Jedan moj poznanik iz srednje Bosne, koji je nešto ranije emigrirao u Francusku, me dočekao i odveo kod svog prijatelja za kojeg mi je rekao da je glavna faca u gradu. Došli smo do stana u centru Pariza, vrata nam je otvorio čovjek fenomenalnog izgleda, korpulentan, sa dugačkom kosom, koja mu je padala na široka ramena. Bio je izrazito ljubazan i predusretljiv domaćin, kazao nam je da naspemo sebi piće dok on obavi jutarnju higijenu u kupatilu. Nisam nigdje u stanu vidio police sa pićem, Sabrija se potom vratio, nasmijao se našoj balkanskoj smotanosti, pritisnuo neko dugme nakon čega se ispod velikog kreveta pojavila tacna sa najluksuznijim pićima, francuskim konjakom, bocama šampanjca. Kaže nam Sabrija, ali ne tako da se hvališe, da se dok se on ne vrati zabavimo gledajući fotografije u stanu. Meni odmah stanu oči pred fotografijom na kojoj je naš domaćin u društvu Brigitte Bardot i njene sestre Mijanou, također poznate glumice tog vremena. Uslikani u Saint-Tropezu na plaži, one u bikinijima izgledaju kao anđeili, on također. Poslije nam je neusiljeno, bez neukusne samohvale govorio da se u to vrijeme zabavljao sa mlađom sestrom, ali da ni Brigitte nije bila ravnodušna prema njegovom šarmu".

Ovaj naš sugovornik kaže da je njega i prijatelja Sabrija Zulfikarpašić svojim automobilom odveo u neki pariški luksuzni restoran u kojem je dočekan kao eksluzivan, ugledan gost. "Ulazimo u njegov automobil 'Porsche Carreru' koji je bio jedan od najluksuznijih vozila toga vremena na ulicama Pariza", prisjeća se ovih dana nezaboravnih detalja sa svog studijskog putovanja u Francusku 1974. poznati advokat.

Tokom našeg višesatnog kafanskog razgovora nakon što sam lakomisleno pomislio da su alkohol i vesela konverzacija zajedničkih kafanskih poznanika i prijatelja otopili njegov opreze i nepovjerenje i razvezali mu jezik, kazao sam Sabriji da je malo nepravedno da većina ljudi u Sarajevu nema pojma ko je on. Tek uzak krug ljudi naslućuje kakvu čudesnu biografiju ljubomorno  samo za sebe čuva taj markantni, dostojanstveni čovjek koji se vratio u svoj rodni grad nakon decenija uzbudljivog života u inozemstvu.

"Srpski novinari, pisci, filmadžije... su izgradili čitavu nacionalnu mitologiju od ljudi, kriminalaca, polumafijaša, plaćenih ubica, koji su i sami priznali da tebi nisu do koljena, da si im svima bio nedostignuti uzor", počeo sam ga "muntati". Podsjetio sam na ga na gomilu knjiga i feljtona ispisanih o Stevanu Stevici Markoviću, beogradskom uličnom štemeru, koji je u Pariz stigao na poziv slavnog glumca Alaina Delona da bude njegov osobni tjelohtranitelj. Marković je 1968. godine pronađen mrtav na pariškom smetljištu, njegov ubica, po svim nalazima - profesionalni, plaćeni kiler, nikada nije otkriven.

PRAVI MANGUPI SE NE REKLAMIRAJU JAVNO

"Stevica Marković je bio primitivac, neotesan i nezreo frajer, a kontao je i ponašao se tako kao da je svjetski mangup i da mu je Pariz pod nogama. Ja sam mu malo pomogao da uđe u te filmske i umjetničke krugove. Delona je poznavao sa snimanja nekog filma u Beogradu. Marković je sebe precijenio, nije bio dorastao igrama u koje se zapetljao. Izbjegavao sam njegovo društvo mjesecima prije nego je ubijen", kazao je pažljivo birajući riječi Sabrija Zulfikarpašić jednog popodneva 2015. godine u kafani "Kod Hame".

Potom je nastavio: "A kada već pominješ beogradske novinare, mene je proganjao taj Dušan Savković kojeg spominješ, baš je bio i uporan i naporan u zahtjevima da čuje moju 'istinu'. U početku sam ga elegantno odbijao, na kraju nakon što nije odustajao sam mu rekao: 'Slušaj me pažljivo, niko od ljudi koji su se tebi ispovijedili i koje si u knjige stavio više nije među živima. Zato me se okani, živ bio'."  

Potom me Sabrija pogledao gotovo sa sažaljenjem i staloženo rekao: "Nemoj me pogrešno shvatiti, ali taj isti odgovor važi i za tebe. Možemo, ovako sjediti, piti, meziti, zezati se, kod Hame ili negdje drugo, ali od novinske priče kakvu očekuješ, zaboravi."

Nakon nekog vremena neugodne tišine, Sabrija je naručujući još jednu turu kazao: "Ovo ti govori čovjek koji je nekoliko godina bio najčuvanija osoba u Evropi! Zašto, kako, to sad nije bitno. Samo da znaš, mene su kada sam išao na skijanje čuvali najljući policijski specijalci Francuske. I dosta više o tome“.    

/Nastavit će se/