Piše: Jelena LOVRIĆ / Nacional

Odnosi snaga ozbiljno se mijenjaju. Šansa za smjenu Plenkovićeve vlasti evidentno raste. SDP je po rejtingu takoreći prekonoć snažno skočio. HDZ-ov plan da će se kroz izbore prošetati neslavno propada. Na eksplozivni izazov s Pantovčaka vladajući nemaju adekvatan odgovor. Ali ništa još nije gotovo. U mjesec dana kampanje svašta se još može dogoditi.

Za predsjednika Milanovića radi ogroman bazen nezadovoljstva javnosti. Nezadovoljstva koje dosad nije imalo svoju točku okupljanja. Sada je dobilo lidera. Ličnost oko koje bi se nagomilani bijes mogao kristalizirati. Milanović funkcionira kao buntovnik. Njegova je retorika pobunjenička. Za njega radi i Ustavni sud, koji mu zabranjuje kandidiranje na parlamentarnim izborima. Prijeteći nastup predsjednika tog suda Šeparovića, oduvijek povezanog s HDZ-ovom vrhuškom, veliki će dio javnosti doživjeti kao neizbalansiran i nepravedan. Slično funkcioniraju i druge institucije države – od javne televizije do Vlade, čiji članovi, od premijera do ministara, državnim resursima vode HDZ-ovu kampanju. Ali, na takve uzurpacije ni Ustavni sud ni Državno izborno povjerenstvo ni da bi trznuli. Što oko šefa države stvara oreol žrtve. Naravno, i sam Milanović snažno radi za sebe. Funkcionira eksplozivno, retorika mu je vatrometna, u duelima djeluje superiorno, nitko ga ne može nadlajati.

Šef je države uzjahao oluju gnjeva, ali pitanje je koliko će na toj krijesti uspjeti izdržati. Kampanja bi po snazi morala rasti. On je odmah grunuo svom snagom. Nije realno da furiozan ritam može držati cijelo vrijeme. Još teže da bi ga mogao pojačavati. Mnogo je izglednije da će se ispuhati. Osim toga, ljudi se umore od prejakih riječi. Protiv Milanovića radi i njegov često bezobziran diskurs. Proglašavanje Ustavnog suda gangsterajem, mizogine rugalice, prijetnje koga će sve posmicati i baciti u more. Snažna retorika je jedno, padanje u vulgarnost i jezik krčme nešto posve drugo. Veliko je pitanje i kako će djelovati njegova politička nekonzistentnost – šaranje od ljevice do desnice, od SDP-a do Mostu svojstvenog pumpanja straha od migranata. Koketiranje s desničarenjem jednom ga je već koštalo izbora.

Za Andreja Plenkovića radi cijela država. Svi su njeni mehanizmi upregnuti u korist HDZ-ove izborne pobjede. Državni budžet iz kojeg premijer, kao da odvaja od vlastih usta, dijeli takozvane poklone. Socijalnim transferima na račun cijele nacije kupuje birače. Za njega burgijaju institucije države, od Ustavnog suda nadalje. U izborima sudjeluje s pozicije vlasti, što se Milanoviću zabranjuje. Plenkoviću pomaže i filistarski duh velikog dijela hrvatske javnosti. Onih kojima je psovka strašnija od kriminala. Koje Milanovićev nepristojan, često i sablažnjiv rječnik skandalizira više od Plenkovićeve užasne korupcije. Kojima je nazivanje Ustavnog suda gangsterima nepodnošljivije od njegova potpuno problematičnog sastava i načina na koji, HDZ-u vazda na usluzi, običava funkcionirati. Na koncu, za dosadašnju vlast radi i sam Milanović, svojim radikalnim nastupom zbijajući desnicu oko HDZ-a.

Protiv Andreja Plenkovića radi osam godina njegove vlasti. Prvo, strahovita, sveprisutna korupcija i klijentelizam, posljedica činjenice da vladajući državu tretiraju kao svoje privatno vlasništvo. Njegovi ministri po zatvorima i jataci hobotnice u premijerskom  kabinetu. Drugo, protiv njih radi i strašan osjećaj nepravde kojim su natopili Hrvatsku. Nepravda koja je mnogo mladih potjerala iz zemlje, dijeleći naciju na one koji „imaju Hrvatsku“, klasu privilegiranih i nedodirljivih sudionika i prijatelja vlasti, i one koji ništa nemaju, takva nepravda stvara revolt. Treće, Andrej Plenković radi sam protiv sebe. Svojim mesijanskim stavom, autokratskim izopačenjem, grabežom kancelarske pozicije, voljom da reducira i zgazi demokraciju i zemlju povuče u rikverc, svojim zamornim samohvalama i veličanjem vlastitog lika i djela… Osam godina vlasti jako ga je potrošilo i jako pokvarilo.