Danas gotovo nezamislivo izgleda da će se ikada više na brdovitom Balkanu ponoviti takva moćna kinematografija kao što je bila jugoslovenska, koju je za vijeke vijekova obilježio reditelj Veljko Bulajić.

Bulajić je preminuo danas u 96. godini života.

Za sebe je govorio da je državotvorni reditelj bivše Jugoslavije, iza čijih je filmova stajao bivši predsjednik SFRJ lično Josip Broz Tito.

"Iza mene i mojih filmova je stajao lično maršal Tito, svaki moj film je koštao koliko i 17 jugoslovenskih filmova. I te kako sam bio privilegovan i time se ponosim jer sam svojoj domovini Jugoslaviji i svom narodu donosio ugled i novac“, rekao je Bulajić 2010. godine o svojoj poziciji državnog reditelja.

Da li ćemo doživjeti da će nekada neko poput njega snimati historijske spektakle dostojne Hollywooda, sa zvijezdama poput Jula Brinera, Orsona Wellesa, Sergeja Bondarčuka, a da plakate za film napravi ni manje ni više nego jedan od najvećih svjetskih likovnih umjetnika Pablo Piccaso, koji je to uradio još samo u slučaju Bunjuelovog „Andaluzijskog psa“? U naše dvorište za života donosio je Hollywood.

Njegov kultni film "Bitka na Neretvi" bio je jedan od najgledanijih jugoslovenskih filmova na čijoj se premijeri okupila filmska elita tog doba. Premijera je upriličena na otvaranju sada istog kultnog centra Skenderija, na 29. novembar – Dan Republike, kada je u Sarajevo stigao legendarni američki glumac i reditelj Orson Welles, kao i ništa manje legendarni egipatski glumac Omar Shaarif, zvijezda filmova Lorence od Arabije i Doktor Živago i prijatelj Nesvrstanih. Tu je bio Karlo Ponti, a u društvo 6.000 zvanica trebala je doći i Sophia Loren koja je morala otkazati dolazak zbog bolesti. Rame uz rame s njima stajali su i jugoslovenski filmski bardovi Bata Živojinović, Boris Dvornik, Milena Dravić, Ljubiša Samardžić… Film u kojem su glumili svi zajedno te je godine bio kandidat za američku prestižnu filmsku nagradu Oscar. 

U filmu spektakularne produkcije, za one koji nisu gledali, Bulajić je obradio priču o, kako je i sam govorio, najhumanijoj bici partizanskog pokreta – bici za ranjenike. Domaća publika Bulajića uglavnom poznaje po epskim ostvarenjima koja obrađuju tematiku Narodnooslobodilačke borbe, a radio je i na projektima svjetskih veličina, poput Federika Felinija i Lukina Viskontija.

Rođen u Vilusima kraj Nikšića 22. marta 1928 godine. Veljko se sa 13 godina priključio partizanima u Drugom svjetskom ratu.

On i oba njegova starija brata bili su ranjeni u borbama i u jednom trenutku čitava porodica bila je zarobljena u italijanskom fašističkom koncentracionom logoru.

Dvojica preživjele braće – Veljko i Stevan, kasnije će pisati scenarije za „Kozaru“ i „Bitku na Neretvi“. Srednju školu završio je u Sarajevu, a većinu života radeći proveo je u Zagrebu snimajući neke od najpoznatijih partizanskih filmova.

Njegov debitantski igrani film, „Vlak bez voznog reda“ (1959), ticao se velike poratne teme – kolonizacije i bio je krunisan pulskom Zlatnom arenom. "Vlak bez voznog reda” je bio veoma značajan i za njega kao reditelja. 

”Jadran film je odobrio ‘Vlak bez dnevnog reda’, koji je onda distribuiran u 36 zemalja, nagrađen nagradom francuske kritike i koji je otvorio put cijeloj jugoslovenskoj kinematografiji da uđe u svjetsku distribuciju”, objasnio je jedne prilike reditelj. 

Kad se zna da je on autor i „Kozare“, „Bitke na Neretvi“, „Velikog transporta“… postaje jasno zašto je on i reditelj četiri najgledanija jugoslovenska filma svih vremena i zašto su njegovi filmovi dostigli pola milijarde gledalaca širom svijeta. 

Učestvovao je i u čuvenom filmu iz ‘56. godine, “Rat i mir”, američkog reditelja Kinga Vidora, sa legendarnom Audrey Hepbern i Henrijem Fondom. 

"U tom filmu sam ponajviše naučio. Kada je riječ o zanatu, kadriranju, upotrebi kamere, za mene je to bio možda i najkorisniji fillm”, istakao je Bulajić. 

Proslavljeni jugoslovenski reditelj Veljko Bulajić do svoje smrti je bio aktivan i radio na filmovima. Dobitnik je UNESCO-ove nagrade Kalinga za "vrhunsko ostvarenje na području umjetnosti i znanosti"