“Priče iz ludnice” bh. pisca Darija Džamonje doživjele su svoje špansko izdanje. Naime, ovo djelo majstora kratke priče bit će predstavljeno iduće sedmice (11. aprila) u Barceloni u prijevodu Marc Casalsa, prevodioca i novinara iz Španije. Marc Casals je proveo izvjestan broj godina u Bosni i Hercegovini. Naučio je bosanski jezik. U međuvremenu je napisao knjigu “Kamen ostaje”, a evo ove godine je preveo Džamonjine priče na veliku radost čitatelja ovog velikog i važnog autora koji nas je napustio u 46. godini.

U razgovoru za Slobodnu Bosnu Casals kaže da mu je Dario Džamonja bio strašno bitan pisac kad je te 2010. godine doselio u glavni grad BiH, te da je preko njega razumio šta je ustvari Sarajevo.

Preveli ste zbirku kratkih priča bh. pisca Darija Džamonje “Pisma iz ludnice” (Cartas desde el manicomio) na španski jezik. Pretpostavljamo da ste čitali mnoge bh. autore, a šta je to prevagnulo da to bude baš Džamonja i njegove priče koje je objavila “Slobodna Bosna”?

Da, čitao sam dosta bh. autora. Prije svega, Džamonja mi je bio strašno bitan pisac kad sam se 2010. godine doselio u Sarajevo. Preko njega sam razumio šta je Sarajevo, otkrio ono što ga čini posebnim, a povrh svega sam kroz njegove knjige naučio dosta žargona. Pored toga, Editorial Sajalín, španski izdavač ove knjige, ima kultnu kolekciju zvanu “Al margen”, to jest, “Na margini”, gdje objavljuje “alternativne” pisce. Meni se činilo da bi se Džamonja savršeno uklopio u tu kolekciju.

Izabrali smo “Pisma iz ludnice” jer mislim da je najrazumljivija Džamonjina knjiga za Špance, zato što su svi čuli o ratu u Bosni i Hercegovini i njegovim tragičnim posljedicama i zato što se veći dio knjige dešava u Americi, što im je poznatiji svijet od Bosne i Hercegovine. Za sada su reakcije odlične,  pa se nadam da ćemo preći i na prijeratne, Džamonjine knjige, koje ga čine legendom među piscima. 

Marc Casals (Foto: Aida Redžepagić)

Tragovi Džamonjinog Sarajeva

Na časovima bosanskog jezika koji ste pohađali dolaskom u Sarajevo 2010. godine susreli ste se prvi put s pričama Dace Džamonje. I u Americi on nije mogao bez rodnog Sarajeva kome se i vratio. Postoji li sličnost između tog njegovog Sarajeva iz knjia i ovog u kome je Marc Casals živio?

Ta Džamonjina razapetost je duboko tragična: u Americi nije mogao bez Sarajeva a u Sarajevu nije mogao bez kćerki. Ja nisam vidio to Sarajevo 70-ih i 80-ih, ali većina starijih Sarajlija kaže da se grad promijenio, pa ne bih tu ništa dodao. Dok sam živio u Sarajevu jesam našao tragove Džamonjinog Sarajeva u nekim određenim krugovima gdje se još uvijek osjeti taj čuveni “duh”. Našao sam i neke njegove likove. Na primjer, sjećam da sam jedno vrijeme stalno nailazio po kafanama na pokojnog Ivicu Pinjuha zvani “Bimbo”. Jedan dan uzmem Džamonjine sabrane priče i... eto priče o njemu!

 “Sarajevo je moj najdraži rođendanski poklon”

Sve ovo mi prolazi kroz glavu dok avion slijeće, a mene na aerodromu čeka moja rodica Buca, koju je, tamo tamo negdje 1960. godine, dok se vozila na biciklu, Boban Vekić lasom obalio, a ja, petogodišnjak, čekao ga u zasjedi s ciglom u ruci, da osvetim svoju ikonu (kako sam je tad zvao) i koja mi je, u telefonskom razgovoru, prije mog bijega u Ameriku rekla:

“Ti skontaj. Tvoje Sarajevo se promijenilo.”

Eto ga jebi, ja sam stigao u svoj grad.

Ja znam da će se svakom normalnom čitaocu ovo svojatanje grada ogaditi ali, ako mogu da se izvinim i da ispravim sve što sam napisao, samo kažem:

“Sarajevo jeste moj najdraži rođendanski poklon.”

(Priče iz ludnice, Dario Džamonja)

Više od 10 godina živjeli ste u Bosni i Hercegovini, naučili ste bosanski jezik, napisali knjigu “Kamen ostaje” sa 16 priča u njoj o Bosancima. Ispričajte nam odakle Vi u Bosni. Šta Vas je to privuklo ovim našim krajevima?

Ja sam došao na Balkan sa idejom da naučim bugarski jezik i postanem tumač za Evropsku uniju. Međutim kad sam počeo putovati po Balkanu, pogotovo kad sam prvi put bio u Bosni, razumio sam da od posla tumača neće biti ništa. Od prvog trenutka sam osjetio fasciniranost Bosnom, usprkos njenoj tragičnosti i problemima. Posebno sam osjetio veliki afinitet prema ljudima. Nekako je komunikacija tekla lijepo i prirodno, pa sam odmah odlučio da ću jednog dana preseliti u Bosnu, što sam uradio 2010. godine.

Nepravedno stavljanje Bosanaca u položaj vječnih žrtava

Koliko je bilo teško ispričati, odnosno napisati knjigu “Kamen ostaje” (La piedra permanece). Rekli ste ranije da su glavni likovi u ovoj knjizi ljudi sa kojima ste se družili u BiH, te sa kojima ste i danas u kontaktu. Šta je to što povezuje likove u knjizi, odnosno kakvi su to ljudi Bosanci i Hercegovci?

Knjiga je prije svega omaž svim tim ljudima ko su me fascinarili i, preko njih, omaž Bosni. Kao što znate, generalno stranci znaju Bosnu kroz rat i Bosna se pojavljuje u stranim medijima samo ako ima tenzija. Mislim da je to nepravedno jer stavlja Bosance u položaj vječnih žrtava. A kad ja sam gledao oko mene nisam vidio vječne žrtve, nego jake ljude što, pored tragične prošlosti i disfunkcionalnoj sadašnjosti, nalaze snage da se bore za svoje živote. Eh, baš tu Bosnu sam želio prikazati.

Radeći na knjizi tražili te da postignete geografsku, etničku ali i rodnu ravnotežu. Uspjeli ste doći samo do tri ženska lika. Jedna od njih je Dobrila. Došli ste do zaključka da je BiH i dalje patrijahalna zemlja, te da je vjera prisutna u svakodnevnom životu u Bosni. Recite nam nešto o tome?

Marc Casals (Foto: Aida Redžepagić)

Temelj knjige je bliskost s likovima u njoj i njihova velikodušnost da podijele svoje lične priče. Tokom procesa sam vidio da je dosta teže da žena iz starije generacije sjedi sama s mlađim muškarcem, koji je pored toga još i stranac, i podjeli neke intimne priče. Ali ne bih davao prevelikog značaja tome jer 70-ih je vjerovatno Španija bila patrijarhalnija od Jugoslavije, odnosno Bosne, pa možda se situacija promijenila. Što se religije tiče, jeste prisutna u Bosni, a pitanje je u kojoj mjeri je to kao vjera, etika itd., ili kao marker identiteta.

“Voda protiče, kamen ostaje” sjajno opisuje bosansku ustrajnost

Iz citata “Voda protiče, kamen ostaje” izvukli ste naslov knjige “Kamen ostaje” – zašto ovaj naslov? Knjiga bilježi i drugo izdanje, kakav odijek stiže do Vas od čitatelja?

U knjizi “Unutarnja zemlja” Ivana Lovrenovića, koja je bila vrlo bitna za moje razumijevanje Bosne, priča se o francuskom geografu i putopiscu Albertu Bordeauxu, koji je živio u Bosni na početku XX vijeka. Mada je putovao po čitavom svijetu, Bordeaux nije nikad Bosnu zaboravio. U svojoj knjizi, “La Bosnie populaire”, taj stranac, isto kao i ja, je napisao da kad je mislio o Bosni uvijek se sjećao jedne bijele mramorne hair-česme s natpisom: “Voda protiče, kamen ostaje”. Mislim da to sjajno opisuje bosansku ustrajnost usprkos svemu.

Što se reakcija tiče, izuzetno su dobre, s obzirom da je u Španiji Bosna još dosta nepoznata zemlja. Bilo je dosta dobrih kritika, ali najljepše mi je kada mi neki čitalac piše jer jednostavno osjeća tu potrebu. To znači da je knjiga dotakla njegovo ili njeno srce. Isto tako, dosta ljudi mi kaže da nakon što su pročitali knjigu planiraju otići u Bosnu. I to me posebno raduje jer znači da sam uspio prenijeti barem nešto od fascinacije koju i sam osjećam.

O autoru

Marc Casals rođen 1980. godine u Gironi (Španija).  Studirao je Prijevod u Barceloni. 2005. odlazi na Balkan u Sofiju da nauči bugarski jezik kako bi radio za EU. Tamo je promijenio plan i odlučio ostati u regiji. Živio je u Sofiji, Cavtatu, Sarajevu i Zadru, a trenutno živi u Zagrebu. Autor je knjige “Kamen ostaje. Priče iz Bosne-Hercegovine” (Libros del KO, 2021) i piše o istoriji i kulturi Balkana za razne španske medije. Također prevodi balkanske autore, kao što su: Slavenka Drakulić, Georgi Gospodinov i Dario Džamonja. Njegov prijevod “Pisma iz ludnice” (Sajalín, 2024) će se promovisati 11. aprila u knjižari Altaïru u Barceloni.

Naslovnica knjige "Cartas desde el manicomio" ("Pisma iz ludnice")

 O Džamonji

Dario Džamonja je rođen u Sarajevu 18. januara 1955. godine.

Objavio je naslove “Priče iz moje ulice”, “Zdravstvena knjižica”, “Drugo izdanje”, “Veselin Masleša”, “Priručnik, Oni dani”, “Prljavi veš”, “Pisma iz ludnice”. Posthumno su mu, između ostalih, objavljeni izbori “Ptica na žici”, Buybook, Sarajevo, “Priče – Dario Džamonja”, Slobodna Bosna te “Ako ti jave da sam pao” Buybook, Sarajevo.

Dobitnik je nagrade “Veselin Masleša” za najbolju knjigu proze za 1985. godinu, te “Fund Free Expression Award” za 1993. godinu, “Writes Club Madison” II nagrada za Non-fiction 1994. godine i otkupne nagrade za poeziju “Madison” 1996. godine.

Bio je novinar i vrhunski pisac kratke priče, kolumnista magazina "Slobodna Bosna", "Večernje novine", "Naši dani", "Oslobođenje", "Komunist", "Valter" i "Valter ekspres", te urednik u časopisu "Lica".

A sam pisac je u jednom epitafu opisao svoj život na ova način:

“Zovem se Dario Džamonja. Rodio sam se 1955. godine u Sarajevu. U Sarajevu sam i umro 1993. kada sam ga napustio. Godine 1998. sam opet umro kada sam napuštao Ameriku i svoju djecu. Sada opet pokušavam živjeti u Sarajevu od pisanja.”

Treći put, Dario Džamonja umro je 15. oktobra 2001. godine u 46. godini u Sarajevu.

Razgovarala: Sanela GOJAK