Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Evrovizijska groznica ne trese samo Hrvatsku. Ponavlja se gotovo slična priča kao i lani i sve je vezano uz, kažu, sretni broj sedam. Lani je riječka grupa Let tri nastupala sedma na prvoj polufinalnoj večeri Eurosonga. I uspjela se probiti do 13 mjesta finala sa još nezaboravljenom pjesmom Mama ŠČ. Ovog puta hrvatskog predstavnika u prvoj polufinalnoj večeri sedmog maja, na Eurosongu 2024. velikom muzičkom nadmetanju članica Evrovizije, čeka  sedmo mjesto na nastupu u švedskom gradu Malmeu. Da li će sedmice biti sretne za Baby Lasagna, kao što je bila Letu 3. Kompozicija, još neobičnijeg naziva od lanjske  Mama ŠČ, Rim Tim Tagi Dim sedmicama  već kotira kao favorit ovogodišnjeg najvećeg  muzičkog spektakla Evrope. Marko Purišić, 28 godišnjaka iz istarskog Umaga, dobro je, izgleda, ispekao svoju lazanju, koja mu je postala i umjetničko ime.

… Bilo kako bilo u Malmeu za Lijepu našu, ova je subota, 11. maja. rezervisana  za čaše sjećanja.  Kupice istovremeno podižemo u Puli, Zagrebu i Nizozemskoj. Nazdravićemo  doprinosu velikom festivalu koji će i te večeri privući stotine miliona gledatelja. Sjetit će se Boro Vučković, Dragan Balić i moja maleknost da smo bili na vrhu piramide najsvijetlijih trenutaka glazbenog nadmetanja što je opsjenu zajedničkog duha Evrope na tren donio u zagrebačku dvoranu Lisinski.

Poslije Tota Cutugna i njegove  Insieme,  kojom nas je tako zavodljivo uveo u jedinstveni Stari kontinent, tih dana kao da smo zaboravljali  na prijeteće zveckanje oružjem  što se polagano približavalo  s Gazimestana pod komandom zapjenušanog Miloševića...

Boro Vučković, novinar ondašnje TV Zagreb, do prije koju godinu i savjetnik predsjednika Stjepana Mesića, Dragan Balić, dokazani žurnalista te Televizije, naravni zagrebački dečkec i ja, izdanak sarajevskog ćevapa, somuna i asfalta, susreli smo se prvi put pod palicom legendarnog urednika Hrvatske televizije Silvija Huma u Zadru. Grad košarke, Krešimira Ćosića, Tomislava Ivčića, postao je te 1990. godine medijski muzički centar posljednje Jugoslavije. Do tada su se predstavnici zajedničke zemlje za Evrovizijska nadmetanja birali samo u republičkim i pokrajinskim centrima. Manje sredine, sa izuzetkom Opatije, nisu imale šanse da ugoste i onda najgledanije televizijske priredbe.

Um koji je imao Hum zamislio je da u novinarskoj službi, ili Pressu, objedini, što bi se reklo, žurnalističke kadrove koji su se već iskazivali na ovakvim projektima. U mom slučaju presudilo je, možda, dugodišnje iskustvo na sličnim poslovima oko čuvenog Šlagera sezone, koji je neko vrijeme bio jedna od najboljih jugoslovenskih smotri vedrih nota. Posebno u razdoblju ekspanzije  Sarajevske pop škole.

Kolege i tehničko osoblje ondašnje Televizije Zagreb imali su jedinstvenu priliku da se u roku od nekoliko mjeseci iskažu na najzahtjevnijim zadaćama. Trebalo je u martu otpjevati u dvorani Jazine i dva mjeseca kasnije, petog maja, u Lisinskom. Hrvatska je u tih 60 i nešto dana 1990. bila jedina federativna socijalistička republika od Vardara pa do Triglava u kojoj je umjesto straha i tenzija od nadolazećeg sukoba vladala glazba. Dok su u drugim dijelovima Jugoslavije prijetili osvetama i kosovskim bojevima, Hrvatska, odnosno njena radio i televizija pokušale su Evropi i svijetu poslati sliku još jednog sretnog domaćina najvećeg lakoglazbenog nadmetanja. Baš kao što to ovih dana čine iz Malmea I Švedske.

U Zadar sam krenuo posebno radostan, jer sam očekivao da će kompozitor Rajko Dujmić  ispuniti obećanje iz Novog Sada 1989. godine. Pobijedio sam ga u opkladi isto kao i ranih sedamdesetih u nekadašnjem zagrebačkom popularnom Mađarskom restoranu. Pripremao sam tada rubriku Skriveno pero o Novim fosilima za  tjednik Studio. Slobodan Momčilović Moka, legendarni osnivač  tog benda i bubnjar skupine, važno me uvjeravao da sam mala maca u savladavanju vinskih gutljaja prema Rajku Dujmiću, koji je imao nadimak Lima, ili šatrovački Mali. Da ga je zaista zaslužio skužio sam nakon nekoliko flaša kada sam ga morao pažljivo iznositi iz lokala.

Elem, na Petrovaradinskoj tvrđavi, uz zvuke tamburaša Janike Balaža, progonizirao sam čvrstu pobjedu do tada nepoznata grupe Riva iz Zadra. Emilija Kokić I momci izvodili su Dujmićevu pjesmu   Rock me, baby. Bila je to žestoka numera koja je morala proći ne samo domaće okvire nego i internacionalne. Lima je ovog puta u velikom stilu pogodio u sridu muzičkog  trenda koji je tada vladao Evropom i njenim mega festivalom.

Dragan Balić, Pavle Pavlović i Boro Vučković

Poslije napornih proba u Jazinama i pravom invazijom predstavnika sedme sile, Boro, Dragan i ja, uspjevali smo ,dakako i uz pomoć Dujmića dati oduška stresnom tempu. Zadarske kale i birtije male bile su za smiraj duša koje je sve više obuhvatao nemir zbivanja na ostalim jugoslovenskim prostorima. Već po ponašanju nekih kolega sa istoka ondašnje zajedničke zemlje kao da smo osjećali da više nikada neće biti kao prije. Kad se samo sjetim ranijih jugoslovenskih nadmetanja za predstavnika na Evroviziji. Bio sam na desetak njih od Prištine do Ljubljane. Nikada i nigdje se nisam osjećao strancem. A u Zadru kao da su me gledali neki drugi ljudi što su još uvijek imali ista lica, ali totalno drukčija ponašanja, rezoniranja. Politika je polako počela da dijeli i žurnaliste koji su do tada najviše brinuli o tome kakvu haljinicu ili suknjicu ima Neda, Tereza, Lepa Brena, Slađana Milošević...

Ipak, kada se u trećoj večeri marta 1990. rodila jedna nova zvijezda kao da sam zaboravio na tamne oblake što sve zlokobnije  prekrivaju  estradno nebo. Pojavila se Tatjana Matejaš Tajči i ono "Hajde da ludujemo" mog prijatelja i zemljaka Zrinka Tutića.

Pomislio sam evo još jednog hita kojim možemo parirati Evropi. Možda nas na domaćem terenu, na sceni zagrebačke dvorane Lisinski, plavokosi djevojčurak ponovo povede da ludujemo kao što smo to činili godinu dana ranije u švicarskom Lausanne kada je trijumfovala Riva.

... Samo dva mjeseca poslije Zadra, ili dan nakon jubilarne desetogodišnjice Titove smrti, u Zagrebu je maj bio najmanje lijepi mjesec proljeća. Dolazak je otkazalo nekoliko stalnih novinarskih pratilaca ovih manifestacija. Pretpostavljate već iz kojih dijelova bivše  nam zemlje. Godinu, dvije poslije zapanjio sam se kako im je nekada glazbeni rječnik postao militantni i kako su  umjesto reklamiranja i pumpanja hitova napucavali javnost iz svojih republika na neke nove igre koje nimalo nisu bile estradne i zabavljačke.

 U Zagrebu je naša novinarska ekipa u časovima slobodnih aktivnosti i u stilu razvijajućih zbivanja u široj nam domovini dobila jednog jedinog komandanta, generala Dragu Diklića, koji nam je umjesto one njegove "Još samo večeras ruku mi daj", izdavao zapovjedi. Eh, da su sve vojske primale takve komande gdje bi nam bio kraj. Dakle, išlo je to ovako. General Diklić bi uzvikivao – Što je život? Mi smo zborno, vojnički odgovarali – Jednokratna pojava! A, general Diklić bi nastavljao – Je li to razlog da ne popijemo?! Uzvraćali bi sa gromkim – Nije!

Na do tada najbolje organizovanom evrovizijskom spektaklu pobijedio je, ponavljam,  Toto Cutugno. Dok je on pjevao o ujedinjenoj Europi, tužno smo moje kolege Vučković, Balić i ja  podizali čašice predosjećajući da se jedna zemlja uz najbolje moguće organizovanu međunarodnu priredbu raspada na nikada, uvjeravali su me, prirodno prirasle sastavne dijelove.

Sjećam se da sam u pauzi generalne probe u stilu crnog humora dobacivao Tadeju Hrušovaru, vođi tada poznate slovenske grupe da imaju najadekvatnije ime prema razvoju situacije u Jugoslaviji devedesetih godina.

Hrušovarova grupa se zvala – Pepel in kri.

Pepeo i krv!