Bojan Stojančević je ispričao kako ga je rat zatekao u porodičnoj kući u selu Paljike, u kojoj živio s majkom i ocem. Kazao je da su nakon napada 20. jula civili, koji su se nalazili u dvije kuće, odvedeni u logor. Rekao je da njegov otac nije bio vojno sposoban, ali da je imao lovačku pušku i pištolj, koje nakon napada predao u mjesnu zajednicu. Ispričao je kako su vojnici Teritorijalne odbrane i Armije BiH dolazili, ali da nikada nisu ulazili u kuću.

Vojnici su, kako je kazao, sedam do deset dana nakon napada došli do kuće, ispred koje su bili njegovi roditelji.

“Dolazi tada nepoznat čovjek i traži mene. Izvodi me iz kuće i govori mi: ‘Ja sam Hajrudin Halilović Mrčo, upravnik zatvora. Sefer mi je brat’”, ispričao je Stojančević i dodao kako ga je Mrčo pitao gdje je oružje, a potom ga, zajedno s ocem, odveo na rječicu Radovaljku, koja se nalazila 50 metara ispod kuće. Stojančević je ispričao kako su ih Mrčo i još dvojica vojnika tu ispitivali, potom šamarali, a nakon toga naizmjenično udarali držalicom za lopate.

“Kada padneš od udaraca u blato, onda te udaraju nogama. To je trajalo tri sata. Doveli su drugu dvojicu iz logora i rekli im da trebaju iskopati oružje. Kada nisu ništa našli, ostavili su nas”, kazao je svjedok.

Naveo je kako je njegov otac od udaraca pao u nesvijest, a da je nakon toga nekoliko dana ležao u krevetu. Pojasnio je da je u tom periodu imao 16 godina, te da zbog svega ima zdravstvene posljedice.

Svjedok je, na upit Tužilaštva, rekao da je prepoznao Halilovića na fotografijama tokom istrage, a danas je pokazao na njega sudnici, te dodao da ga od tada nije nikada vidio.

Halilovićev branilac Damir Kočo je pitao svjedoka o njegovoj braći, a Stojančević je kazao da nisu bili pripadnici vojske i da se jedan od njih vraćao s posla kući u vrijeme napada.

Halilović se tereti zajedno sa Zijadom Kadrićem, Asimom Hamzićem, Miralemom Čengićem, Samirom Selimovićem i Amirom Murtićem za zločin protiv civila zatvorenih u prostorijama Policijske stanice Visoko, Teritorijalne odbrane (TO) Gračanica te u zatočeničkom objektu-logoru koji se nalazio u kasarni “Ahmet Fetahagić”.

Momirka Stojančević je ispričala kako je njen muž Boško, koji je preminuo, bio lovac, kao i da je predao oružje “kada se zakuhalo”, nakon što je čuo poziv s radija da to treba učiniti. Na pitanje tužiteljice Sanje Jukić kada je Halilović došao u njihovu kuću, odgovorila je da je to bilo ujutro oko devet, a da je otišao “oko 12 ili jedan”.

“Čujem kako ih dolje udaraju. Oni zapomagaju. Ja sam virila kroz prozor. Mrčo me vidio i došao da mi kaže kako ne smijem doći dolje. (…) Muž je bio u nesvijesti, sin nije pričao. Mislili smo da neće progovoriti”, ispričala je svjedokinja.

Na upit Odbrane Halilovića da li je vidjela kako ih optuženi udara, svjedokinja je odgovorila da nije. Ona je, odgavarajući na unakrsna pitanja, rekla kako ima još dva sina, te da je jedan od njih imao pušku koju mu je neko u selu dao.

Suđenje se nastavlja 22. maja. 

(Detektor)