SVJEDOČENJE RATNOG MINISTRA ODBRANE BiH (III): Rasim Delić je spavao dok je padalo Goražde, dok je vojska gladovala, milioni maraka su u najlon-kesama stizali u Centralu SDA!

"Slobodna Bosna" donosi novi nastavak knjige bivšeg ministra odbrane BiH.

  • Politika

  • 11. Avg. 2020  11. Avg. 2020

  • 2

Hamdija Hadžihasanović u svojoj knjizi "Dobrovoljac i prevare" (Izdavač "Kult 3", Sarajevo) piše i o dramatičnim danima iz proljeća 1994. godine, kada su agresorske srpske snage izvodile žesoku ofanzivu na Goražde sa ciljem da napokon zauzmu ovaj grad i, vjerovatno, počine pokolj nad njegovim stanovnicima. Tadašnji ministar odbrane otkriva kakva je neobjašnjiva ravnodušnost i zapanjujuća neakivnost vladala tih kritičnih dana unutar vojnog i civilnog rukovodstva u Sarajevu.

"Vijesti iz Goražda bile su uznemiravajuće. Nisu nam dolazile službene informacije. Tamo nije bilo CNN-a, SKY Newsa, napravljen je zloslutan medijski mrak. Mi u Ministarstvu dobijali smo oskudne informacije uz pomoć naše radiostanice i radioamatera. Popustio sam pritisku novinara i pustio ih u prostoriju gdje je bila smještena naša radiostanica. Putem sekretara Vlade upućen mi je prigovor što sam odobrio okupljanje novinara!? Nisam se obazirao.

GORAŽDE GORI, A RASIM DELIĆ SPAVA!

Na redovnoj sjednici Vlade na dnevnom redu imali smo više od dvadeset tačaka. Materijali su bili teški nekoliko kilograma. Predložio sam da hitno održimo vanrednu sjednicu posvećenu Goraždu. Jedino što smo mogli da učinimo jeste da animiramo domaće i strane medije i da tražimo da Savjet bezbjednosti zaustavi napad na Goražde. Predsjednik Vlade Haris Silajdžić nije bio na sjednici. Ministri su podržali prijedlog. Poslije sjednice pozvao sam na hitan sastanak generale Arifa Pašalića, Muniba Bisića, Jusufa Jašarevića, Rašida Zorlaka i sekretara Minstarstva Esu Suljića. Pozvao sam i telefonom armijskog generala Rasima Delića u 14.30 sati. Njegova sekretarica me obavijestila da spava!? Napisao sam poruku predsjedniku Vlade.

"Poštovani gospodine Predsjedniče,

ne znam šta će se dešavati narednih sati i dana, ali to što se dešava danas vidim i razumijem. Nikome neće pomoći ako to prešutim. Možda neće i ako kažem, ali savjest mi nalaže da to, za sada, podijelim samo sa Vama.

Danas, 16. 04. 1994. u 14.30 sati telefonom sam da ostvarim vezu s armijskim generalom Rasimom Delićem. Htio sam da zatražim njegovu pomoć u izradi informacije za Vladu o stanju u Goraždu. Sekretarica me obavještava: "Gospodin će narednih dva sata odmarati i niko ga ne smije uznemiravati."

To je, priznajem, bilo šokantno za mene. Asociralo me na Firera koji je u toku savezničkog iskrcavanja na Normandiju - spavao. Šta će biti s nama?

S poštovanjem,

Hamdija."          

Vanredna sjednica Vlade je otvorena za medije. Otvorio ju je predsjednik Vlade Haris Silajdžić. A nakon svog izlaganja, zamolio je novinare da napuste salu. Zatim je meni dao riječ!? Goražde nije palo! Da je zavisilo od nas u Sarajevu, palo bi. Taj grad odbranili su hrabri branioci, mnog pali i preživjeli heroji, predvođeni komandantima: Feridom Buljubašićem, Zaimom Imamovićem, Ahmetom Sejdićem, Abduselamom Sijerčićem Pelamom, Nedimom Alagićem Pedom, Amirom Rekom, Zakirom Jamakom, Nihadom Klicom, Hamidom Bahtom. Veliki doprinos odbrani dali su i Emir Avdić Ministar i Hasan Turčalo Brzi te ljekari Goran Akšamija, Srećko Đikić, Safet Ćibo, Benjamin Dizdarević, Kemal Korjenić.

MILIONI MARAKA U VREĆAMA ZA SMEĆE U SDA

...Pozvan sam u centralu Stranke demokratske akcije - stranci su htjeli da me vide. Čekali su me general Fikret Muslimović,  Osman Brka, Ahmed Halilović i dvojica bradonja. Saudijaca! Stranci su dugo govorili, a kako Ahmed Halilović nije prevodio, pretpostavio sam da je riječ o kur*anskim ajetima . U razgovoru nakon toga saznao sam da su donijeli novac, da žele da upoznaju ministra odbrane, ali i potvrdu od gospodina Alije Izetbegovića "da nam pomažu". Dugo sam ih ubjeđivao da ne treba da se izlažu opasnosti prenoseći novac kroz ratne zone, a i nama to kvari odnose, usporava izgradnju sistema. Uputio sam ih da novac polože na devizne račune Vlade u stranim bankama. Naročito sam im dao upute za ulaganje novca u naše fabrike oružja koje rade naglasivši da to možemo tretirati kao zajednička ulaganja (joint venture).

Predali su dvije velike vreće, a onda tražili da se sastanu nasamo sa mnom. Prihvatio sam, zamolivši ostale prisutne da pričekaju pred vratima. Saudijci su mi dali malu vreću kao dar za mene. Bez provjere sadržaja, iznio sam je i predao onim koji su čekali pred vratima. Novac iz te male vreće predali su u specijalnu blagajnu Ministarstva odbrane, koju je kontrolisala Uprava bezbjednosti. Kasnije su mi rekli da je u njoj bilo stotinu hiljada njemačkih maraka. Htjeli su da znam da je novac utrošen za Ministarstvo i zamolili me da pomognem da kupe dva džipa. Firma Fadila Jahića je uvezla dva džipa za Ministarstvo odbrane i jedan za Fabriku duhana. Dovezli smo ih Beha (Behudin Omerbegović), Salih (Vrabac) i ja. Isporučilac je bio TAM Maribor. Moji prijatelji iz Tvornice obavijestili su me da je taj posao provjeravao Interpol.

Ahmed Halilović me je 22. aprila 1994. godine obavijestio da je Abdulah (jedan od dvojice Saudijaca) ponovo dolazio. Donio je dva miliona njemačkih maraka. O tome sam pismom obavijestio predsjednika Vlade Harisa Silajdžića.

 

Poštovani gospodine predsjedniče, 

podsjećam Vas na poruku koju sam Vam poslao nakon razgovora s gospodinom Ahmedom Halilovićem i Abdulahom.

Danas, 22. 4. 1994., Halilović me je obavijestio da je gospodin Abdulah ponovo bio u Sarajevu. Donio je 2 milion DEM i, prema uputi gospodina A. Izetbegovića, novac predao ŠVKOSRBiH (za posebne jedinice).

Ne ulazim u to, ali smatram svojom obavezom da Vam to kažem.

S poštovanjem, Hamdija.

PUTOVANJE U IRAN, ŠTA JE HRVATSKA DOBILA? 

...Prema dogovoru s iranskim ambasadorom (sjedište u Zgrebu), delegacija naše Vlade je otputovala u Iran. Sačinjavali su je potpredsjednik Vlade Edib Bukvić, ministar provrede Faruk Smailbegović i ja. U Iran je došla i delegacija Vlade Republike Hrvatske. Predvodio ju je premijer Nikica Valentić. Cilj posjete je bio da obezbijedimo sredstva koja su nam nedostajala. Ratom i embargom materijalno smo bili potpuno iscrpljeni: nije bilo ni baruta ni mesinga - svega nam je nedostajalo. Ono malo što smo uspijelvali obezbijediti, na putu do nas zarobljavao je HVO. Iranci su nam dali - prodali na odgođeno plaćanje - sve što su mogli, a u skladu sa našim prioritetima.

Hrvatskoj Vladi su dali narudžbe za brodove (došlo bi do pobune u brodogradilištima da nisu dobili te poslove). Tom prilikom postignut je i trilateralni sporazum: da će Iran Vladi Hrvatske - kada bosanska strana potvrdi da je primila robe (do tada su Hrvatska vojska i HVO imali monopol i na robe i na saobraćajnice, uzimali koliko su htjeli, najčešće i robe i ljude i - sve) dati 30% protivrijednosti roba.

U hotelu u Teheranu naveče su me obavijestili da je došao Hasan (nisam ni pitao koji, jer nam predsjednik Vlade nije rekao da će nam se u Teheranu bilo ko pridružiti). Ambasador u Iranu je bio Omer Behmen. Dočekao nas je i pružio nam podršku. Sa njima smo išli i na džumu. Moj pratilac i ja nismo klanjali. Sutradan, neposredno pred dolazak Iranaca koji su me doveli u Ministarstvo odbrane prišao mi je Hasan Čengić. "Ja sam ovdje, ministre. Ja sa ovim ljudima već odavno radim". "Ako, Vi valjda znate što ste ovdje", uzvratio sam. Došlo je vozilo (i pratnja), otišao sam, a Hasan je ostao u hotelu.

Ministar odbrane Irana Muhamed Feruzandeh bio je markantna figura: stokilaš, brada - djelovao je moćno. Njegov zamjenik za logistiku Muhamed Vahidi trudio se da mi maksimalno izađe ususret. Napravili smo specifikaciju. Kad su donijeli tekst ugovora, u preambuli je pisalo:

"The Islamic Republic Bosna i Hercegovina". Oznojio sam se u trenu. Ako bih potpisao, lažno bih predstavio državu; ako ne bih potpisao, mogao bih ostati bez specifikacije, a kako da se vratim bez ičega, Pitao sam se: "Da li bih se ja lažno predstavio" i odgovori sebi: "Ne!" Pa, kako onda da lažno predstavim cijelu državu. Listajuću ugovor i hvaleći specifikaciju, odlučio sam da domaćine uljudno zamolim da upiše oficijelno ime moje države: "The Republic Bosna Hercegovina". Ustao je, bez riječi, odnio prvu stranicu ugovora i vratio je s ispravkom, kako sam ga zamolio. S velikim olakšanjem, lebdeći, otišao sam na završni prijem.

Edib Bukvić pod miškom je nosio dokument u tvrdom povezu - Memorandum. Gorio sam od želje da vidim preambulu. U Memorandumu je pisalo: "Islamic Republic of Bosnia Hercegovina". Za naše čelnike nije bilo lažno predstavljanje Države, već što Jasmin Erović i ja nismo klanjali. Po povratku u Sarajevo predao sam izvještaj sa putovanja sa specifikacijom predsjedniku Vlade Harisu Silajdžiću i generalu Rasimu Zorlaku."     

 (KRAJ)       

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 2

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...