Piše: SLOBODAN ŠOJA

Mediji, glavni pomoćnici režisera, pomno prate dešavanja na pozornici i revnosno izvještavaju o njima koristeći dramski, skoro ratni, vokabular. Mase treba nečim zapaliti da ne ostanu mirne i spokojne.

Iako neprofesionalno i tendenciozno, ipak je medijsko izvještavanje u suštini uglavnom uspješno jer kod ljudi (čitaj različitih naroda) redovno proizvedu animozitet jednih prema drugim.

Haos predstave igraju se nekoliko dana ili sedmica i uvijek su izuzetno posjećene. Publika je u često u transu. Ako se predstave pokažu učinkovitim u smislu podjela, reprize su poželjne.

Septembarski performans bavio se odnosima između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te položajem hrvatskog naroda u BiH. Preciznije bi bilo kazati položajem hrvatskog rukovodstva, a ne naroda, ali nećemo biti sitničavi.

Ovo je tipičan primjer kako se u roku od nekoliko dana kod nas ni od čega može napraviti predratno stanje, kad to neko iz određenih razloga želi. Malo zlonamjernosti, malo neodgovornosti, malo neznanja… i eto recepta kako svjesno u predizborno doba do krajnosti pokvariti bilateralne odnose.

Scenario za prvi čin predstave, odlazak Milorada Dodika u Zagreb, pisao je predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović sa dva glavna cilja: da potpuno obezvrijedi hrvatskog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića i da dobije podršku Hrvatske za promjenu izbornog zakona u BiH koji bi omogućio da kandidat HDZ-a BiH postane bez prepreka hrvatski član Predsjedništva BiH.

Čović je predložio Dodiku da pismeno zatraži privatni prijem kod Milanovića i Plenkovića. Na osnovu toga pozvan je da posjeti Zagreb 16. septembra. To isto je mogao uraditi bilo koji član Predsjedništva BiH.

S protokolarne i diplomatske strane ovo je sasvim u skladu s praksom i oni koji su kritikovali prirodu posjete nisu u pravu jer je ozbiljni hrvatski protokol vodio računa o svakoj pojedinosti.

Dodik nije imao državne počasti jer je posjeta bila privatna. Ikonografija je bila brižljivo pojednostavljena, sastanci su održani u skromnim prostorijama, a Plenković će na istom mjestu – koje više liči na čekaonicu – primiti i drugu delegaciju koji dan kasnije.

Efekat posjete bio je kao što se priželjkivalo: zagrebački susreti su bez formalnog razloga razbjesnili Komšića i Džaferovića, ostale članove Predsjedništva BiH, ali i veliki dio javnosti. Povod je bio loš i neutemeljen, ali je očito trebalo napraviti malo omiljene zabave u BiH, lajanje jednih na druge.

Zato je drugi čin pisan u Sarajevu, s ciljem da se diskreditiraju i Dodik i njegovi zagrebački domaćini, samo zbog toga što su se uopšte sreli s Dodikom. Korištene su teške i uvredljive riječi, ljutnja je bila vidljiva, pomalo djetinjasta, ali snažna.

Predizborno je doba, treba pokazati zube da biste očarali narod svojom spremnošću da, ako treba, i ratujete jer je Dodik, poručuje se narodu, otišao kod Milanovića da prave novo Karađorđevo!

Treći čin, s istim ciljevima, pisao je ponovo Čović ubijedivši lidera stranke SDA, Bakira Izetbegovića da i oni posjete Hrvatsku 28. septembra i da tako zatvore nacionalni krug posjeta.

Ovaj put Komšić i Džaferović, iako bi im bilo milo, ipak nisu smjeli kritikovati posjetu Čovića i Izetbegovića, ali to je umjesto njih uradila sarajevska opozicija tvrdeći da ovakve posjete tobože degradiraju institucije BiH.

Sastanak je bio samo s Plenkovićem. Izetbegović nije krio da je Milanović svjesno zaobiđen. Zanimljivo je da su u sarajevskim medijima naglo prekinute kritike prema Plenkoviću.

Milanović je postao jedina meta za gađanje, a vrlo brzo krenulo je i njegovo medijsko linčovanje. Preko noći postao je najomraženiji čovjek, a Hrvatska je postala zlonamjerna i neprijateljska država. Tako to rade mediji.

Slušajući i čitajući komentare koji vrijeđaju hrvatskog predsjednika (”Zoki je malo ausswinkl”, kako veli Komšić) Milanović je nes(p)retno odlučio da njegov odgovor ne bude diplomatski odmjeren.

Ne znam zaista šta je tom načitanom i elokventnom čovjeku trebalo da koristi isti i pogrešan rječnik i u više navrata pošalje neprimjerene poruke svojim kolegama u Sarajevu. Time im je zapravo učinio ogromnu uslugu. Bolje bi mu bilo da je dao samo jednu umjerenu ali jasnu izjavu, efekat bi bio mnogo veći.

Ako je Milanović svjesno išao u radikalizaciju što je stvar diplomatske procjene, potpuno je uspio, ali nije to mudra odluka jer u ovoj šahovskoj partiji pogrešnih poteza s obje strane Milanović ima najmanje kraljicu prednosti zbog nečeg nedopustivog što je sebi dozvolila BiH.

Posrijedi je trostruko Komšićevo ubacivanje u Predsjedništvo BiH, 2006., 2010. i 2018. godine kako bi se spriječilo da kandidat HDZ-a BiH uđe u Predsjedništvo.

To se jednostavno zove nimalo bezazlena javna prevara koja sramoti državu. Istina je da kod nas vjekovima vlada pravilo da je poželjnije prevariti nekoga nego se s njim dogovoriti, ali na državnom vrhu to se ne smije događati. Pa i ako se dogodi jednom to se ne smije ponoviti.

Milanovićeva je nevolja što je u jednoj od tih prevara i sam učestvovao na predizbornom mitingu SDP-a u Sarajevu 2010. godine. Doduše, od te godine do danas obojica su se dosta promijenili, Komšić odavno, a Milanović odnedavno.

Bilo kako bilo, iako se međusobno sve više svađaju i Milanović i Plenković su jednoglasno dali do znanja da za zvaničnu Hrvatsku Željko Komšić ne može biti predstavnik Hrvata iz BiH. Stoga nije korektno ostrviti se samo na Milanovića zbog ovog stava na koji Hrvatska ima pravo, a mi nemamo pravo da se ljutimo jer smo mnogo grešni.

Drugim riječima, da nije bilo izbora Komšića, Hrvatska se ne bi bavila pitanjem izbornog zakona u BiH i ne bi upozoravala da hrvatski narod u BiH nije ravnopravan. Mi u BiH dobro znamo da se izraz ”narod” odnosi na rukovodstvo, kao što znamo da je izraz ravnopravnost naroda sinonim za monopol HDZ-a BiH. Ali takva je izborna volja.

Praksu podvaljivanja člana Predsjedništva BiH ne treba prekinuti zbog Hrvata iz BiH, već zbog svih nas i zbog Bosne i Hercegovine koja se time sramoti.

Hrvatskom gladnom narodu, duboko svjesnom da ga ni Željko Komšić ni Dragan Čović niti predstavljaju niti brane, sasvim je svejedno ko se u njihovo ime vozi u luksuznim automobilima. Njih narod ne zanima, a i da hoće ne mogu ga ”braniti”, premda mi nikad nije bilo jasno šta to znači ”braniti narod”.

Pišući ovaj tekst o predizbornom pravljenju neprijatelja i novim ratnim pripremama zaželio sam da napišem četvrti čin u Autografu, u nadi da će ga uskoro odigrati glumci koje sam spomenuo u tekstu.

U ovoj njihovoj trci ko će kome očitati lekciju i ko će koga više uvrijediti zaboravilo se na sve koristi i blagodeti bilateralne saradnje BiH i Hrvatske, zemlje s kojom smo geografski, istorijski, kulturološki i sudbinski vezani. Uz to, nama je Hrvatska mnogo potrebnija nego mi njoj.

Zaboravilo se na sve divne i drage ljude iz Hrvatske koji već godinama grade obične ljudske te intelektualne i kulturne mostove s nama i koji nas doživljavaju vrlo bliskim.

Zaboravljamo na prijatelje u Hrvatskoj kojima nije jasno zašto se uporno decenijama osvrćemo na bedastoće koje izgovori ili učini šačica ljudi pa to prikazujemo kao volju cijelog naroda ili države.

Zato bi zasad neodigrani četvrti čin izgledao vrlo jednostavno a lijepo: sljedećih mjeseci nastavile bi se slične visoke bilateralne konsultacije u Zagrebu i Sarajevu, na veliko zadovoljstvo svih i bez negativnih komentara.

Sve konsultacije imale bi samo jedan cilj: pripremu velike državne posjete, bilo u Sarajevu ili Zagrebu kojom bi se potvrdili i zapečatili odlični bilateralni odnosi.

Uz predsjednike u posjetu bi došla i privredna delegacija te nekoliko umjetničkih skupina koje bi izvele gala program da u njemu uživaju i obični ljudi koji bi se veselili i programu i prijateljstvu.

Ako neko misli da je ovo teško, strašno se vara. Uz malo političke kulture i dovoljno razumijevanja Bosna i Hercegovina i Hrvatska su predodređene za prijateljske odnose.

(Prenosimo s portala Autograf)