U prošlom životu bio sam gotovo član britanske kraljevske obitelji. Početkom 2000-ih, hodao sam s Ellom Windsor, kćerkom princa i princeze Michaela iz Kenta. Princ Michael od Kenta bio je prvi rođak kraljice i oženio se s nepopularnom princezom Michael, koju je britanska štampa nazvala "Princeza Pushy" (nametljiva).

Za tri nadrealne godine, Ella i ja visili smo oko Kensingtonske palače; plivali smo goli u kraljičinom bazenu u Buckinghamskoj palači; drogirali se MDMA-em u dvorcu Windsor; i imali okršaje s britanskim novinarima koji su objavili priču o našem odnosu sa ubitačnim naslovom: "Princeza Pushy 'oduševljena' kćerkinom vezom s indijskim kapetanom kondoma" pri čemu su ciljali na moju funkciju zdravstvenog edukatora na koledžu. Bivše kraljevske glave malih istočnoeuropskih zemalja spravljale su nam janjetinu i pričale nam priče o nacistima i komunistima. Bio je to divan način da potrošite svoje 20-te.

Ella i ja smo se upoznali u Americi. Upravo sam diplomirao Amherst i živio kao podstanar u Boweryu, u potkrovlju feministice Kate Millett. Odrastao sam usred nestajanja socijalističke Indije - moj otac bio je pakistanski biznismen i političar koji je napustio majku kad sam imao dvije godine, ostavivši je da me uzdržava radeći kao novinarka - i valjda sam zato razvio sklonost društvu i njujorškim kafićima.

Nakon fakulteta, našao sam se među razuzdanim vršnjacima. Ella i ja upoznali smo se preko zajedničkih prijatelja. Još je bila u Brownu, a ja sam tek počeo raditi kao novinar u časopisu Time. Proveli smo nekoliko blaženih mjeseci u New Yorku prije nego što me Time poslao u svoj ured u Londonu. Tada sam se prvi put našao u orbiti Windsora.

Ellin roditelji živjeli su u peterosobnom kraljevskom apartmanu u palači Kensington, gdje je Ella odrasla. Dugačak, diskretni prilaz s oznakom 'privatna cesta', lav i jednorog na ulazu, stražar - a onda asfaltirani put do Kensington High Streeta i palače koju su u kraljevskoj obitelji jednostavno zvali "KP".  Nekoliko policajaca s walkie-talkie bili su prva linija 'odbrane':  "Aaa, ti si indijski momak koji hoda s Gabriellom."

Zatim kavezi za uzgoj zečeva od crne opeke i uredi koji su me tamo dočekali podsjećali su me na nešto između vojne bolnice  i kuće u kojoj žive neki stari ljudi. Slavni stanari ove palače bili su princeza Margareta i princeza Dijana, ali obje su bile pokojne.

Ellini roditelji tamo su živjeli posljednjih 25 godina, a kraljica im je plaćala najam u znak zahvalnosti za mnoge poslove koje su obavljali u njezino ime. Nakon toga, Kentovi su nastavili sami plaćati najam koji je iznosio oko 10.000 funti mjesečno. 

Britanci, sa svojim brojnim klasnim napetostima podjednako i mrze i vole svoju kraljevsku obitelj, a jedan od načina na koji izražavaju ovu podvojenu ljubav je kroz silnu mržnju prema nižerangiranom plemstvu. Pozicija Kentsa u hranidbenom lancu je bila prilično niska - za usporedbu -  ekvivalent bi bio recimo zamjenik ministra prijevoza.  Trebali su zapravo voditi civilni život, ali princ Michael, mlađi brat vojvode od Kenta bio je prvi kraljičin rođak i zato se nepokolebljivo držao titule 'njezinog kraljevskog visočanstva'. To je bila službena titula i to je sa sobom nosilo niz obaveza - od raznih dobrotvornih pokroviteljstava, do davanja nagrada. Čak ni moja djevojka Ella nije bila pošteđena tih poslova - razbijala je boce šampanjca o pramce broda, otvarala konjske utrke i slično. Sve dok ovamo nisu stigli William i Kate ovo je mjesto bilo depresivno.

Dakle princeza Michael od Kenta već je poznata po skandalima. Baš kad je Ella diplomirala, našla se na mnogim naslovnicama jer je u italijanskom restoranu u Greenwich Villageu, nekim preglasnim tamnoputim gostima dobacila da se vrate u svoje kolonije.

Volio bih joj vjerovati, ali progoni me sumnja. Kraljevske krune i nacisti obično idu zajedno kao maslac i kavijar, a pričalo se i da je njezin otac bio SS oficir. Uostalom, svi Britanci u određenoj dobi postaju pomalo rasisti. Kolonijalna prošlost učinila je svoje. Bio sam jedan od prvih urođenika tog bivšeg carstva koji je bio upoznat s članovima kraljevske obitelji, a uskoro je i Gary Lewis, Maor s Novog Zelanda, oženio Lady Davinu Windsor, kćer vojvode od Gloucestera. 

Princeza Michael, iako općenito neopterećena britanskim kolonijalnim naslijeđem ipak je voljela šokirati. Svom paru crnih ovaca u Gloucestershireu dala je ime Venus i Serena. Mnogi su o njoj mislili da je "savršeno grozna" ali upoznao sam i njezinu bolju stranu. Znala je biti smiješna, inteligentna, velikodušna i bila je mnogo efikasnija od ostalih članova kraljevske obitelji - pisala je knjige i uređivala interijere! 

Princ Michael bio je ugodan; Princ Charles je ugodan; Kraljica, po svemu sudeći, je ugodna. Ali princeza Michael to nije. Ona je Marija Antoaneta u društvu onih kojima su i banane previše egzotične. 

Razmišljao sam u posljednje vrijeme o princezi Michael u kontekstu Williamovog i Harryjevog bračnog izbora. Bila je čvrsto uvjerena da je loša ideja da se njezini rođaci ožene za pučanke.

"Sve je u redu da Ella oženi gospodina Taseera iz Indije ili Pakistana", rekla mi je jednom. "Niko ne bi imao ništa protiv. Ali trenutak kad svaka djevojka koja šeće ulicom misli da može postati princeza ili kraljica - to je kraj! Nema više misterije", rekla mi je.  I sad smo došli do važne činjenice. Čini se da su Windsori stekli novi ugled upravo kroz proces demistifikacije. William i Harry shvatili su poruku iz romana "Leopard" - "Ako želimo da stvari ostanu kakve jesu, morat ćemo ih promijeniti." 

Kate Middleton, kći stjuardese, je buduća kraljica, a sada je na putu da postane princeza i Meghan Markle - razvedena glumica oca bijelca i tamnopute majke.

I to u kraljevskoj obitelji koja je uvijek tražila da se ljubav žrtvuje u korist ugleda. Edward VIII morao je odstupiti od krune zbog ljubavi prema pučanki Wallis Simpson. 

Vjerovanje u kraljevsku obitelj, kao i sama Brexit, vjerovanje je u slavnu prošlost. To je ono čemu se Britanija uvijek vraća kad je budućnost neizvjesna. Kao piše Rebecca West:"Što bi bila Engleska da nema veliku Valhallu kraljeva i junaka, da nije imala elizabetinsko i viktorijansko doba, koje sugeriraju da bi Engleska to opet mogla postati sada i ostati zauvijek." Ali postoji velika razlika između prošlosti kao izvora vitalnosti i prošlosti kao nostalgije. Kako je Velika Britanija ušla u najnepovoljniji trenutak ponovnog rađanja od Drugog svjetskog rata, ostaje da se vidi hoće li ova nova kraljevska obitelj poslužiti kao simbol oživljavanja ili kao puka utjeha, hladna kao što nužno mora i biti, piše Aatish Tasheer za Vanity Fair.