Piše: IVAN MARKEŠIĆ

Dogodilo se to prije 25 godina, točnije 21. studenoga 1995., u američkoj Zrakoplovnoj vojnoj bazi Wright-Patterson, u gradiću Daytonu, u državi Ohio, nakon pregovora stranâ potpisnica (Republike Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije) i američkih posrednika – koji su trajali od 1. do 20. studenoga 1995. – kad je potpisan Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, popularno nazvan Daytonski sporazum, službeno parafiran 14. prosinca 1995. u Elizejskoj palači u Parizu.

Tim sporazumom je – nakon prihvaćenih političkih aranžmana oko entitetske podjele zemlje (aneks 2), izbornog programa za BiH (aneks 3), Ustava Bosne i Hercegovine (aneks 4) te posebno nakon prihvaćenih političkih aranžmana oko povratka izbjeglih i raseljenih lica (aneks 7) – okončan rat u Bosni i Hercegovini koji je trajao od 1. listopada 1991. (od napada rezervista JNA na hrvatsko selo Ravno) do potpisivanja mirovnog sporazuma 21. studenoga 1995., u kojem je, prema nekim procjenama, poginulo više od 100.000 ljudi, dok je oko dva milijuna prognano i raseljeno.

U proteklih četvrt stoljeća, čemu veliki dio nas svjedočimo, Daytonski sporazum nije dao odgovore na mnoga važna životna pitanja koja su se svakodnevno postavljala.

Zapravo, moglo bi se kazati da je Daytonskim sporazumom zaustavljen rat, ubijanje, razaranje, protjerivanje, ali njime nije uspostavljen pravedan mir niti su ponuđeni čvrsti politički i ustavni temelji na kojima bi se mogla izgraditi jedna suvremena, moderna, demokratska država s velikim izgledima da u dogledno vrijeme postane jednom od članica Europske unije.

Zapravo, ako ćemo biti iskreni prema sebi i prema budućim generacijama koje će još dugo vremena živjeti s ovim tzv. mirovnim problemom, moramo reći sljedeće: Daytonski sporazum, ovakav kakav jest, nosi u sebi klicu novih međunacionalnih sukoba (ratova) u Bosni i Hercegovini.

Njime, naime, nije urađeno sljedeće:

1. nije nametnuta jedna jedinstvena ideja Republike Bosne i Hercegovine (ako hoćete neka općevažeća državotvorna ideologija);
2. s političke i društvene scene nisu uklonjene i zabranjene nacionalističke ideologije koje su služile za započinjanje i vođenje rata;
3. nije sačuvana unutarnja cjelovitost zemlje, nego je zemlja podijeljena u omjerima koje su tijekom rata postavile (iscrtale) nacionalne vojske;
4. ratnim vojskovođama i ratnim huškačima nije onemogućeno baviti se politikom: dopustilo im se da iziđu iz rovova, da skinu maskirne vojne odore i obuku odijela, stave kravate i da prekinuti oružani sukob nastave voditi drugim (političkim) sredstvima iz svojih udobnih i lijepo uređenih nacionalnih ureda u Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru;
5. bivši akteri oružanih sukoba, a današnji politički uglednici nastavili su završavati nezavršeni proces humanog preseljavanja u isključivo čista nacionalna područja bez ikakve želje i volje da ojačaju zajedničke državne institucije;
6. ovim sporazumom nacionalnim vođama omogućeno je da zaustave predviđeni povratak izbjeglih i prisilno raseljenih lica;
7. ovim sporazumom nije ukinuto načelo etničke podjele zemlje i vlasti i time institucionalizirani separatizam, odnosno nije zaustavljeno stvaranje nefunkcionalne države;
8. pojedincima iz većinskih religijskih zajednica u BiH nije onemogućeno davati religijsku legitimaciju (blagoslov) projektima urušavanja države BiH kao i bosanskohercegovačkoga društva.

Mogli bismo reći da je danas u BiH, u ovo naše vrijeme, gotovo isto kao i prije početka oružanih sukoba 1991., o čemu sam ranije pisao.

Sve je u rutinskom i ritualiziranom nacionalnom i nacionalističkom prebrojavanju, i u Predsjedništvu BiH, i skupštinama, vladama, ministarstvima, školama, sveučilištima, kulturnim i obrazovnim institucijama, poduzećima, šumarijama, ribogojilištima, zapravo: u dušama ljudi, u njihovim obiteljima.

Naime, još uvijek su na djelu međusobna nacionalna izračunavanja: tko je što, koliko, gdje i kada dobio.

Temeljem svega gore opisanog ne čudi da su članovi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine (BK BiH) u povodu 25. obljetnice potpisivanja Daytonskog sporazuma uputili iz Sarajeva 20.studenog 2020., na hrvatskom, engleskom, talijanskom i njemačkom jeziku, poziv predstavnicima država potpisnica i svjedocima Daytonskog sporazuma i svima onima koji su zaduženi za njegovo provođenje kako bi konačno odlučnije poradili ”na uspostavi pravednog mira”.

Biskupi su u pravu kada u tome pismu kažu da je Daytonski sporazum ”zaustavio višegodišnji rat, ali nije stvorio stabilan i pravedan mir”, što znači da Sporazum u praksi nije omogućio ni ”ravnopravnost među pripadnicima tri naroda i nacionalnih manjina na području cijele zemlje”, niti ”zagarantirani održivi povratak mnogim prognanim i izbjeglim ljudima” i što uopće nije predvidio ”nadoknadu uništene i opljačkane imovine brojnim građanima i vjerskim zajednicama u zemlji”.

A da su biskupi bili svjesni opasnosti koje taj sporazum donosi sa sobom, vidi se iz njihovog otvorenog pisma od 8. prosinca 1995. ”potpisnicima i svjedocima” toga sporazuma, dakle u pismu koje je objavljeno tjedan dana prije negoli je taj sporazum parafiran u Parizu 14. prosinca 1995. i iz kojeg biskupi sada iznose najvažniji detalj:

”Ovaj mirovni sporazum… umjesto silno željena mira unosi novi nemir i nedoumice u pogledu povratka i zaštite osnovnih ljudskih prava i sloboda, u kojima su sadržana vjerska i etnička prava i slobode svih stanovnika Bosne i Hercegovine.

Kao biskupi katoličkih vjernika, o čijoj se budućnosti također radi u ovom sporazumu, s pravom očekujemo da se svi odgovorni faktori i institucije i međunarodni i domaći – koji su sudjelovali u kreiranju ovog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu, odlučno obvežu na ispravljanje nepravdi i ostvarenje što pravednijeg mira za sve miroljubive stanovnike ove zemlje.”

Biskupi su također u pravu kada ističu da je taj sporazum, od njegova potpisivanja pa sve do danas, veoma često korišten kao ”opravdanje i ozakonjenje i alibi za očuvanje i ozakonjenje raznih ranijih i novijih nepravdi”, zbog čega je tek donekle služio izgradnji ”istinskog, trajnog mira, utemeljenog na pravdi i jednakim pravima za sve”.

Biskupi su također u pravu kada taksativno navode glavne propuste i domaćih i stranih dužnosnika koji nisu pružili nužno potrebnu dostatnu političku, pravnu i materijalnu pomoć ”povratku i održivom ostanku čak nekoliko stotina tisuća domaćih katolika – uglavnom pripadnika konstitutivnog (barem na papiru!) hrvatskog naroda”.

U vezi s tim, posebno bolnim odzvanja iskaz bosanskohercegovačkih biskupa da je ”s područja Republike Srpske skoro cijela katolička populacija u jednoj polovini zemlje – u entitetu Republika Srpska –iskorijenjena, a da se u drugoj polovini, u entitetu Federacija BiH kontinuirano smanjuje, ”poglavito zbog odlaska mladih iz zemlje pa i cijelih obitelji – najčešće zbog kriminala, korupcije, političkih sebičnih nadmudrivanja u zemlji i slabog vrednovanja stručnog rada”.

Nakon svih tih iskaza ostaje, međutim, otvoreno pitanje: jesu li se politički predstavnici bosanskohercegovačkih Hrvata, okupljeni ponajviše oko HDZ-a BiH, kao i politički predstavnici Republike Hrvatske okupljeni oko HDZ-a ili SDP-a, htjeli uopće i svesrdno angažirati na održivom povratku prognanih bosanskih Hrvata?

Prema dosadašnjim višeputnim iskazima banjolučkoga biskupa Franje Komarice, stječe se dojam da to nije činjeno kontinuirano i bez figa u džepu.

A razlog takvom indolentnom stavu mogao bi biti da su prognani bosansko-krajiški i bosansko-posavski Hrvati jako dobro došli Republici Hrvatskoj kako bi ”zakrpali” prazne demografske rupe na područjima posebne državne skrbi, dakle na područjima s kojih su netom tijekom Oluje otišli hrvatski Srbi, najvećim dijelom na preporuku svojih političkih vođa.

I budimo iskreni: ni hrvatskoj državi, a ni Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj nije bilo u interesu da se ti ljudi vraćaju natrag; omogućivano je zamjenjivanje kuća i zemljišta, odnosno omogućivano je jedno mirnodopsko politički i religijski legitimirano ”humano preseljenje”, a sve pod krinkom straha od povratka na svoja ognjišta.

Kao i mnogo puta u ovih pola stoljeća, na ovim područjima je jedno od najvažnijih upravljačkih sredstava kod organizacije održivog povratka bio i ostao strah, strah od drugoga, od neprijatelja.

Ne treba biti naivan i reći da je taj strah bio neopravdan. Bio je uistinu opravdan, jer nije bilo obostrane političke volje da se on potisne, da ga ne bude. Nije bilo potrebe ”plakati za prolivenim mlijekom”.

Međutim, iz spomenutog pisma bosanskohercegovačkih biskupa stječe se dojam da nitko od domaćih bosanskohercegovačkih i hrvatskih političkih predstavnika nije odgovoran za slab, odnosno nikakav povratak na područja Republike Srpske.

Glavnu oštricu kritike biskupi upućuju, i to s pravom – da ne bude zabune – međunarodnim predstavnicima i institucijama čija nazočnost ”svih poratnih godina, zbog njihove nedovoljne učinkovitosti na planu napretka zemlje prema stabilnom miru i uključivanju u poželjne europske integracije, nužno nas tjera na pitanje: Što se kani s ovom zemljom, njezinim narodima i stanovnicima?”

Da, točno: Što se kani s ovom zemljom, njezinim narodima i stanovnicima?

Mislim da bi to pitanje trebalo usmjeriti ne samo prema strancima nego ponajprije prema Mostaru i Zagrebu u kojima stoluju osobe koje su najmjerodavnije za davanje ispravnog odgovora. Dosadašnja nam iskustva govore da je i u Mostaru i u Zagrebu ”postojeće stanje na terenu” prihvaćeno kao završeno.

Već više godina hrvatski politički uglednici sklapaju prijateljske, ali i političke saveze s osporavateljima povratka bosanskih Hrvata na područja Republike Srpske, a u prigodama proslave Dana Republike Srpske dobivaju i visoka nacionalno-entitetska odličja, dok se istodobno, radi petrificiranja takvog stanja, podmeće ”političke požare” na područjima Federacije BiH gdje zajedno žive Bošnjaci i Hrvati kako se zbog buke njihova gašenja i zbog utjerivanja straha od zajedničkog življenja ne bi imalo vremena govoriti o problemima povratka na područja Republike Srpske.

Da bi se potom svi problemi oko neravnopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini sveli na legitimnost izbora člana Predsjedništva BiH iz reda (ili uime) bosanskohercegovačkih Hrvata, odnosno Hrvata koji žive na području Federacije BiH, jer preostali Hrvati na području Republike Srpske nemaju pravo sudjelovati u biranju ”hrvatskoga člana Predsjedništva BiH”.

A to znači da je to bez političke volje Bošnjaka nemoguće provesti. Jer ni u Ustavu BiH ni u Izbornome zakonu BiH ne stoji da isključivo Hrvati s područja Federacije BiH biraju člana Predsjedništva iz reda Hrvata, nego da svi građani iz tog entiteta biraju po jednog Bošnjaka i po jednoga Hrvata, i to ne u svrhu da oni u toj instituciji budu uime Hrvata odnosno uime Bošnjaka, nego da se kao kandidati koji se u izbornome procesu izjasne kao Hrvati ili kao Bošnjaci budu kao takvi i izabrani. Sve drugo je stvar izborne procedure i brojanja glasova.

Na kraju svog apela, bosanskohercegovački biskupi traže da predstavnici država potpisnica i svjedoka Daytonskoga sporazuma zajedno s domaćim političkim dužnosnicima konačno odlučnije nego do sada – ”porade na pravednom i svrsishodnom unutarnjem uređenju zemlje”.

Biskupi bi, naime, željeli vjerovati da bi tom sinergijom stranih aktera i domaćih političara bilo moguće stvoriti funkcionalnu državu na dobrobit sviju.

Sa svoje strane obećavaju da će kao i do sada ”pomagati u ostvarivanju svih konstruktivnih i provedivih rješenja u uspostavljanju istinskog mira na području naše Biskupske konferencije, tj. na području cijele Bosne i Hercegovine”.

Na kraju ovoga teksta bilo bi potrebno reći i sljedeće: bosanskohercegovački biskupi ni ranije nisu bili zadovoljni ponuđenim daytonskim ustavnim rješenjima.

Oni su – nezadovoljni nepravednom podjelom zemlje kojom je de facto ozakonjen ”zakon jačega, a ne zakon pravde” – još prije punih 15 godina, odnosno u listopadu davne 2005. godine, izišli s Prijedlogom društveno-pravnog uređenja Bosne i Hercegovine imajući na umu pravedno rješenje za sve konstitutivne narode, nacionalne manjine i sve građane BiH.

Ne znam zašto ovaj put nisu međunarodnim čimbenicima, ali i domaćim političarima ponovno ponudili taj svoj prijedlog društveno-pravnog uređenja BiH prema kojem bi Bosna i Hercegovina bila ”ustrojena u četiri kantona (odnosno regije, provincije, distrikta, federalne jedinice…): Sarajevski, Banjolučki, Mostarski i Tuzlanski s granicama formiranim po kriterijima ekonomske, prometno-komunikacijske, prirodne, povijesne, geografske i (više)nacionalne naravi.”

Mislim da je taj prijedlog jako dobar, kao što je bio dobar i prijedlog HNV-a BiH, jer oba prijedloga isključuju nacionalno-entitetsku i bilo kakvu drugu podjelu Bosne i Hercegovine na nacionalnoj osnovi.

Jesu li biskupi odustali od svoga ranijeg prijedloga zbog kritika koje su zaradili od zagovornika Trećeg entiteta – pa bio on i veličine omanjeg seoskog kokošinjca – unatoč tome što su znali da ”treći-entitetlijama” uopće nije važno, bi li u takvim okolnostima katolik Hrvat mogao dostojno živjeti u BiH zajedno s drugima i drukčijim i bi li u praksi mogao svakodnevno svjedočiti svoj kulturni, religijski, jezični i nacionalni identitet?

Žao mi je, stoga, da biskupi uz ovaj apel međunarodnicima i nama domorocima nisu ponovno aktualizirali svoj raniji hvalevrijedni prijedlog o društveno-pravnom uređenju Bosne i Hercegovine. No, nikada nije kasno. Možda im ovim Autograf posluži kao prikladna platforma za promociju toga prijedloga.

Donosim ga, u nastavku, onako kako su ga biskupi BK BiH objavili prije petnaest godina.

***

Biskupi BK BiH uputili prijedlog za društveno-pravo uređenje BiH

BiH – izvor nestabilnosti i prijetnja miru, ili buduća članica EU-a

Sarajevo, subota 29. listopada 2005.

Ovakva nepravedna podjela zemlje de facto je ozakonila zakon jačega, a ne zakon pravde!

Daytonskim sporazumom iz 1995. godine međunarodno priznata država Bosna i Hercegovina, koja je nastala raspadom bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, podijeljena je u dva entiteta: Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku. Takva nepravedna podjela zemlje de facto je ozakonila zakon jačega, a ne zakon pravde, što je rezultiralo nefunkcionalnošću i neodrživošću društvenog uređenja države.

Iako je općeprihvaćeno mišljenje i u zemlji i među predstavnicima međunarodne zajednice uključenih u rješavanje budućnosti ove zemlje da je Daytonski sporazum zaustavio rat u zemlji, ali nije donio pravedni i trajni mir za njegova tri konstitutivna naroda: Bošnjake, Srbe i Hrvate, ipak su ga mnogi i međunarodni, a i neki domaći političari tumačili kao “nedodirljivu činjenicu”.

Stoga je u ovih deset godina nakon Daytona izostao svaki ozbiljan razgovor o nužnim ustavnim promjenama koje bi postigle poželjni trajni mir u zemlji i ujedno prikladnost zemlje da uđe u proces europskih integracija kao civilizirana, demokratska, pluralistička (multietnička, multikulturalna, multireligijska) država, s ostvarenim visokim standardima ljudskih prava i sloboda.

Dosadašnje političko uređenje ove višenacionalne države prema dvostrukim standardima koji se manifestiraju u postojanju tri različita ustava – dva za dva entiteta i jedan za cijelu državu, a koji međusobno nisu u suglasju, ima za posljedicu nemogućnost funkcioniranja Bosne i Hercegovine i sprječava njezin poželjni i potrebni demokratski razvitak.

Umjesto napretka i integracije, bosanskohercegovačko društvo je sada, deset godina nakon Daytonskoga sporazuma, prema svim ozbiljnim analizama, u dubljoj političko-socijalnoj krizi nego u vrijeme njegova potpisivanja.

Stanje hrvatskoga naroda

Prihvaćanjem ovako nepravednog uređenja kojim su tri konstitutivna naroda BiH: Bošnjaci, Srbi i Hrvati – smješteni u dva politička entiteta, i to neravnomjerno, najviše je donio štete pripadnicima hrvatskoga naroda čiji su predstavnici uvijek prvi potpisivali sve što su tražili predstavnici međunarodne zajednice da bi se okončala tragedija u BiH.

Iako su najmalobrojniji i najveće žrtve rata (USIA) – prognano ih je 67 %, a vratilo se do sada samo 13 %, a žrtve su, nažalost i Daytonskog sporazuma jer kao konstitutivni narod nemaju ni prava manjine, Hrvati, kao najstariji narod u BiH, traže samo da u pravima i dužnostima budu izjednačeni s druga dva naroda u toj zemlji.

Odredbama Daytonskoga sporazuma su dokinuti dogovori i zaštitni mehanizmi iz Washingtonskog sporazuma i tako omogućeno da Bošnjaci u entitetu FBiH, a u Srbi u entitetu RS-a jednostavnom većinom donose zakone ne obazirući na stavove ili poziciju Hrvata. Bez i protiv predstavnika hrvatskog naroda u vlasti, sazivaju se sjednice Vlada i Parlamenata i donose odluke.

Godinama nakon rata konstitutivnost pojedinog naroda tumačila se tako da su u RS-u bili samo Srbi, a u FBiH samo Bošnjaci i Hrvati konstitutivni. Tako je bilo do odluke Ustavnog suda iz 2000. godine kojom je određeno da su sva tri naroda podjednako konstitutivni u svakom dijelu BiH. No, ta odluka u mnogim bitnim segmentima ne provodi se u praksi.

Primjerice, u BiH se biraju tri člana državnog Predsjedništva koji su vrhovna izvršna vlast u zemlji. Iz RS-a se bira srpski član Predsjedništva, a iz FBiH se biraju hrvatski i bošnjački članovi Predsjedništva. To znači da Hrvat ili Bošnjak koji živi u RS-u, a Srbin iz FBiH, nema pravo biti kandidiran za člana državnog Predsjedništva, što je izravno kršenje europske konvencije o ljudskim pravima koja definira pravo svake osobe da bira i bude izabrana u tijela vlasti.

Pod izlikom da takvu situaciju želi promijeniti i nepravdu ispraviti, visoki predstavnik Wolfgang Petritsch 2002. godine pokušava ostvariti odluku Ustavnog suda o konstitutivnosti sva tri naroda i proglašava (nameće) ustavne promjene u FBiH, a političarima u RS-u prepušta da sami prihvate kozmetičke izmjene Ustava RS-a. Tako provedene ustavne promjene temeljito pogoršavaju u cijeloj BiH pravni položaj Hrvata kao jednog od konstitutivnih naroda.

Prema Daytonskom sporazumu, Hrvati su u FBiH, barem načelno, bili ravnopravni jer su u najvišim tijelima vlasti bili jednakopravno zastupljeni kao i Bošnjaci. Petritschevim ustavnim promjenama uvodi se ključ prema kojemu primjerice Vladu RS-a čini 9 Srba, 5 Bošnjaka i 3 Hrvata. Dakle, taj entitet ostaje “u rukama” Srba jer mogu demokratski nadglasati Hrvate i Bošnjake zajedno. Tu položaj Hrvata nije promijenjen u odnosu na odredbe Daytona.

Međutim, njihov položaj se posve mijenja u Federaciji BiH, jer Vladu FBiH formira 9 Bošnjaka, 5 Hrvata i 3 Srbina i time FBiH prelazi “u ruke” Bošnjaka. Što to u praksi znači, vidi se kod donošenja bilo kojega zakona, pa i onih od vitalnog interesa za hrvatski narod. Nakon što i takve zakone (školstvo, mediji, policija…) nadglasavanjem većine prihvati Zastupnički dom Federacije BiH, on ne stupa na snagu dok ga ne potvrdi Dom naroda BiH, gdje predstavnici naroda imaju pravo veta pozivajući se na vitalni nacionalni interes.

Međutim, i tu je situacija prividno riješena, jer nakon pozivanja na vitalni nacionalni interes o tome ima li osnove da se proglasi vitalni nacionalni interes pojedinog naroda, ne odlučuje Doma naroda, nego u konačnici Povjerenstvo koje je ustanovljeno unutar Ustavnog suda FBiH. A u Ustavnom sudu članovi se imenuju tako da većinski narod ima više članova. U RS-u uopće nije uveden dvodomni parlament kao u FBiH ili kao u državi BiH, nego je uz Skupštinu RS-a uvedeno Vijeće naroda, koje ima puno manje ovlasti nego Dom naroda u BiH ili u FBiH.

Iz ovoga je vidljivo da se u Vladama i u Parlamentima oba entiteta sve odluke mogu donositi bez Hrvata, a i protiv njih.

Daytonski sporazum je kantonima u Federaciji BiH dao određene ingerencije prema kojima Hrvati donekle mogu prakticirati i konzumirati svoju konstitutivnost i ostvariti ravnopravnost u nekim segmentima. Sada, nakon nametnutih ustavnih promjena, Parlament FBiH, u kojemu potpunu dominaciju imaju bošnjačke političke elite, donosi propise kojima kontinuirano oduzima te ingerencije. Tako se neizravno, ali bitno ugrožava status hrvatskoga naroda i u Federaciji BiH (o Republici Srpskoj da i ne govorimo).

Stoga je nerazumljiv prijedlog tzv. Venecijanske komisije koja predlaže ukidanje kantona, a jačanje entiteta. To bi značilo izravnu potporu podjeli BiH na srpski i bošnjački entitet – državu iz kojih bi Hrvata, koji su već sami Daytonskim sporazumom i njegovom implementacijom u BiH životno, ali i biološki ugroženi, te je upitna njihova opstojnost, trebalo nestati.

Možda i ne znajući i ne htijući, članovi te i sličnih komisija, tragom nepravednog Daytonskog sporazuma i njegovom još nepravednijom implementacijom, definitivno dokidaju multietničku oznaku države BiH dajući tako nove razloge nacionalnim tenzijama na Balkanu.

Osim na državnoj i entitetskoj razini, neravnopravnost hrvatskoga naroda u odnosu na druga dva može se uočiti i na primjeru grada Mostara koji je jedino regionalno, ekonomsko i političko središte u kojemu bi Hrvati mogli imati političku (relativnu) dominaciju kakvu imaju Bošnjaci u Sarajevu, Tuzli ili Zenici, odnosno Srbi u Banjoj Luci, Doboju ili Bijeljini, a to nije slučaj. Za razliku od ovih spomenutih gradova i svih drugih gradova i općina u BiH, zašto samo Mostar ima limite u zastupljenosti konstitutivnih naroda?

Želi li se BiH kao demokratska i višenacionalna država?

U BiH se brani i opstaje, ili pak definitivno pada načelo multidržava. Mnogi prognani stanovnici Bosne i Hercegovine, koji su prisiljeni živjeti u drugim zemljama, pokazuju svojim primjerom da su kadri živjeti u dobro uređenim demokratskim državama.

Takvo je razmišljanje i većine populacije koja je trenutačno u zemlji koja je sigurno voljna i sposobna živjeti zajedno i graditi ovu zemlju kao višenacionalnu, višekulturalnu i višekonfesionalnu državu.

Građani i narodi u BiH imaju pravo na pravedan pravni okvir i nedvosmislenu potporu u ostvarivanu jednakopravnosti sva tri naroda i jamčenju svih osobnih ljudskih i građanskih prava i sloboda.

Sigurno je da će ustavno-pravni položaj hrvatskoga naroda, a samim time i ostala dva naroda u BiH, biti pravednije i kvalitetnije uređen u jedinstvenoj, cjelovitoj i decentraliziranoj državi bez dosadašnje entitetske podjele.

Ta snažna decentralizacija Bosne i Hercegovine bi morala ići u dva pravca: prema općinskoj i prema regionalnoj razini vlasti.

Vlast na općinskoj razini morala bi biti postavljena proporcionalno po načelu “jedan čovjek jedan glas” i to je razina na kojoj bi se ostvarivala vlast građanskoga društva.

Vlast na regionalnoj ili federalnoj razini bi morala biti limitirana, i to na način da se odredi minimalna zastupljenost svakoga od tri konstitutivna naroda u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti.

Općine kao administrativno-upravne jedinice već postoje i one bi mogle uglavnom nastaviti funkcionirati u sadašnjem obliku dok s regijama to nije slučaj. Umjesto zadržavanja dosadašnje nezgrapne i nepravedne disproporcije s dva entiteta i deset kantona u jednome od njih, trebalo bi pristupiti preustroju regionalne razine vlasti.

Jedan od mogućih modela mogao bi biti sljedeći: Bosna i Hercegovina ustrojena u 4 kantona (odnosno regije, provincije, distrikta, federalne jedinice…): Sarajevski, Banjolučki, Mostarski i Tuzlanski s granicama formiranim po kriterijima ekonomske, prometno-komunikacijske, prirodne, povijesne, geografske i (više) nacionalne naravi.

Uz eventualne korekcije, mogle bi biti preuzete regije kako ih je, za potrebe svoga djelovanja već formirala, primjerice, misija OSCE-a u BiH.

Bilo bi, međutim, vrlo bitno odrediti da u svakom od četiri kantona (regije, federalne jedinice itd.) svaki konstitutivni narod mora imati najmanje 30 % udjela u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, (k)ako nikada pripadnici jednoga naroda ne bi mogli nadglasati pripadnike druga dva naroda.

Zaključak

Građani i narodi BiH su kroz povijest bili česte žrtve mnogih totalitarnih režima i raznovrsnih dominacija. Današnje stanovništvo te zemlje nosi traume komunizma koji je završio okrutnim i besmislenim ratom. Kada smo se ponadali miru i demokraciji, postali smo svojevrsnom žrtvom nepravednog mira.

Desetogodišnje razdoblje nakon Daytonskog mirovnog sporazuma više je nego očito pokazalo da dosadašnje političko administrativno uređenje BiH ne omogućuje, zapravo sprječava pravedni i demokratski razvoj države.

To je velik izazov i poziv svima, koji o budućnosti BiH odlučuju, prvenstveno supotpisnicima Daytonskog sporazuma, da učine još jedan nužan i hrabar korak kako bi zaustavljanje nepravednog rata prije deset godina konačno bilo sada okrunjeno ispravljanjem očito nepravednog mira.

Ako međunarodna zajednica ne želi da BiH ostane i u budućnosti trajni izvor nestabilnosti i prijetnja miru na ovim prostorima, nego da se razvija kao civilizirana, demokratska, pluralistička (multietnička, multikulturalna, multireligijska država) s ostvarenim visokim standardima ljudskih prava i sloboda, onda to mora ne samo jasno kazati, nego i konačno sve poduzeti da bi BiH mogla krenuti tim putem i tako biti sposobna za poželjne i potrebne europske integracije.

Nužni put za to je stavljanje izvan snage dosadašnjeg rješenja o podjeli zemlje na dva entiteta i nefunkcionalnog u političkom uređenju BiH.

To uključuje i promjenu Ustava BiH kao uvjet za očekivani i potrebni početak pregovora o pridruživanju Europskoj uniji.

Do sada su od strane međunarodne zajednice uloženi mnogi i napori i sredstva, ali je učinak mali zbog dosadašnjeg političkog sustava zemlje.

Očito je da tako više ne treba raditi, a mi smo uvjereni da se treba i može bolje i svrsishodnije – za opće dobro, ukoliko se ima političke volje.

Sarajevo, 29. listopada 2005.
s.r. Vinko kardinal Puljić
nadbiskup metropolit vrhbosanski
predsjednik BK BiH

(Izvor: Katolička tiskovna agencija BK BiH)

(Prenosimo s portala Autograf)