Njegovo pismo prenosimo u cijelosti: 

- PRIJATELJU MOJ

Ne znate vi o Hitnoj pomoći ništa...

Ne znate, jer toliko snage, hrabrosti, znanja, profesionalnosti i empatije, teško je pojmiti da se može naći na jednom mjestu, u ljudima koji su na prvi pogled naprosto obični... Ali, prijatelju moj, oni su sve, samo ne obični. Nisi ih, prijatelju moj, vidio kada oživljavaju sedmogodišnjeg dječaka. Njih troje u timu, a rade kao jedan. Nadvijenih glava nad beživotnim tijelom dok se reanimacioni postupci smjenjuju jedan za drugim, a stanu tek na sekundu kako bi posušili nježna prsa svog mezimčeta natopljena njihovim suzama.

Nisi ih, prijatelju moj, vidio kada svojim spretnim rukicama obgrle neznanu staricu pitajući je "gdje te majka boli"!? Nisi ih vidio ni kada su istim tim rukicama kopali šljunak kako bi što prije došli do brata i sestre, nadajući se da za njih još uvijek ima nade. Nisi, prijatelju moj, vidio ni suzu u oku tih "običnih ljudi" kada su pored majke, oživljavali bebu tešku 850 grama jer je rođena u šestom mjesecu trudnoće. Nisu ni provjeravali puls, kroz njena prozirna prsa vidjelo se srce koje je po prvi put počelo kucati. Svojim su ga prstima dotaknuli, pomilovali...

Nisi ih vidio ni kada su ljubili trogodišnju djevojčicu koja je dozivala svoju majku. Jedno je grli i čuva, drugo dvoje oživljava njenu majku. Bili su sami jer su ostali spokojno spavali.

Nisi ih, prijatelju moj, vidio ni kada su spašavali ruku petogodišnje djevojčice. Ruku, koja je ostala zaglavljena ispod lifta tražeći svoju loptu. "Čiko, hoće li mi ostati ruka", riječi su koje im i danas odzvanjaju u ušima....

Nisi ih, prijatelju moj, vidio kada su na medjunarodnom takmičenju hitne medicinske pomoći u Zagrebu, njihova dva tima podigla u vis zlatni i srebreni pehar. Organizator im se izvinio jer nemaju dva zlatna pehara.

Bilo bi dobro da si vidio, ali eto nisi, kada u 4 sata ujutru, u stanu pacijentice lože vatru u njenom šporetu dok "smiruju" njeno srce koje udara preko 200 u minuti. Srce su smirili, a nju ostavili uz jutarnju kafu u toplom stanu. Da, oni su joj i kafu napravili. Znaju oni i supu napraviti, ostaviti i koji dinar za svog pacijenta, ali to nisi ni mogao vidjeti jer takve stvari kriju i od samih sebe.

Prošlo je više od 20 godina, ali se odlično sjećam i prve, na terenu uspješno izvedene, endotrahealne intubacije. To ti je, prijatelju moj, ona cijev koju uvedeš prema plućima pacijenta kako bi ga mogao priključiti na respirator jer ne može da diše. Taj zahvat rade anesteziolozi, a na ulici, jedino mi. Od siline pritiska užeta na kojem je visila, "brazda" na vratu te mlade djevojke uveliko je otežavala zahvat. Uradio sam iz prve, jer nas uče da budemo najbolji. Uz njenu oproštajnu poruku čijeg se sadržaja i danas tačno sjećam, stajala je i pozamašna suma američkih novčanica. Zbog težine samog prizora, ostali smo sami u stanu pa smo novac, nakon reanimacije a prije odlaska za bolnicu, predali policiji. Iznosa se ne sjećam, ali se odlično sjećam svih ostalih detalja jer sam zbog uspješnosti intervencije dobio JAVNU POHVALU od svog šefa. Da si me tada, prijatelju moj, mogao vidjeti...