Talibanske snage kao bujica su preplavile gradske centre, iako prema relevantnim izvještajima njihova brojnost nije naročito značajna, tek nešto više od 80 hiljada vojnika.

Nakon što je postalo jasno da će talibani, tačno dva desetljeća nakon invazije američke vojske, ponovo preuzeti vlasti u Afganistanu, procurile su informacije kako su su u Sjedinjenim Američkim Državama dobro znali šta slijedi, samo su pogrešno procijenili brzinu raspleta događaja.

Snimci sa aerodroma su slike kojima se u svijetu „skicira“ haos u Afganistanu, no ta slika je sasvim pojednostavljena, oboljela od hronične kulturološke supremacije. Uporedo sa kataklizmičnim projekcijama šta Afganistanci mogu očekivati pod talibanskom vlašću (posebno žene) imamo i dramatično izvještavanje o bijegu stranih delegacija, diplomatskih predstavništava, vojnika, prevodilaca (...) iz Kabula. O samim Afganistancima, o gradovima u kojima već nekoliko dana borave talibanski vojnici izvještaja imamo malo ili gotovo nikako.

To malo je zapravo stalo u nekoliko neprovjerenih informacija koje svjetski mediji i razne organizacije pronalaze na društvenim mrežama i serviraju kao eksluzivitet, ne provjeravajući izvor i ne tragajući za potvrdom informacija.

No, sve što se trenutno dešava moglo bi brzo se smiriti, pogotovo ako imamo u vidu kojom brzinom se događaji sada odvijaju, a Afganistan će ubuduće biti u rukama talibanskog režima. I tu povratka nema, niti postoje bilo kakvi signali da neko u svijetu želi ili ima snage da to promijeni.

Na pitanje šta to znači za afganistanski narod teško je sada odgovoriti. Načelne pretpostavke koje postoje uglavnom su bazirane na predstavama o talibanima iz vremena kada su Sjedinjene Države objavile rat 2001. godine i izvještajima o borbama koje su uslijedile. Na ovo nezahvalno pitanje djelomičan odgovor pokušao je dati vrsni novinar britanskog Guardiana Peter Beaumont, dugogodišnji izvjestitelj iz ratnih područja Afrike, Balkana i Bliskog istoka.

U analizi pod naslovom „Ko su talibani i kako će vladati Afganistanom ovaj put“ Beaumont ističe da je malo naznaka kako će talibani „umjeriti“ svoja stroga islamska uvjerenja, ali ipak ih, tako skromne i simbolične, dosljedno navodi.

Analizirajući prvu talibansku upravu u Afganistanu (od 1996. do 2001. godine), Beaumont navodi tvrdnje Ahmeda Rashida, novinara pakistanskog porijekla, iz njegove čuvene knjige „Talibani: Militantni islam, nafta i fundamentalizam u Centralnoj Aziji“, koji smatra da je bazični problem talibana bio „zarobljenost između plemenskog društva (Talibanski pokret dolazi iz paštunske plemenske zajednice, op. „SB“) kojeg su nastojali zanemariti i potrebe za državnom strukturom koju su odbili uspostaviti“.

Također, Beaumont se poziva i na riječi bivšeg afganistanskog ministra odbrane Tamima Aseya koji je istakao da talibani, kada su preuzeli vlast 1996. godine, nisu imali sredstava niti plana ili programa za vladavinu osim maglovitih i generalnih ideja o pravljanju baziranom na šerijatu.

No, da li su se promijenili, pita se Peter Beaumont i ističe da je to ključno pitanje.

U traganju za odgovorom Beaumont konsultuje Thomasa Ruttiga, istraživača koji je proveo više od 13 godina u Afganistanu, analizirajući afganistansko društvo. Rutting je u časopisu američkog Centra za borbu protiv terorizma napisao: „Tokom njihovog oživljavanja nakon 2003. godine i djelomične ekspanzije u nepaštunska područja, talibani su dokazali da su organizacija koja uči“.

„Unutar njihovog pokreta rasla je zabrinutost da su njihova vlastita (represivna) politika rezultirala globalnom izolacijom, kao i protivljenjem mnogih Afganistanaca, uključujući i one koji su u početku dobro dočekali talibane nakon što su skoro okončali međufrakcijske ratove devedesetih“, istakao je Ruttig, ali i upozorio da, za razliku od drugih pobunjeničkih grupa, Talibani nikada nisu razvili političko krilo odvojeno od vojske.

Ipak, Ruttig dodaje da su toj političkoj strukturi najbliži bili uspostavom pregovaračkog ureda u Dohi (Katar).

Iz svega navedenog Beaumont zaključuje da će talibansko upravljanje ponovo biti ograničeno onim što oni smatraju vjerski prihvatljivim, u okviru svojih uskih tradicijsko-religijskih pogleda, piše "Guardian".

No, Beaumont ostavlja prostora i za drugačiji ishod. Naime, on navodi da su Talibani nedavno izbjegli odgovor na pitanje kakav oblik vladavine će uspostaviti, iako su određeni zvaničnici pokazali da se planiraju vratiti na prethodni model islamskog emirata. Sa druge strane, iako talibanima skorašnji događaji sugeriraju da moraju „dijeliti moć“ sa drugim interesima u Afganistanu, posljednja pobjeda bi ih mogla odvratiti od takvog razmišljanja.

O pitanju forme vladavine koju će uspostaviti u Afganistanu, Beaumonst smatra da to još uvijek nije jasno, ali da su najzainteresiraniji za strogu hijerarhiju sa iranskim modelom po kojem je vjersko vijeće iznad izabranog predsjednika.

Po pitanju prava žena, obećanje o „manje oštrom pristupu“, koje su dali na pregovorima u Kataru Beaumonst ocjenjuje kao „dizajniranu za vanjsku upotrebu“

Na pitanje da li će Talibani ugostiti grupe poput „Al-Qaide“, Beaumonst ističe da je to izaziva najviše zabrinutosti na zapadu, iako u mirovnom ugovoru kojeg su Talibani potpisali sa Sjedinjenim Državama stoji njihova obaveza da se bore protiv terorizma i spriječe da Afganistan ponovo postane baza za napade.

(S.B.)