Srđan Šušnica,  je prije dvije godine bio primoran napustiti rodnu Banju Luku zbog učestalih prijetnji smrću koje su upućivane njemu i njegovoj porodici.

Situacija se u našoj zemlji od Vašeg odlaska u neku vrstu “sigurnosnog egzila” nije znatno promijenila. Štaviše, stanje se pogoršalo po pitanju slobode i sigurnosti. Zato predlažem da krenemo od najnovijih dešavanja. Nedavno je u Banjoj Luci održan protest opozicije u RS-u. Politička situacija eskalira iz dana u dan, a posebno posljednjim najavama Dodikovog režima?

Situacija i procesi u Bosni i Hercegovini se nisu promijenili već samo eskalirali u krizu koja prijeti kolapsom i onako već urušenog Dejtonskog, odnosno, Pariskog mirovnog sporazuma i dezintegracijom državne suverenosti, a možda i teritorijalnog integriteta BiH. Milorad Dodik u koordinaciji s „prijateljima“ izvana, iskorištava sve što su mu beogradska politika, rat i genocid 1990-ih ostavili u amanet, i evo već 15 godina, korak po korak, dovodi političko i faktičko stanje u BiH u 1995. godinu.

Dejton je imao izvanredan trenutni efekat - zaustavio je rat i donosio je izvjesni napredak dok je postojao jači uticaj zapadnih demokratija i liberalnih društava. Ali od kada su (neo)liberalizam, demokratija, globalne pozicije i saradnja najuticajnijih država Zapada u ozbiljnoj krizi i od kada regionom dominiraju politički, ekonomski i vojni uticaji hibridnih diktatura poput ruske i kineske, Dejton je postao ne luđačka košulja, već kovčeg BiH. U real-političkom smislu, ništa nema prirodnije od toga što je pansrpska politika zavničnog Beograda spremno dočekala i iskoristila evropsku desnicu, islamofobiju, „Trampizam“ i ruske strateške interese na Balkanu da eskalira pitanje „statusa“ RS i razara BiH. Zar ne? Sve im se posložilo i oni to posmatraju kao istorijsku šansu, sad ili nikada. I tu nije problem Dodik. Da nije on, bio bi neko drugi. Problem je što Zapad, vodeći se percepcijom rata kao „građanskog“ sa „stranama u sukobu“, u Bosni nije ostavio da djeluje neka pacifizirana zajednica bosanskih Srba, već ona stara devetojanuarska tvorevina pansrbizma i genocida.

 Novi vrli „srpski svet“

Kako ocjenjujete političku situaciju u ovom bh. entitetu, te generalno u Bosni i Hercegovini?

Dodikov režim i eskalacija krize u BiH su posljedice i bezidejne i potkupljive opozicije u entitetu RS, koja se nadmeće u pansrpskom kleronacionalizmu s Dodikom. To se vidjelo i na posljednjem protestnom skupu opozicije za koji ste me pitali. Mladi gradonačelnik Banje Luke, je opet „ukrao“ proteste kada je za njihovu „himnu“ inaugurisao adaptirani četnički pjesmuljak. Vjerovatno ni on sam često nije svjestan koliko su ultranacionalističke, rasističke i mrzilačke njegove izjave i stavovi. To je naprosto rezultat odrastanja u „paralelnoj svarnosti“ koja je sada postala politički rijaliti. Taj fenomen je u psihijatrijskoj struci, odnedavno dobio naziv „Trumanov sindrom“ i prilično je kompleksan. Veliko je pitanje da li ozbiljni ljudi unutar opozicije žele ili mogu da shvate da Dodika neće pobijediti „četništvom“ i „pansrbizmom“ i da ukoliko oni njega ne otjeraju s vlasti, on će njih otjerati u rat. Oni moraju prestati biti još jedna od 50 nijansi (veliko)srpstva, ili još jedna iteracija Dodikovog režima. Dodik neće sam stati, on se mora zaustaviti.

Sva bezidejnost opozicije staje u slogan protesta - „Slobodna Srpska“. Od koga je to slobodna Srpska? Od Bošnjaka, bosanskih Hrvata a sve više i od bosanskih Srba!? Slobodna od djece koja se sve manje rađaju!? Slobodna od drugačije mislećih!?

Slobodan je prevashodno građanin, a svi ostali kolektiviteti od grupe građana koja na stajalištu čeka autobus do vjerske ili nacionalne zajednice, nameću što racionalna što iracionalna ograničenje te slobode. Za mene lično sintagma „slobodna Srpska“ je oksimoron. Da bi nastala, „Republika Srpska“ je slobodu čovjeka anihilirala koncentracionim logorima, masovnim egzekucijama, masovnim grobnicama svih nepodobnih. A onim podobnim je slobodu oduzela tako što ih je radikalizirala i mobilizirala protiv komšija, tako što ih je slala da zaludno ginu u uniformama VSR po tuđim selima i zavičajima. A zbog čega? Za interese Miloševića, Karadžića, Krajišnika, Plavšićke, Koljevića, prateće ratnoprofiterske oligarhije i radikalnog klera Crkve Srbije. Za interese beogradske čaršije.

Danas Dodikov i Vučićev režim na varvarskim temeljima RS-a brižljivo nadograđuju novi vrli „srpski svet“, dok s vizijom Ćosićevog „preimućstva civilizacijske zaostalosti“ svoje građane drže na aparatima, taman toliko da ne umru a da mogu glasati ili poginuti za samostalnost „Srpske“ i za bolji život u ruskoj guberniji Srbiji. Tamo gdje ima „Srpske“ i „jake Srbije“ nema slobode. To su loši i potrošeni brendovi koji troše ljude i živote a ne nude ništa emancipatorno zauzvrat.

Općenito u Bosni i Hercegovini, već nekoliko mjeseci traje jedna vrsta blokada državnih institucija, posebno od odluke bivšeg visokog predstavnika Valentina Inzka o dopunama Kaznenog zakona BiH, kojima se kažnjavaju podsticanje na mržnju, te negiranje genocida i drugih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, a zatim i odluke Ustavnog suda BiH o vlasništvu nad šumama? Svjedoci smo, blokiranje institucija je jedna vrsta permanentne politike režima Milorada Dodika. Koliko je zapravo Dejtonski okvirni, odnosno, Pariski mirovni sporazum u posljednjih deset godina istrošen i već urušen?

Duh vremena sve brže nagriza Dejtonski sporazum, i ne samo njega. Kriza međunarodnog liberalnog multilateralnog poretka je učinila da mnoge referentne tačke međunarodnog javnog prava i poretka od značaja za mir u BiH i regionu gube snagu i domet. Zato su tako česti i bit će sve češći pozivi na promjene granica, kontraverzni non-pejperi i ataci na suverene multietničke države, poput BiH i Crne Gore. Uzmimo samo nekoliko primjera iz Dejtonskog sporazuma. Sve strane uključujući i Srbiju obavezale su se na regionalnu saradnju u oblasti sigurnosti, na kontrolu naoružanja, na izbjegavanje trke u naoružavanju te da će svoje vojne snage držati na najnižem nivou naoružanja dizajniranom prema veličini populacije, postojećim vojnim efektivima i isključivo odbrambenim potrebama. Sve s ciljem izgradnje povjerenja, postizanja izbalansiranog nivoa odbrambenih snaga u regionu i sprečavanje ponavljanja sukoba. A sada pogledajmo koliko se samo Srbija brzo naoružala i koliki obim vojno-tehničkog razvoja i saradnje ostvaruje s Rusijom i Kinom. Zašto je jedna skromna ekonomija i jedna od najsiromašnijih zemalja evropske periferije u posljednje 4 godine uložila 5 milijardi USD u naoružavanje vojske i policije, u razvoj namjenske industrije i vojne vježbe? Ko će to da napadne Srbiju, od koga se to Srbija brani? Srbija je najmasovnije i najsavremenije naoružana postjugoslvenska država i njeni kapaciteti su dimenzionirani ne samo za odbranu Srbije, već na odbranu Srba svih i svuda u njenom orkuženju.

Sporazum je obavezao sve strane da ne prijete silom, da ne upotrebljavaju silu ili da na bilo koji drugi način ne provode akcije protiv teritorijalnog integriteta, suvereniteta i nezavisnosti BiH ili bilo koje druge države. Kako se ova obaveza Srbije uklapa u njenu nedavnu demonstraciju vojne sile na sjeveru Kosova? Ovom vojnom eskalacijom zaprijećeno je ratom ne samo Kosovu, već svim susjedima, ali i KFOR-u i NATO savezu. Kako se u ovo uklapaju prijetnje Dodika da će osnovati entitetsku vojsku i nasilnim sredstvima blokirati kasarne Oružanih snaga BiH i izbaciti osoblje državnih institucija iz RS ili trend naoružavanja i militarizacije policije RS?

Kako se u Dejtonsku obavezu da se uzdržava od uvođenja stranih i nelokalnih oružanih snaga na teritoriju BiH, što obuhvata i savjetnike, borce za slobodu, nastavno osoblje i dobrovoljce, uklapa činjenica da je režim u RS izrežirao ilegalno iskrcavanje kompletne ruske vojne formacije na aerodrom kod Banje Luke a koji su neprijavljenim i prikrivenim vojnim letom stigli u Banju Luku iz Rusije preko Beograda? Prema dejtonskom sporazumu ovaj vojni let je morao imati izričitu dozvolu i komande EUFOR-a u BiH koji je imao svako pravo da izvrši inspekcijski uvid i spriječi ili dolazak aviona ili kretanje ruskih vojnika po RS-u. Ali nisu i neće to činiti ni u budućnosti. Da ne idemo dalje, ovo dovoljno ilustruje koliko je dejtonski sporazum već urušen. Zato ovu krizu treba čitati u kontekstu nasilne promjene Dejtonskog sporazuma. I Dodik i Vučić, svako na svoj način poručuju: prijetit ćemo upotrebom sile i ratom, činit ćemo nasrtaje na državnu suverenost i teritorijalni integritet BiH dok nam ne udovoljite i ne proglasite RS državom. Ništa se tu ne dešava van dokumenta kolokvijalno poznatog kao „Memorandum II“.

Vučićeve zamke i trgovina genocidima?

Šta će ovi potezi konkretno značiti na terenu?

Dodik protivustavnim zakonima samo produbljuje ovu krizu Dejtona i pokušava uzurpirati državni suverenitet BiH nad imovinom i resursima ili pravo na samoopredijeljenje o državotvornim pitanjima ili državnu suverenost i ovlaštenja. Zakonom kojim se derogira državni zakon o zabrani negiranja genocida pokušava se derogirati i prekrojiti volja državnog propisa i na konfliktan način urediti isto pitanje samo za područje RS-a. To je i uzurpacija ovlaštenja i izlazak van pravnog sistema BiH. Zakon o lijekovima RS je već ozbiljniji nivo napada na ustavni poredak kojim se uzurpira mandat suverene države i pripisuje ih se jednom nedržavnom subjektu.

Cijeli taj proces može se zbirno posmatrati kao nasilno raskidanje ustavnopravnih veza s BiH i osvajanja sopstvene državne suverenosti. To je puzajuće osamostaljenje (podržavljivanje) a možda i puzajuća secesija RS i konkretan uvod u moguću oružanu pobunu. Mišljena sam da tu već postoji stepen osnovane sumnje da su ili započeta ili se pripremaju teška krivična djela protiv države i ustavnog poretka BiH.

Ovim eskalacijama krize svakog novog mjeseca se kreira jedna „nova normalnost“ u kojoj postaje „normalno“ da se dio po dio državne suverenosti preispituje, osporava, otvara za „nove dogovore“ ili retorički i pravno uzurpira. Iako je sve što se nameće kao „tema za dogovor“ – šume, zemljište, oružane snaga i druge – već odavno zacementirano kao suverenitet BiH. Nameće se „novi dogovor“ o statusnim pitanjima i državnom suverenitetu zbog kojih su već jednom i zaludno padale glave po Bosni. Derogaciju Dejtona, Dodik uz saučesništvo zvaničnog Beograda i Kremlja radi pod ciničnom egidom „vraćanja na izvorni Dejton“. Nije to vraćanje na izvorni Dejton, već na izvorni 9. januar.

Dugi niz godina Dodik za ovu politiku blokiranja dobija podršku iz Srbije, prvenstveno od predsjednika Aleksandra Vučića i njegovih istaknutijih saradnika, ali i od strane SPC.

Pa pogledajte samo izjave ruskog ambasadora Kalabuhova koji je Dodikove secesionističke eskalacije dočekao izjavom da „zajedničke snage nisu predviđene Dejtonskim sporazumom“, da je „RS dala pristanak (za uspostavljanje oružanih snaga BiH) zbog masovnog pritiska vanjskih čimbenika“, te je dodao da bi se „o ovom i drugim problemima koji postoje moglo razgovarati u okviru dijaloga unutar BiH“. Predsjednik Srbije je dao izjavu koja je klonirani ruski stav da „sve što se dogovore tri konstitutivna naroda podržat ćemo, a sve što je suprotno tome nećemo podržati“. To je upravo na fonu razlabljivanja državne strukture BiH i nametanja „novih dogovora“. Čujte, profesor Daniel Serwer je nedavno izjavio da je predsjednik Vučić kameleon, a Srbija pod njim dugoročno izgubljena za Zapad. Kao ni prema Zapadu, predsjednik Srbije nije iskren ni prema BiH, niti prema Bošnjacima, a svaki njegov poziv na „dogovor naroda“, je ustvari poziv ili na nove prijetnje ili na novi „dogovor“ u kojem BiH više nije jedinstvena država.

Posljednji njegov poziv na tobožno historijsko pomirenje Bošnjaka i Srba kroz uzajamno usvajanje rezolucija o genocidu u Jasenovcu i genocidu u Srebrenici u parlamentima Srbije i BiH je etički i principijelno morbidan. Vučić nudi „trgovinu“ genocidima kao rješenje. Pazite, molim vas, to dolazi od čovjeka koji je svojim jezikom, mirkofonom i rukama, bio dio udruženog zločinačkog poduhvata i u Hrvatskoj i u BiH, i koji je sada otjelovljenje radikalske i militantne Srbije koja negira genocid i glorificira rat i ratne zločine. Iskoristit ću pjesničku slobodu i reći – prvo se zaklao narod, pa ga se stavilo u talačku situaciju, a sada veliki mag katarze nudi zaklanom narodu da za uslugu priznanje nečega u čemu je i on ideološki učestvovao, pristane da bude getoiziran i palestiniziran i uđe u mračni zagrljaj do zuba naoružane Srbije. Drugo, on ovakvom trgovinom genocidima stavlja Bošnjacima i Bosancima etiketu počinioca genocida nad Srbima u Drugom svjetskom ratu. Kao da je jedan narod, a ne zločinačka NDH, počinio genocid nad Srbima, pa sada eto oni su TI koji trebaju da ga priznaju. Ovaj poziv je još jedan zamka koja vodi ka Vučićevoj „zoni novog dogovora“.

Ostatak intervjua koji je Šušnica dao za Preporod možete pročitati ovdje.