O krizi u Bosni i Hercegovini, položaju bh. Hrvata i ulozi vjerskih institucija, za naš list govori fra Drago Bojić, teolog i doktor komunikoloških nauka. Ističe kako Dragana Čovića sa vlasti neće ukloniti ni bošnjačka politika ni politički eksperimenti kao što je Željko Kmšić.

KAKO KOMENTARIŠETE ODNOS HRVATSKE PREMA BOSNI I HERCEGOVINI I BH. HRVATIMA? POSTALO JE JASNO DA HRVATSKA STOJI IZA HDZ-A BIH, A NE SA CILJEM ZAŠTITE BH. HRVATA?

Dragan Čović je uz pomoć premijera Plenkovića, hrvatske Vlade i hrvatske diplomacije uspio internacionalizirati hrvatsko pitanje. Ima podršku i predsjednika Milanovića koji je u kritici bošnjačke politike glasniji i žešći nego HDZ u Hrvatskoj. Milanović javno i na prostački način izgovara ono što misle oba HDZ-a, i hrvatski i bosanskohercegovački.

Strah kao oružje

Opravdan je zahtjev sadašnje hrvatske politike za ravnopravnošću Hrvata s druga dva naroda u BiH.

Problem je u tome što sve to ide u prilog Čoviću i HDZ-u i što on borbu za ravnopravnost Hrvata zloupotrebljava za vlastite interese i interese svoje stranke. Važno je pritom napomenuti da opravdani otpor prema politici Čovića i HDZ-a, koja je u konačnici najpogubnija upravo za bh. Hrvate, ne smije postati opravdanje za političku diskriminaciju cijelog hrvatskog naroda. Dragana Čovića s političke scene ne može i neće ukloniti bošnjačka politika niti politički eksperimenti kao što je Željko Komšić. Uostalom, to se pokušalo u tri navrata, ali je samo povećalo Čovićevu političku moć. To se jedino može dogoditi političkom voljom hrvatskog naroda u BiH. Da bi se to dogodilo, prethodno se Čoviću moraju izbiti njegovi najjači politički aduti - plašenje Hrvata ugroženošću od Bošnjaka.

ČOVIĆ JE NASTUPOM NA SJEDNICI NSRS-A IZAZVAO BROJNE REAKCIJE, A NJEGOVA REČENICA “VI ČUVAJTE RS. TOLIKO STE EMOCIJA IZNIJELI OVDJE, DA VAM JEDNOSTAVNO SVI NA TOME MOGU SAMO ZAVIDJETI” NAIŠLA JE NA BROJNE OSUDE. KAKO SE ODUPRIJETI OVAKVIM PRISTUPIMA I KAKVU ODGOVORNOST ČOVIĆ IMA PREMA HRVATIMA U BIH?

HDZBiH, to ontološko zlo hrvatske politike u BiH, nije nikad dovodio u pitanje RS. To je nastavak Tuđmanove politike koji je u Daytonu svojim potpisom priznao RS, kao što je to učinio i Alija Izetbegović i svi akteri Dejtonskog sporazuma. Time je Republika Srpska postala ustavna kategorija. To što je ona nastala na progonu i etničkom čišćenju Hrvata i Bošnjaka i što i danas diskriminira te ljude, to nikad nije uznemiravalo ni srpsku, ni hrvatsku, ni bošnjačku, a ni međunarodnu politiku koja je stvorila to političko čudovište. Čovićev odlazak u Banju Luku posve je u duhu njegove politike i politike HDZ-a kroz cijelu 30-godišnju povijest. Čovićeva poruka poslanicima NSRS-a da čuvaju svoj entitet odražava divljenje velikosrpskoj politici, i istodobno i žal što i Hrvati nemaju svoj entitet u kojem bi, naravno, Čović bio glavni kao što je to njegov partner Dodik u RS-u.

VJERUJETE LI DA ĆE MEĐUNARODNA ZAJEDNICA PREPOZNATI STVARNE NAMJERE BH. POLITIČARA I DA ĆE DOĆI DO DOGOVORA OKO IZBORNIH I USTAVNIH REFORMI KOJE BI ZAISTA OMOGUĆILE JEDNAKOST ZA SVE BH. GRAĐANE?

Teško je predvidjeti što će se izroditi iz ovog političkog kaosa. Izbori se bliže, pojačava se politička i stranačka nervoza, jer je svima prije svega stalo do vlasti. Pred nama je godina puna neizvjesnosti i strahova, i onih koji se vežu uz političku krizu, ali još više onih koji se vežu uz ekonomsku krizu koja će dodatno pogoršati teško socijalno stanje u društvu. Upravo takva atmosfera odgovara našim političarima, jer oni svoju moć održavaju na strahovima.

KAKO GLEDATE NA TRENUTNU KRIZU U NAŠOJ ZEMLJI? NEKAKO SE ČINI DA JE BIH VEĆ DESETLJEĆIMA U SVOJEVRSNOJ KRIZI, A BROJ STANOVNIKA SE SMANJUJE IZ DANA U DAN.

Uz Dodikov pokušaj da destabilizira državu i njezine institucije, drugi veliki problem ove krize tiče se hrvatsko-bošnjačkih odnosa u Federaciji.

I nije pritom sva odgovornost na hrvatskoj strani, kako to bošnjački i probosanski mediji predstavljaju. Odgovornost snosi i bošnjačka politika koja, slično kao i hrvatska i srpska politika, slijedi etnonacionalnu logiku, ali istodobno eksperimentira s građanskom BiH i time dugoročno odgađa mogućnost izgradnje građanskog društva. Građanska ideja BiH se sve više utapa u bošnjački nacionalizam, koji sebe smatra boljim nacionalizmom od druga dva i koji je sebi prisvojio i bosanski patriotizam kao da među Hrvatima i Srbima nema ljudi koji vole svoju zemlju. Naruku bošnjačkom nacionalizmu idu i politike građanskih stranaka koje u javnom prostoru ne uspijevaju artikulirati građanske ideje oslobođene od bošnjačkog nacionalizma i etnički kodiranog bosanskog patriotizma. Puno je tu hipokrizije i lažnog osobnog i političkog predstavljanja.

FAŠIZAM, KAO NAJVEĆE ZLO LJUDSKOG RODA, PONOVO ŽIVI NA PROSTORU BALKANA I BIH. ŠTA NAM JE ČINITI?

Fašizam se često maskira velikim idejama i načelima, zavodljiv je i lako je u njega upasti. Nekad se pojavljuje kao ljubav prema domovini koja se često manifestira kao mržnja prema onima koji nisu dovoljno domoljubi, nekad kao ljubav prema naciji koja isključuje druge nacije, nekad kao očuvanje tradicije i vjere, pri čemu se pokušavaju zatrti individualna ljudska prava i slobode, nekad i kao zalaganje za antifašizam koji potire sve razlike među ljudima i time uništava upravo ono za što se zalaže.

Najteža promjena

Treba bdjeti nad sobom, jer se lako upadne u spomenute i slične ideologije, a sve ideologije su sklone fašizmu. One zasljepljuju čovjeka, zamagljuju mu pogled, svode ga na pukog pripadnika određene grupe, oduzimaju mu slobodu i umrtvljuju savjest. Borba protiv fašizma jest ponajprije borba protiv vlastitih zabluda i obmana, protiv unutarnjeg barbarstva koje pokreće želja za dominacijom nad drugima i progonom neistomišljenika. Borba protiv fašizma znači i nepristajanje da čovjek sudjeluje u bilo kakvim projektima, bili oni državotvorni, patriotski, nacionalni, entitetski, religijski.

KAKVU ULOGU IMA CRKVA, ALI I SVE VJERSKE INSTITUCIJE, U PROCESU POMIRENJA NA OVIM PROSTORIMA, ALI I IZGRADNJI MORALNE, ETIČKE I ZDRAVE SREDINE ZA BUDUĆE GENERACIJE?

Vjerske zajednice se deklarativno zalažu za pomirenje, ali to često u svojoj praksi niječu. Kad bi vjerske zajednice doista željele pomirenje među ljudima, onda bi raskrstile s nacionalnim i nacionalističkim politikama, s vlastitim vjerskim mitovima iz prošlosti koji te odnose opterećuju. Čini se da ovakvo stanje u društvu odgovara i vjerskim zajednicama. Ni one ne žele promjenu, jer bi u tom slučaju morale mijenjati sebe, a nema ništa teže od toga. Obraćenje je zahtjevno jer se čovjek mora puno toga odreći, vlastitih zabluda, lagodnog života, mnogih privilegija, a mora se i za puno toga kajati. Zbog toga su obraćenja vrlo rijetka.

(Oslobođenje)