Piše: IVAN MARKEŠIĆ

Da se odmah na početku razjasnimo: ovo nije optužba ni protiv bilo koga, ovo je samo kratak osvrt na samo jednu kratku, ali nimalo bezazlenu etapu djelovanja jednoga jako malog dijela katoličkih svećenika – onu o spolnom zlostavljanju maloljetnih osoba – a za koja su znali, između ostalih, mnogi visoki prelati Katoličke Crkve, među njima i bivši papa Benedikt XVI.

Dakle, ovo nije osuda niti napad na svećenike kao takve, koji su sebe i svoj rad darovali i još uvijek daruju mnogim svojim vjernicama i vjernicima – odnosno Crkvi.

Riječ je o sljedećem: ovih dana u njemačkim medijima vode se žustre i žestoke rasprave o tek objavljenim rezultatima istrage o spolnom zlostavljanju maloljetnika u Nadbiskupiji München i Freising.

Nakon te objave, javiše se mnogi njemački katolici, ali i vjernici ”svih vrsta i boja” iz cijeloga svijeta – što je bilo i očekivati – i počeše, svatko iz svoje perspektive, davati vlastite ocjene o već bivšemu papi Benediktu XVI. i njegovu vremenu.

Zapravo, počeše Benedikta osuđivati za zlodjela koja su počinili svećenici koji su mu bili podređeni, a on im je – prema iskazu tih svećenika – kao i mnogim drugim (nad)biskupima uz svo znanje o tome, omogućivao/dopuštao premještaj iz jedne na drugu župu.

Zapravo, bio je upoznat s njihovim ranijim prijestupima. No nije mu smetalo da ih (p)ostavi na tim mjestima.

I tim postupkom omogućivao i ”blagoslivljao” jedan od najgnusnijih, najopakijih, najpodlijih zlodjela koja (svejedno u kojem vremenu i kojem krajoliku živjeli, u kojoj civilizaciji, kulturi i religiji izvršavali svoju službu) možemo svrstati u skupinu ”ratnoga zločina za silovanje maloljetne osobe” – i skupinu zlostavljane (malodobne) djece i mladih osoba koji su u Crkvu dolazili s punim povjerenjem u svećenika u kojem su gledali oličenje Svevišnjega. A on im se, zapravo, tako i predstavljao.

No unatoč spoznajama o dugogodišnjem zlostavljanju i ”međusobnoj” župskoj razmjeni tih duhovnih bešćutnika – ti svećenici nisu mijenjali svoj način i stil života, nego su svoje pohotno orgijanje nastavljali na novo-dodijeljenim župama uz znanje njihovih pretpostavljenih.

Ne znam, stoga, nakon svega gore izrečenog, bi li se i tko bi se, od vrha do dna crkvene hijerarhije, trebao i morao ispričati? Zapravo, glavno pitanje je: može li za ta djela biti oprosta, olakotnih okolnosti, zaborava? I to zbog toga, jer je sve rađeno uz znanje počinitelja kao i njihovih nadređenih.

S druge strane, jako puno je onih svećenika, ali i vjernika laika kao i građana nevjernika, koji se čudom ne mogu načuditi da se tako nešto uopće dogodilo i da se moglo dogoditi, čak i u hrvatskome, pretežito katoličkom društvu. Međutim, dogodilo se, i događa se.

Uz sve to, ovo je kriza koja nije samo njemačka, ona pogađa ne samo njemačke katoličke ”osobe posvećenog života”, nego i sve ljude toga podneblja, sve ljude ovoga svijeta. Kao što bi ta istina trebala pogađati i mnoge hrvatske i bosanskohercegovačke katolike. Jer, tiče se svih nas!

Prema izvješću koje je sastavilo njemačko Odvjetničko društvo Westpfahl Spilker Wastl (WSW) na području spomenute njemačke nadbiskupije u razdoblju od 1945. do 2019. godine zlostavljano je 247 dječaka i 182 djevojčice.

Stavimo se samo nakratko u situaciju te sada već odrasle djece, u situaciju onih njihovih već pokojnih roditelja, stavimo se u njihovu (dječju) situaciju, u vrijeme kada su skrivajući sav taj užas koji su im priređivali i priredili oni za koje su oni držali da su besprijekorni, i pitajmo se što bismo mi ipak uradili?

Na kraju, bilo bi potrebno ipak dodatno još reći sljedeće: uz sve to, a što je u cijeloj toj priči o zlostavljanju maloljetnika najvažnije jest spoznaja da je – kako sadašnja izvješća govore – za sve to znao papa emeritus Benedikt XVI. koji se, kako se navodi u izvješću, nije previše trudio oko smanjenja, a ni oko uklanjanju zlostavljača iz katoličkih župa i ne samo u Njemačkoj nego i po cijelom svijetu gdje su ti prijestupi bili evidentirani.

Bilo mu je važno da to ne dospije u javnost, da se ne okalja ”svijetlo lice Crkve”, ove, sada već vidimo, okaljane religijske zajednice.

Ostat će stoga Benedikt XVI. zapamćen po stavu da je u tim okolnostima, kad se već saznalo za zlostavljanje djece, trebalo čuvati instituciju, institucionalnu Crkvu, ali ne i žrtve Crkve – njezine malodobne članove.

Nadao se, vjerojatno, da će sve to ostati ispovjedna tajna, da će (dječaci i djevojčice) prihvatiti zavjet šutnje i na taj način tim zlim ljudima omogućiti orkestrirano orgijanje, a sve u ime ”Svete Majke Crkve”. I da će povrijeđeni katolkinje i katolici s vremenom zaboraviti pretrpljenu povredu.

U njegovu, Benediktovu obranu, (u)stali su mnogi visoki vatikanski crkveni prelati pa tako i glavni urednik vatikanskoga radija Vatican News, gosp. Andrea Tornielli, što mu ne može nikako biti na čast kao ni drugim prelatima iz toga legla zla.

U međuvremenu, Benedikt XVI. je tek ovih dana, nakon otkrivanja afere, priznao da se sve to događalo u vrijeme njegova nadbiskupovanja.

Nije, međutim, ništa poduzimao da se zlostavljanja ne dogode i da se – ako su se događala – prekinu.

Zlostavljači su, kako sam već naveo, umjesto izgon iz službe, blagonaklono premještani iz jedne u drugu župu čime su zaradili naziv ”serijski silovatelji djece”. Jer nije samo jedna osoba u tome sudjelovala.

Njemački nadbiskupi su, iako su za to znali, kao i sam Benedikt XVI., dopustili da se spirala zločina maloljetničkog zlostavljanja proširi po cijeloj Nadbiskupiji München i Freising, i šire.

Unatoč spoznajama o zlostavljanjima koje je svakako znao – a bio je na čelu najvažnije obavještajne crkvene službe ili Inkvizicije – Benedikt se još uvijek nije ispričao katoličkim vjernicima uopće.

Priznao je, međutim, da je lagao o skandalu zataškavanja pedofila u Crkvi. Ali, kako kaže, ne namjerno. Krivo su ga, naime, citirali! Kojeg li licemjerstva!

Njemačkim biskupima stalo je do istine. Nisu se bojali javno je izreći. Pozvali su sve vjernike svoje (nad)biskupije da sudjeluju u diskusiji o zlostavljanju mladićâ i djevojaka i da svoje spoznaje prijavljuju telefonom na broj: 0049 89 2137 77000 u vremenu od ponedjeljka do subote od 9:00 do 20:00 sati od 20. siječnja 2022.

No osim priznanja da je lagao, Benedikt se nije ispričao ni za nedolična ponašanja koja su počinjena u, kako se to danas voli reći – ”njegovu okruženju”, stvarnom i virtualnom.

On još uvijek traži odstupnicu. On i dalje ustrajava na nekim ispravcima u već spomenutom izvješću, govoreći kako se nije sjetio osoba koje su bile prisutne na sastancima kao i o onim na kojima se govorilo o tim temama. Bilo je potrebno sačuvati jedinstvo Crkve.

Upravo ta Benediktova šutnja o zlostavljanjima i zlostavljačima nije dovela do smanjenja, nego do povećanja broja zlostavljane djece.

Svjestan razmjera toga događaja i štete koju će zbog toga pretrpjeti njemačka Katolička Crkva, ali i Crkva općenito, javno se ispričao münchenski nadbiskup Friedrich Wetter.

Njemački katolički vjernici očekuju ovih dana val javnoga kajanja svojih ”pastira”, što žrtvama neće pomoći da mognu skinuti sa sebe i preveliki teret te živjeti duhovno i fizički zdravijim životom.

(Prenosimo s portala Autograf)