Silom prilika Evropska unija mora smanjiti svoju ovisnost o ruskom plinu, a energetski stručnjaci smatraju da se to može dogoditi za pet do deset godina. Kako navodi Deutsche Welle, ruskom invazijom na Ukrajinu intenziviralo se zanimanje za alternative ruskom plinu.

Evropska unija trenutno 40 posto svojih potreba za tim energentom zadovoljava iz Rusije, a početkom sedmice ministri energetike zemalja EU debatirali su o mjerama za ublažavanje energetske krize.

Značajnija uloga

Evropska unija posljednjih je mjeseci pokrenula, odnosno oživila nekoliko projekata koji bi trebali barem malo diverzificirati dobavu plina. Alžirska državna kompanija Sonatrach uskoro bi trebala dovršiti radove na povećanju kapaciteta podmorskog plinovoda Medgas koji spaja Alžir i Španiju.

Druga dva projekta koje finansijski podržava EU – modernizacija plinske infrastrukture u Bugarskoj radi spajanja prema Rumuniji i Srbiji te plinska interkonekcija između Poljske i Danske – trebala bi biti dovršena do kraja ove godine. Bugarska vlada također apelira za što brži dovršetak plinovoda koji bi spojio Grčku i Bugarsku (IGB).

Glasnogovornik kompanije ICGB koja radi na ovoj interkonekciji pojašnjava da bi se njime mogao izvoziti prirodni plin u države jugoistočne Evrope, kao i u Ukrajinu. “Trenutna eskalacija ukrajinske krize čini buduću ulogu IGB-a još značajnijom”, istaknuli su iz kompanije.

Španska vlada povećala je zanimanje za Midcat – plinovod od Katalonije do južne Francuske. Ta bi interkonekcija omogućila da LNG kapaciteti na Pirinejskom poluotoku budu dostupni i u drugim dijelovima Evrope.

Dosadašnja iskustva pokazala da zaraćene strane uvijek paze da ne unište u potpunosti ključnu energetsku infrastrukturu.

Plinske interkonekcije su u suštini središnji dio ove geopolitičke slagalice. One će oblikovati buduće energetske sisteme, definirati buduće trgovinske okvire te zajedno s projektima obnovljivih izvora ograničiti posljedice neizbježne energetske krize u Europi.

No krajnje je upitno hoće li to biti dovoljno za povećanje energetske sigurnosti Evrope već iduće zime, posebno ako Rusija zaustavi isporuke plina. “Nažalost, trenutno se ne radi na dovoljno infrastrukturnih projekata koji bi mogli ublažiti situaciju u kratkom roku”, kaže za DW Carlos Torres Diaz, šef analize energetskih tržišta u Rystad Energyju.

Jedna od kratkoročnih opcija bilo bi maksimalno povećanje kapaciteta postojećih nuklearki te povećano korištenje ugljena u termoelektranama. Mnogo se očekuje i od Transjadranskog plinovoda (TAP), posljednjeg dijela Južnog plinskog koridora kojim će se dopremati azerbejdžanski plin preko Turske do Evropske unije.

Ako bude dovoljno interesa, operater TAP-a ističe da bi prvi ugovori o transportu plina mogli biti sklopljeni u oktobru. Međutim, povećanje kapaciteta TAP-a bit će moguće za 45 do 60 mjeseci nakon sklapanja ugovora, poručuju iz kompanije.

Jedine dvije opcije

To konkretno znači da kratkoročnog rješenja nema te su Medgas i IGB jedine dvije opcije za rješenje energetske krize, ali samo na regionalnoj, a ne i evropskoj razini. Kratkoročno ni ukapljeni prirodni plin (LNG) iz SAD-a, Katara, Norveške ili Japana nije rješenje. Postojeći evropski LNG terminali nemaju dovoljan kapacitet, a izgradnja novih traje više od godinu dana.

“Zapadnoeuropski terminali prije 2021. koristili su prosječno 50 posto kapaciteta, no tokom zadnjih mjeseci dosegli su gotovo puni kapacitet. To znači da postojeći kapaciteti neće biti dovoljni za prihvat velikog broja dodatnih pošiljki”, pojašnjava Carlos Torres Diaz.