Invazija Vladimira Putina na Ukrajinu promijenila je svijet. Živimo u novim i opasnijim vremenima - doba nakon Hladnog rata, koje je počelo padom Berlinskog zida, završeno je. Rijetkost je proživjeti trenutke velikih historijskih posljedica i shvatiti u stvarnom vremenu da je to upravo to.

U novembru 1989. stajao sam na snijegom prekrivenom Vaclavskom trgu u Pragu, glavnom gradu tadašnje Čehoslovačke, te gledao kako se rađa novi svijet. Narodi komunističke istočne Evrope ustali su prkoseći svojim diktaturama. Berlinski zid je bio srušen. Podijeljena Evropa ponovno je postajala cjelovita, za BBC piše Allan Little, prenosi Index.hr

"Te večeri se komunistički režim srušio"

U Pragu se disidentski dramaturg Vaclav Havel s balkona na drugom katu obratio masi od 400.000 građana. Bio je to uzbudljiv trenutak, vrtoglavog tempa. Te večeri se komunistički režim srušio i za nekoliko sedmica Havel je postao predsjednik nove demokratske države. Osjećao sam, čak i tada, da gledam kako se svijet mijenja i da je to jedan od onih rijetkih trenutaka kada znaš da se svijet preoblikuje pred tvojim očima.

Koliko je takvih trenutaka bilo u historiji Evrope od Francuske revolucije? Vjerojatno, pomislio sam tada, oko pet. Ova 1989. bila je šesta tako prijelomna godina. Ali tom svijetu - rođenom u tim dramatičnim narodnim revolucijama - došao je kraj kada je Putin naredio ruskim snagama da krenu na Ukrajinu.

Zeitenwende

Njemački kancelar Olaf Scholz nazvao je ovaj trenutak "zeitenwende" - prekretnicom - dok je britanska ministrica vanjskih poslova Liz Truss rekla da je to "promjena paradigme". Doba samozadovoljstva je završeno, rekla je Truss.

Quentin Sommerville, jedan od najiskusnijih ratnih novinara BBC-ja, nedavno je prošao kroz ruševine u Harkivu i o ruskom bombardiranju rekao ovo: "Ako vam ove taktike nisu poznate, onda niste obraćali pažnju."

On to dobro zna, proveo je dovoljno vremena pod ruskim raketama u Siriji da bi posvetio tome vrlo veliku pozornost. Ali vlade demokratskog svijeta, koliko su pažnje one posvećivale prirodi Putinovog režima?

Dokazi o Putinu su se godinama gomilali

Dokazi su se godinama gomilali. Prošla su dva desetljeća otkako je poslao vojsku u Gruziju tvrdeći da podržava otcijepljene regije. Kasnije je poslao špijune u britanske gradove naoružane nervnim agensima da ubijaju prognane Ruse. A 2014. godine napao je istočnu Ukrajinu i anektirao Krim.

Uprkos svemu tome, Njemačka i veći dio Evropske unije bili su sputani nezdravom ovisnošću o ruskom plinu. Godinu dana nakon aneksije Krima odobrili su izgradnju novog plinovoda, Sjeverni tok 2, za povećanje opskrbe.

Samozadovoljstvo na koje se poziva Liz Truss također optužuje njenu vlastitu zemlju. London je bio sigurno utočište za ruski novac otkako je John Major bio premijer. Ruski oligarsi ovdje su parkirali milijarde, prali svoj novac, kupili najprestižnije privatne kuće u glavnom gradu, družili se s političarima i donirali sredstva za njihove kampanje. Postavljeno je vrlo malo pitanja o tome odakle je došlo njihovo ogromno bogatstvo, tako iznenada stečeno.

Zapad nije obratio pažnju

Dakle, ne. Zapadne demokratije nisu "obratile pažnju" na prirodu prijetnje koja se stvarala na njihovoj istočnoj granici. Ali i Putin je djelovao samozadovoljno.

Prvo, vjerovao je da je Zapad u hroničnom opadanju, oslabljen unutarnjom podjelom i ideološkim sukobima. Izbor Donalda Trumpa i Brexit smatrao je dokazom toga. Uspon desničarskih autoritarnih vlada u Poljskoj i Mađarskoj bio je daljnji dokaz raspada liberalnih vrijednosti i institucija. Ponižavajuće povlačenje SAD-a iz Afganistana bilo je dokaz slabljenja sile koja se povlači sa svjetske pozornice.

"Putin je krivo shvatio šta se događa na njegovim granicama"

Drugo, krivo je shvatio što se događa na njegovim granicama. Odbio je vjerovati da bi niz demokratskih pobuna u bivšim sovjetskim republikama - Gruziji (2003), Ukrajini (2004/2005) i Kirgistanu (2005) - mogao biti autentičan izraz narodne volje. Budući da je svaka pobuna bila usmjerena na uklanjanje korumpiranih i nepopularnih promoskovskih vlada, Kremlju se činilo samorazumljivim da je to djelo stranih obavještajnih agencija, Amerikanaca i Britanaca posebno - napredni marš zapadnog imperijalizma na teritorij koji je s pravom i historijski ruski.

Treće, nije uspio razumjeti vlastite oružane snage. Sada je jasno kako je očekivao da će ova "specijalna vojna operacija" biti gotova za nekoliko dana. Vojna nesposobnost Rusije začudila je mnoge zapadne stručnjake za sigurnost. Za Littlea to nosi odjeke manjeg, ali unatoč tome razornog rata u bivšoj Jugoslaviji.

"Putinov pogled na Ukrajinu je kao srpski na BiH"

Godine 1992. srpski nacionalisti pokrenuli su rat kako bi zadavili novu nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu odmah po rođenju. Tvrdili su da je bosanski identitet lažan, da bosanska državnost nema historijski legitimitet, da je ona stvarno dio Srbije. Upravo je to Putinov pogled na Ukrajinu.

Poput današnje Rusije, srpske snage uživale su u ogromnoj vatrenoj nadmoći. Ali često su zastajale gdje god bi lokalno nesrpsko stanovništvo pružilo otpor. Činilo se da nisu u stanju zauzeti gradove i naseljena mjesta, nisu se željeli boriti ulicu po ulicu.

Bosanskohercegovački branitelji u početku su bili jako loše opremljeni - Little se sjeća dječaka u tenisicama u sarajevskim rovovima s jednim kalašnjikovom na trojicu. Ali oni su branili svoj glavni grad gotovo četiri godine. Slična je odlučnost i mladića koji se dobrovoljno javljaju u odbranu Kijeva.

"Umjesto da zauzmu gradove, Srbi su ih opkolili i bombardirali"

Dakle, umjesto da zauzmu gradove, Srbi su ih opkolili, bombardirali, isključili vodu, plin i struju. To se već događa u Mariupolju. Opsjednite grad i presijecite mu vodoopskrbu i u roku od 24 sata svaki zahod predstavlja opasnost za javno zdravlje.

Građani moraju izaći na ulice kako bi pronašli vodovodne cijevi i napunili posude da bi isprali svoje toalete. Isključite struju i smrzavate se u vlastitom domu. Ubrzo ponestane hrane. Je li to ono što Rusi žele u Mariupolju, Harkivu, Kijevu? Izgladnjivati ih do pokornosti?

Ali skoro četiri godine ovakve okrutnosti dale su bosanskoj naciji temeljni narativ otpora, patnje i herojske borbe. Identitet Ukrajine također će biti dodatno ojačan načinom na koji su se Ukrajinci borili. Ukrajinci koji govore ruski nisu se osjećali "oslobođenima" invazijom.

Dokaz je to da i oni vjeruju u Ukrajinu kao suverenu državu. Putinov rat, čiji je cilj ponovno ujedinjenje onoga što on vidi kao dva dijela ruske nacije, već ima suprotan učinak - jačanje volje većine Ukrajinaca da traže sudbinu oslobođenu ruske dominacije.

Istočnoevropske države nisu željele ništa drugo osim NATO-a

Dok je 1994. godine rat na Balkanu još uvijek bjesnio, ostatak istočne Evrope gledao je u budućnost - svaka nacija željna je zauzeti ono što je smatrala svojim prirodnim mjestom u Evropi nezavisnih suverenih država koje su u miru jedna s drugom. Ali još uvijek je bilo daleko od sigurnog da će bilo kome od njih biti dopušteno pridružiti se NATO-u.

Tada se vodila rasprava o tome trebaju li novostvorene istočnoevropske nacije formirati treći sigurnosni blok koji bi djelovao kao tampon između NATO-a i Rusije. Rusija je bila slaba 90-ih godina, a nacije koje su izdržale sovjetsku okupaciju 40 godina nisu vjerovale da će dugo ostati slaba. Na kraju, nisu željeli ništa osim članstva u NATO-u.

Pod predsjednikom Billom Clintonom SAD je nastavio s proširenjem NATO-a. Tadašnji ruski predsjednik Boris Jeljcin, koji je sebe vidio kao odanog Clintonovog saveznika, navodno je bio bijesan kada je na konferenciji za novinare saznao da NATO planira primiti nove članice bez konsultacija s Moskvom.

Koliko se zapadni svijet prostire na istok?

A rušenje željezne zavjese pokrenulo je novo pitanje u geopolitici - koliko se zapadni svijet prostire na istok? BBC je Littlea poslao da proputuje Poljsku, Bjelorusiju i Ukrajinu te da odgovori na pitanje: "Gdje je sada istočni rub zapadnog svijeta?"

Little je otišao u lovački dom u Bjelorusiji, gdje se krajem 1991. godine predsjednik Ruske Federacije Boris Jeljcin susreo sa svojim kolegama iz Ukrajine i Bjelorusije. Ovdje su se složili da međusobno priznaju sovjetske republike kao nezavisne nacionalne države. Potom su nazvali sovjetskog čelnika Mihaila Gorbačova i obavijestili ga da zemlja kojoj je on bio lider - Sovjetski Savez - više ne postoji.

Bio je to trenutak pun opasnosti i prilika. Za Bjelorusiju i Ukrajinu to je bila prilika da se oslobode moskovske vlasti - dominacije ruskog imperijalizma i u njegovom carskom i sovjetskom obliku.

Za Jeljcina je to predstavljalo priliku da se i Rusija oslobodi svoje historijske uloge imperijalne sile. Velika Britanija i Francuska prestale su biti imperijalne sile nakon Drugog svjetskog rata, kao što se to dogodilo s Austrijom nakon Prvog svjetskog rata. U Turskoj je Kemal Ataturk izgradio modernu evropsku sekularnu republiku - tursku nacionalnu državu - nakon što je multietničko Osmansko Carstvo bilo poraženo i raskomadano 1918. godine.

U Rusiji se stvorio gangsterski kapitalizam

Može li Boris Jeljcin učiniti istu stvar - izgraditi modernu rusku nacionalnu državu na ruševinama sovjetskog carstva, koja će biti u miru sa svojim suverenim susjedima? Početkom 90-ih započeo je svoj eksperiment kako bi pokušao pretvoriti imperijalnu silu u demokratsku državu.

Ali žurba, potaknuta zapadnim demokratijama željnim mogućnosti ulaganja, da se sklerotično, državna planska privreda pretvori u sistem slobodnog tržišta, bila je katastrofalna. To je stvorilo gangsterski kapitalizam. Sićušna elita postala je nevjerojatno bogata pljačkajući imovinu glavnih industrija - posebno nafte i plina.

Eksperiment konačno propao 1998.

Eksperiment je konačno završio 1998. godine. Ekonomija je propala, rubalj je izgubio dvije trećine svoje vrijednosti u mjesec dana, a inflacija je dosegla 80%.

Little je tada stajao uz sredovječni par u koloni u moskovskoj banci. Htjeli su izvući svoj novac u dolarima ili funtama, u bilo čemu osim u rubljima. Red je bio dug i spor, a svakih nekoliko minuta zaposlenik banke mijenjao je tečaj kako je rubalj dalje padao. Ljudi su mogli vidjeti kako njihova životna ušteđevina iz minute u minutu gubi vrijednost. Par je gotovo došao na red kad su se šalteri zatvorili - gotovine više nije bilo.

Potom je reporter BBC-ja otišao u nekadašnju rudarsku regiju blizu ukrajinske granice, gdje su rudnici jedva funkcionirali. Upoznao je diplomiranog inženjera rudarstva koji je ostao bez posla, čovjeka u tridesetim godinama s mladom porodicom. Inženjer ga je poveo na svoju daču izvan grada, koja je imala oko hektar zemlje.

"Oko 80% onoga što moja porodica pojede godišnje, raste na ovom komadu zemlje. Ostalo, poput kafe i šećera, nabavljam razmjenom. Otprilike posljednjih 18 mjeseci niti sam koristio niti sam vidio gotovinu", rekao je mladi stručnjak.

Ništa snažnije nije govorilo o Jeljcinovom neuspjehu u transformaciji Rusije od prizora ovog visokoobrazovanog čovjeka koji kopa zemlju da bi se mogao prehraniti. "Staljin je pretvorio naciju seljaka u industrijsku supersilu u jednoj generaciji. Jeljcin radi istu stvar, ali obrnuto", rekao je inženjer.

Razočaranje Rusa Jeljcinovim neuspjehom

Obični Rusi osjećali su se opljačkano. Veliki eksperiment zapadnjaštva bio je trik koji je obogatio kriminaliziranu elitu i osiromašio sve ostale. Mnogi izvještaji koja su tada dolazili iz Rusije svodili su se na jedno jedino pitanje: "Koje su političke posljedice dubokog razočaranja koje Rusi sada osjećaju?"

Odgovor je bio da će Rusija u konačnici odustati od demokratije i vratiti se autoritarnoj vladavini. Dogodilo se udaljavanje od nacionalne državnosti i povratak na asertivniji imperijalni stav prema svom "bliskom inozemstvu" - zemljama koje su prethodno bile dio Sovjetskog Saveza.

Bivši američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski rekao je da Rusija može biti demokratija ili carstvo, ali ne može biti oboje. Ruski grb, dvoglavi orao, gleda i na istok i na zapad. Historija je povukla Rusiju u suprotnim smjerovima - demokratska nacionalna državnost u jednom smjeru, vladajuća imperijalna moć u drugom.

Arhitektura obrambenosti Kremlja i pogled prema zapadu Sankt-Peterburga

Posjetite Sankt-Peterburg i vidjet ćete još jedan aspekt ovog dvojnog karaktera. To je prekrasan ruski eksponat na Finskom zaljevu. To je grad iz 18. stoljeća, okrenut prema zapadu. To je evropsko prosvjetiteljstvo u arhitektonskom obliku. Pod carevima je bio glavni grad carstva.

Nakon ruske revolucije 1917. godine boljševici su premjestili glavni grad natrag u Moskvu, a vlast se povukla iza visokih zidina Kremlja s nazubljenim vrhovima. To je arhitektura obrambenosti, sumnje, čak i straha. Kada ruski čelnici odavde pogledaju prema zapadu, vide ravni otvoreni krajolik koji se pruža na jug i zapad stotinama kilometara. Nema prirodnih granica.

Kad je Little krajem 90-ih bio BBC-jev dopisnik iz Moskve, upoznao je jednog vozača koji se sjećao kako je kao dječak tih 40-ih godina gledao njemačke trupe u predgrađu Moskve. Svaki put kad bi vozio u zračnu luku Šeremetjevo, prolazili su pokraj spomenika koji je izgledao kao metalna protuoklopna prepreka, takozvani jež, a on bi rekao: "Evo, tako blizu su došli Nijemci."

Napoleonova vojska otišla je u 19. stoljeću još dalje. To iskustvo, taj kronični osjećaj nesigurne zapadne granice, govori o načinu na koji su ruski čelnici razmišljali o svom "bliskom inozemstvu".

U jednom razgovoru o "bliskom inozemstvu" Littleov prijatelj izrecitirao je rimovani dvostih. Na ruskom se lijepo rimuje, a u prijevodu zvuči ovako: "Pile zapravo nije ptica, a Poljska zapravo nije u inozemstvu". Osjećaj Rusije o tome na što ima pravo prema zemljama na svom zapadu prodire i u narodnu svijest.

Little potom prenosi anegdotu jedne prijateljice iz Moskve u to vrijeme. Isti onaj vozač pokupio ju je na aerodromu i pitao gdje je bila. "Bila sam na vikendu u Pragu", rekla je putnica. "Oh, Prag. To je dobro. To je naše", glasio je odgovor.

Ali to je bilo pogrešno. Berlinski zid srušen je devet godina ranije i narodi istočne Evrope prestali su biti "naši".

Putina nekoliko stvari sada mora zabrinjavati

Osim Ukrajine. Ime zemlje dolazi od ruske riječi za rub ili periferiju. Putin na nju ne gleda kao na susjednu zemlju, već kao na pograničnu zemlju same Rusije i želi da se ona vrati u rusko okrilje.

Šta bi bilo potrebno za to? Kako se može pokoriti nacija koja je pružila tako jedinstven otpor? Gotovo je sigurno da je pretjerao. Sada ga nekoliko čimbenika mora zabrinjavati.

Prvi je stanje njegovih vlastitih oružanih snaga.

Drugi je otpornost ukrajinske obrane. Je li Putin doista očekivao da će narod Ukrajine koji govori ruski dočekati njegove trupe kao oslobodioce? Je li doista vjerovao da je ustanak iz 2014, u kojem je promoskovsku vladu zamijenila zapadno orijentirana, bio zapadnjačka zavjera? Ako jest, onda to otkriva koliko malo Kremlj razumije o svom "bliskom inozemstvu".

Najveća Putinova pogreška

Ali njegova najveća pogreška bila je potcjenjivanje odlučnosti Zapada. I to je ono što 2022. čini jednom od onih ključnih godina - zeitenwende, prema riječima kancelara Scholza.

Njemačka je gotovo preko noći promijenila stav prema svojoj ulozi u svijetu. Tradicionalno oklijevajući iz opravdanih historijskih razloga koristiti svoje mogućnosti, preferirala je iskazivanje mekanije moći. Ali ne više. Njemačka je najavila udvostručenje izdataka za odbranu, a u Ukrajinu šalje smrtonosno oružje. Nestala je i ostpolitik - desetljećima stara njemačka politika traženja mira raznim dogovorima, posebno trgovinom.

Njemačka, zajedno s ostatkom demokratskog svijeta, sada namjerava prekinuti svoju ovisnost o ruskom plinu. Projekt Sjeverni tok 2 je obustavljen iako još nije ukinut. Vidljivo je korijensko precrtavanje karte globalne distribucije energije s ciljem da se Rusija iz nje izbaci.

Rusija je visoko integrirana u globalnu ekonomiju. Ali sada je izbačena iz sistema koji svijet koristi za plaćanje za robu i usluge. Ruske industrije, uključujući naftu i plin, ovise o uvezenoj robi i komponentama. Uskoro će se proizvodnja zaustaviti. Poslodavci će morati otpuštati svoje radnike. Nezaposlenost će rasti.

Nezaposlenost će rasti, inflacija divljati

Niko nije očekivao da će Zapad sankcionirati rusku središnju banku. Rubalj je već pao, a kamate su se udvostručile. Nijedna velika ekonomija nikada nije bila podvrgnuta ovako teškim sankcijama. To znači izbacivanje Rusije iz globalne ekonomije. Još više radnika će biti otpušteno. Glavnim industrijama će biti teško nastaviti poslovanje. Nezaposlenost će dalje rasti. Rastuća inflacija će narušiti životne ušteđevine.

Svi ćemo biti pogođeni. Potencijalno, ovo je nazadovanje globalizirane ekonomije koja se pojavila nakon završetka Hladnog rata. SAD i EU su zapravo podijelili svijet. One države i kompanije koje nastave trgovati s Rusijom, bit će kažnjene i isključene iz trgovine s bogatim svijetom. To je nova ekonomska željezna zavjesa koja odvaja Rusiju od Zapada.

Puno toga ovisi o Kini

Mnogo će ovisiti o tome kako će se Kina postaviti u ovom novom krajoliku. Kinu i Rusiju veže zajednička antipatija prema američkoj moći i njihovo uvjerenje da najveća prijetnja dolazi iz novog i ujedinjenijeg demokratskog svijeta.

Kina ne želi da Putin oslabi ili da Zapad ojača. Ipak, upravo je takav učinak imao rat u Ukrajini.

Neki promatrači vjeruju da će Peking pokušati osporiti dominaciju dolara kao svjetske valute stvaranjem posebne zone juana kao alternativnog prostora u globalnoj ekonomiji, koji se može zaštititi od bilo kakvog budućeg pokušaja SAD-a da sankcionira Kinu. Stoga bi Putinov rat mogao promijeniti međunarodnu finansijsku mapu.

Ali prije svega, ovo je rat koji suprotstavlja svjetske demokratije svjetskim autoritarnim režimima. To je također rat između dviju suprotstavljenih koncepcija pravila po kojima bi međunarodni odnosi trebali funkcionirati.

"Helsinki protiv Jalte"

Oksfordski intelektualac Timothy Garton Ash kaže da se ova dva pogleda na svijet mogu ukratko opisati riječima - Helsinki protiv Jalte.

Na Jalti 1945. godine Staljin, Roosevelt i Churchill su u poslijeratnu Evropu urezali "sfere utjecaja" - većinu istočne Evrope ostavili su Rusiji, a Zapad je dobio Transatlantski savez, koji će krenuti u obnovu evropskih demokratija.

Helsinki, nasuprot tome, opisuje Evropu nezavisnih suverenih država, od kojih je svaka slobodna birati svoje saveze. To je proizašlo iz Helsinškog završnog akta iz 1975. i postupno se razvilo u Organizaciju za evropsku sigurnost i saradnju (OESS).

Ukrajinski branitelji se bore za Helsinki. Putin je poslao svoje trupe da nametnu modernu verziju Jalte - koja bi ubila ukrajinsku nezavisnost i ostavila je pod ruskom dominacijom. Garton Ash tvrdi da je Zapad bio previše neodlučan u odbrani vrijednosti Helsinkija, da je službeno priznao pravo Ukrajine da se pridruži NATO-u na neki neodređeni datum u budućnosti i da zapravo nije namjeravao to i ostvariti.

No ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij signalizirao je spremnost na kompromis o helsinškim načelima, pristavši odustati od ukrajinskog članstva u NATO-u. Uz sve rizike koje sa sobom nosi, to bi mogla biti cijena koju Ukrajina plaća za opstanak svoje državnosti.

Little piše kako je njegova generacija odrasla uz egzistencijalnu prijetnju nuklearnog uništenja. Sukob u Ukrajini vratio je taj strah u javnu svijest. Putin je zaprijetio da će upotrijebiti ruski nuklearni arsenal.

Najopasniji trenutak od kubanske raketne krize

To čini ovaj trenutak najopasnijim od kubanske raketne krize 1962. Tada je Sovjetski savez isporučio nuklearne projektile svojoj saveznici Kubi. SAD je okupio flotu brodova za invaziju na Kubu.

Ono što Amerikanci nisu znali je da Sovjeti imaju i nešto više od strateških raketa dugog dometa. Imali su i manje, taktičke nuklearne projektile - takozvano nuklearno oružje za bojno polje. I ta je sovjetska vojna doktrina delegirala donošenje odluka o prvoj uporabi zapovjednicima na terenu.

Da je invazija na Kubu zaista pokrenuta, to bi pokrenulo nuklearni rat.

Tadašnji američki ministar odbrane Robert McNamara za to je saznao tek kada su se 1991. otvorili sovjetski arhivi. Tek tada je shvatio koliko je svijet bio blizu katastrofe.

U izvanrednom filmu pod nazivom Fog of War: Eleven Lessons from the Life of Robert McNamara (Ratna magla: 11 lekcija iz života Roberta McNamare) objasnio je kako je svijet izbjegao uništenje. Je li to bila vješta diplomatija? Mudro vodstvo? Ne.

"Sreća. Imali smo sreće", rekao je McNamara.

To iskustvo, koje sada blijedi iz sjećanja, trebalo bi biti svima na umu.