Stara izreka da u ratu prvo pogine istina potvrđuje se u Ukrajini svom snagom. Od početka ruske agresije izloženi smo informacijskom ratu i sukobljenim narativima obje strane, u čemu je Ukrajina superiorna. No to ne znači da ruske propagande nema, samo je zbog ruske nezainteresiranosti za Zapad ona usmjerena na domaću, rusku publiku.

Posljedica je da se u Rusiji ovaj rat gleda drukčijim očima nego u ostatku Evrope. Čak ni osnovni termini nisu isti: dok Evropljani prate "ukrajinski rat", odnosno "rusku agresiju" na Ukrajinu, Rusi prate "specijalnu vojnu operaciju" u Ukrajini. Naime, ruski mediji imaju direktive da u izvještavanju o Ukrajini ne smiju koristiti riječi "rat" ili "invazija": sankcije za takvo "širenje dezinformacija" uključuju i zatvorske kazne do 15 godina.

Iz te jezične dimne zavjese proističu i druge razlike između Evropljana i Rusa u percepciji ukrajinskog rata: dok prosječni Evropljanin rusko osvajanje ukrajinskog teritorija smatra "okupacijom", prosječni Rus ga doživljava kao "oslobađanje ruske manjine od ukrajinskih nacista".

Na upit prosječnog Evropljanina kako komentira to što ruska vojska ubija ukrajinske civile, prosječni Rus bi iznenađeno odgovorio: "Kakve civile?"

Svoj narativ o ukrajinskom ratu Kremlj širi Rusijom na dva glavna načina: potpunom kontrolom nad državnim medijima – naročito televizijskim, budući da je prema istraživanjima televizija glavni izvor informisanja za čak 64 posto Rusa – te gašenjem medija koji se usude "specijalnu vojnu operaciju" nazvati "ratom" ili iznijeti bilo kakav narativ o ratu koji se razlikuje od službenog.

Dva slijepca

Gotovo svi nezavisni i opozicijski mediji u Rusiji su blokirani ili ugašeni, od radija Eho Moskve do televizijske kuće Dažd TV. Ruska regulatorna agencija za medije Roskomnadzor dosad je optužila deset medijskih kuća za lažno prikazivanje "vojne operacije u Ukrajini", pa je list Novaja Gazeta obustavio izlaženje, a nezavisni portal Meduza javlja se iz Latvije.

Državna televizija Rossija 1 fokusira se uglavnom na zbivanja u Donbasu, dok ruske vojne akcije u ostatku Ukrajine ne spominje, kao ni ruske žrtve. Dok evropski mediji prenose potresne slike Kijeva i drugih granatiranih ukrajinskih gradova, stradalih od ruskih bombi, ruski mediji prenose slike razrušenog Donjecka i drugih granatiranih gradova u Donbasu, stradalih od ukrajinskih bombi.

Rusi ne vide ono što Evropljani vide – kolone ukrajinskih izbjeglica koje u očaju bježe u zapadne evropske zemlje. Ali ni Evropljani ne vide ono što na svojoj televiziji vide Rusi – kolone ukrajinskih izbjeglica ne samo iz Donbasa, nego i iz drugih ukrajinskih regija, koje bježe na istok, u Rusiju.

Za prosječnog građanina Evrope rat u Ukrajini počeo je 24. februara ove godine ničim izazvanom ruskom agresijom. Za prosječnog građanina Rusije taj rat je počeo još 2014. i nikad nije prestao – jer ga je svih tih godina pratio na državnoj televiziji - a 24. februara je samo eskalirao.

Evropljaninu to zvuči apstraktno, jer ga zapadni mediji nisu izvještavali o "ratu niskog intenziteta" koji se od 2015. vodio u Donbasu, kao što Rusa njegovi mediji danas ne izvještavaju šta tačno ruska vojska u Ukrajini radi u njegovo ime.

To je zapravo i razlog zašto se prosječni Evropljanin i prosječni Rus ne mogu razumjeti oko ukrajinskog rata – jer ni jedan ni drugi nemaju potpunu sliku tog rata.

Dvije paralelne stvarnosti

Kažu da svaka efikasna propaganda počiva na dijelovima istine. Na primjer, rusku opsadu Mariupolja prosječni zapadni gledatelj vidi kroz patnju civila i doživljava kao "pokolj u Mariupolju", dok ruski državni mediji uvjeravaju ruske gledatelje da pripadnici neonacističke bojne Azov, koji brane Mariupolj, raspoređuju oružje u civilne zgrade i koriste lokalne stanovnike kao živi štit, te pljačkaju siluju i muče zatvorenike koje su uhapsili.

Zapadni gledatelj će to prezreti kao rusku propagandnu laž, ali mnogi Rusi će povjerovati, jer Azov je sve to već činio u Donbasu – o tome, među ostalim, detaljno govori izvještaj Ureda visokog punomoćnika UN-a za ljudska prava iz 2016. godine, što ruska propaganda obilato koristi: upravo je postojanje te bojne, koja je od 2014. uključena u Nacionalnu gardu, Putin iskoristio kao jednu od izlika za agresiju, formulacijom o "denacifikaciji" Ukrajine.

Zato prosječni Rus opsadu grada na Azovskom moru ne doživljava kao "pokolj u Mariupolju", nego kao oslobađanje građana Mariupolja od ukrajinskih nacista. Činjenica da se Ukrajina nije uspjela riješiti svojih radikala dala je vjetar u jedra ruskim propagandistima.

Druga stvar koja je ruskoj propagandi olakšala posao su – zapadne sankcije. Kremlj je putem državnih medija godinama uvjeravao građane Rusije da im je Zapad smrtni neprijatelj, koji Rusiju želi baciti na koljena i raskomadati kako bi se domogao njenih resursa. A sada se, kroz "sankcije iz pakla", događa upravo to: čak i oni Rusi koji su bili sumnjičavi prema Putinovoj propagandi sada vide da na Zapadu bjesni antiruska hajka, što dovodi do homogenizacije ruske nacije na antizapadnoj osnovi.

Analitičari drže da su na tu homogenizaciju posebno utjecali napadi bez presedana na ruske umjetnike i sportaše, a ponajviše izbacivanje ruskih invalidnih sportaša s Paraolimpijade u Pekingu. Tom se homogenizacijom tumači i osjetni porast Putinove popularnosti, koja je uoči agresije bila ispod 60 posto, ali je prema istraživanjima ruskog Levada Centra skočila u februaru na 71, a u martu čak na 83 posto.

Većina Evropljana misli da Rusi žive u paralelnoj, propagandnoj stvarnosti, kao što i Rusi to isto misle za nas.

Naslovnice: Sapunice, izložbe...

Pogledali smo neke ruske portale, na naslovnicama su teme vezane uz sapunice, TV program, nove izložbe, vremenska prognoza, istupe lokalnih političara. Pišu i o putovanjima, dolasku ljeta, planovima za odmor. Dakle, za Ruse rata nema. Tu i tamo se spomene 'zapadna propaganda', 'specijalna operacija', 'uspjesi vojnika...', 'stabilnost ruske ekonomoije' i sl.

PSD