Danas je 200. dan ruske agresije na Ukrajinu. Njen glavni grad Kijev živi za njih "novo normalno". Nekada je to bila pandemija za cijeli svijet, danas je za Ukrajince rat. Dok oni pokušavaju nastaviti živjeti, njihovi voljeni su na frontovima.

Proteklih dana u Kijevu boravio je direktor Muzeja ratnog djetinjstva iz Sarajeva Jasminko Halilović. Grad je to u kojem je Muzej u junu 2020. dobio prvi međunarodni ured s ciljem da u nekoliko regija Ukrajine dokumentira iskustva djece i mladih na čija je djetinjstva utjecao ili utječe rat na Istoku ove zemlje. Dvije godine nakon toga, takva su iskustva nažalost mogla prenijeti i djeca iz ostatka Ukrajine.

Halilović je iz Kijeva izašao samo nekoliko dana prije početka ruske agresije, prenoseći na društvenim mrežama i u medijima svoja iskustva. Javili smo mu se da nam ispriča u kakvom je stanju zatekao Kijev, ured Muzeja, izložbu... 

Uništeni ruski tenkovi iz napada na Kijev, sad izloženi; Foto: Privatni album

Zatekao sam slobodan i živ grad

U Ukrajini ste bili pred sami početak agresije te se, iako je još uvijek rat, ponovo nalazite tamo. Kako ste uspjeli doći, kojim povodom, koliko je sigurno i šta ste zatekli nakon svog posljednjeg boravka tamo?

 "Da, posljednji put sam u Ukrajini bio u februaru, i otišao sam 20. februara, tri dana prije početka invazije. Sada sam prvi put došao u Kijev nakon februara, i zatekao sam slobodan i živ grad. U njemu možda fali milion i više stanovnika koji su izbjegli i još se nisu vratili, ali neki kažu da je isto toliko pristiglo sa istoka i juga, pa je i broj stanovnika možda u balansu s brojem prije invazije. Iako je na prvi pogled grad živ i ulice su pune ljudi, kada uđete u razgovore s ljudima jasno je da je zemlja u ratu. Svako ima nekog svog na ratištu, ljudi prate vijesti konstantno, neke je strah povremenih napada na Kijev, ili čak mogućnosti obnovljene ofanzive s ciljem zauzimanja Kijeva. Sirene za opću opasnost se pale gotovo svaki dan u Kijevu, ali većina ljudi ne bježi u podrum niti prekida aktivnosti. Koliko sam shvatio, sklanjaju se većinom još samo ljudi s djecom. Također, u cijeloj Ukrajini je na snazi policijski sat, u Kijevu od 23 do 5 sati, tako da restorani i drugi javni objekti ne rade duže od 21 ili maksimalno 22 sata. Ogroman broj ljudi uključen je na neki način u odbranu zemlje: bilo kao novinari, kao kulturni radnici, kao volonteri koji se bave humanitarnim radom, kao volonteri u rezervnom sastavu teritorijalne odbrane itd. Ukrajinci i dalje dišu kao jedno i potpuno su fokusirani na odbranu nezavisnosti."

Od prvog dana agresije govorili ste kako Kijev neće pasti, što se do danas srećom pokazalo tačnim. Zbog čega ste to tvrdili, kako mislite da je spašen Kijev i koliko je on danas ipak promijenjen u odnosu na dane kada ste bili tu zadnji put? 

"Govorio sam to jer poznajem grad i njegove stanovnike već dugo i dosta dobro. Ovih dana sam razgovarao sa prijateljima koji su direktno učestvovali u odbrani Kijeva od 24. februara. U nekim naseljima Kijev je branjen sa jednom puškom na 5 ljudi. Možda vam to zvuči poznato i podsjeća na odbranu Sarajeva. Ali upravo u tome je poenta. Ako je 80 ili 90 ili 99% građana jednog grada odlučno da ga brani da ne padne, i ako su spremni da ga brane vlasittim životom, ja ne vidim koja je to sila koja može osvojiti takav grad. Zbog toga sam i 23. februara, pa i 25. kada su ruske jedinice bile u predgrađima Kijeva, i isto tako i danas, siguran da Kijev nikada neće pasti. On će ostati glavni grad, slobodne, demokratske, evropske Ukrajine." 

Ljudi se vraćaju u Ukrajinu

Koliko je Vaših prijatelja i zaposlenika podružnice Muzeja ratnog djetinjstva trenutno u Ukrajini? Poznato je da su mnogi napustili zemlju, a da li su se neki i vratili i je li to moguće? 

"Otprilike dvije trećine mojih poznanika, prijatelja, saradnika, su se vratili u Kijev. Ali to nije veliki uzorak, ne znam koliko je reprezentativan. Značajan broj ljudi, posebno žena i djece, ostao je još uvijek na zapadu zemlje, ili u drugim zemljama EU. Ipak, koliko razumijem iz razgovora ovdje, ogroman broj njih planira i želi povratak kući, i jedva ga čeka. Ukrajinci ne žele ostati u Evropi, za njih ovo nije prilika za migraciju. Ukrajina je vrlo prosperitetna, moderna zemlja, puna prilika, i ljudi žele graditi svoje živote ovdje jednog dana kada dođe mir."

Iako Kijev nije pao, ipak je ratnim dejstvima poprilično uništen. Šta je sa Muzejom ratnog djetinjstva u tom gradu? Kako ste zaštitili Muzej, postavku i zaposlenike? 

"Mi nemamo stalnu postavku, već putujuću izložbu u Ukrajini. Posljednji grad gdje smo bili je Kherson, gdje smo zatvorili izložbu u februaru, a nedugo iznad toga grad je okupiran. Naša oprema se nalazi u Kijevu, i na sigurnom je. Naš ured je u samom centru Kijeva, i centar Kijeva nije uništen, niti oštećen. Kolekciju smo iz sigurnosnih razloga evakuisali u Lviv, i tamo je čuva jedan prijateljski muzej u svom arhivu. Osim nekoliko projektila koji su pali na gratska naselja, Kijev nije značajnije uništen. Snažno su devastirana neka od predgrađa Kijeva, odnosno mjesta u Kijevskoj oblasti, koja se nalaze na 15-20 kilometara od Kijeva. Posjetio sam Irpin i Buchu gdje se desio najveći dio zločina u kijevskoj oblasti. Ljudi već obnavljaju kuće, ogroman broj volontera iz Kijeva donosi građevinski materijal, odjeću, hranu itd." Posjeta Irpinu i Buchi, uništenim predgrađima Kijeva

Dokumentirane priče iza 24. februara

Nažalost, sada će i djeca Ukrajine moći ispričati svoju priču o "djetinjstvu u ratu". Da li je MRD počeo sa prikupljanjem tih iskustava i možemo li uskoro očekivati neku izložbu tim povodom? 

"Trenutno nismo fokusirani na dokumentaciju i prikupljanje, kako bismo izbjegli retraumatizaciju djece koja su sad u velikom broju još uvijek u izbjeglištvu. Dokumentovali smo nekoliko priča iza 24. februara kako bismo ih uključili u izložbe u Beogradu, Prištini, Strasbourgu i Pragu, koje smo imali od februara do danas, kao našu reakciju na invaziju. Sada ćemo lagano nastaviti sa dokumentacijskim aktivnostima."

Radi li se na još nekim aktivnostima Muzeja u Ukrajini? 

"Naš tim trenutno organizuje veliki broj online radionica za roditelje i nastavnike na temu 'Kako razgovarati s djecom o ratu?'. Proizveli smo i posebne tutorijale na tu temu koje je s naše stranice preuzele hiljade ljudi. Radimo radionica za adolescente na sličnu temu, a za malu djecu imamo online-čitanja sa nekim od najpoznatijih ukrajinskih dječijih autorica i autora. U svakom slučaju, ove online aktivnosti pokazale su se kao potrebne i tražene i nastavljamo s tim. Istovremeno, radimo izložbe fokusirane na Ukrajinu u Evropi. Nedavno smo našu pop-up izložbu Listen predstavili u Vijeću Evrope u Strasbourgu tokom parlamentarne skupštine Vijeća Evrope, pod pokroviteljstvom naše Dunje Mijatović. Nakon toga smo bili u Pragu, uskoro ćemo biti u drugim evropskim gradovima."

Kako se Ukrajinci nose sa agresijom koja još uvijek traje? Ispočetka smo hvalili njihov borbeni duh, da li je on splasnuo ili još uvijek postoji isti žar za odbranom zemlje? 

"Na ovaj intervju odgovaram iz Kijeva u trenutku dok se dešava prva ozbiljna ofanziva kojom Ukrajina oslobađa svoju teritoriju. Rekao bih da je u Kijevu atmosfera opreznog optimizma. Kada gledate rat sa strane, lagano je početi navijati, ide odlično, oslobađa se teritorija i sl. Ali svaki napredak i oslobađanje dolazi uz visoku cijenu: smrt nečijih članova porodice. Nema zvaničnih podataka, ali pretpostavlja se da ginu stotine ukrajinskih vojnika dnevno, i to će, kako mi u BiH znamo, ostaviti trajnu prazninu u porodicama i u društvu. Ovo je rat koji niko u Ukrajini nije želio. Tako da, opredjeljenost da se zemlja oslobodi postoji, ali je gorak okus da se to uopće dešava, i da ljudi moraju ginuti da odbrane živote i domove." Ukrajinci su ovako zaštitili svoje spomenike na trgovima

Prijateljska utakmica s Rusijom uznemirila Ukrajince

Vi se ponovo nalazite u ratu. Kakve su emocije i iskustva u poređenju sa opsadom Sarajeva koju ste proživjeli kao dijete? 

"U Kijevu rat nije intenzivno prisutan, i već sedmicama nije bilo granatiranja Kijeva. Da nema policijskog sata, prisustva vojske na ulicama, i sirena za opću opasnost, i da ne pričate s ljudima, mogli biste biti ovdje bez da primijetite da je rat. Ali naravno da je za nas iz BiH posebno frustrirajuće da se ovo opet dešava u Evropi i da još uvijek vlada zakon jačega. Posebno sam uznemiren vijestima iz BiH o prijateljskoj fudbalskoj utakmici sa Rusijom. Pokušavam objasniti ovdje prijateljima o čemu se radi, ali to je jako teško. BiH je mala i ne previše značajna na svjetskoj političkoj sceni. Slabo ko ovdje poznaje naše lokalne političe prilike, tako da takva vijest nanosi ogromnu štetu i sramotu našoj državi. Odnosi BiH i Ukrajine svakako gotovo da i ne postoje. Da Sabina Ćudić i Edin Forto nedavno nisu putovali u Ukrajinu u sklopu neke evropske delegacije, vjerovatno bismo ostali jedina evropska zemlja uz Srbiju i možda Mađarsku čiji zvaničnici nisu posjetili Ukrajinu od februara. Tužno je da je uređenje naše zemlje takvo da nemamo mogućnost da institucionalno budemo na strani pravde. Zbog toga je posebna odgovornost na svim pojedincima koji imaju glas, u politici ili van nje, da nadomjeste tu slabost države i iskažu podršku Ukrajini." 

(S. Hodžić)