Na košarkaškom igralištu u parku u Neuperlachu u Münchenu, u blizini Karl-Marx-Ringa/Peschelanger, gdje je u nedjelju navečer nožem ubijen Stjepan Jerković (25), njegove komšije, prijatelji i poznanici polažu cvijeće i pale svijeće, piše Crna-hronika.info.

Šest muškaraca u dobi od 18 do 25 godina prvo su zajedno pili pivo kod obližnjeg kioska, a potom su otišli igrati stolni tenis u parku na Karl-Marx-Ringu, na uglu Peschelanger na periferiji München-Neuperlacha.

Tokom večeri došlo je do svađe između 22-godišnjakinjeg državljanina BiH i Stjepana Jerkovića. Kada je svađa eskalirala, 22-godišnjak je izvukao nož i ubo Stjepana.

Kako je navela i glasnogovornica policije, jedan 18-godišnjak iz društva je pokušao intervenirati i zaustaviti napadača. Pritom je i sam zadobio tešku posjekotinu na ruci.

Policije je izvijetila kako su nakon ranjavanja 25-godišnjaka (Stjepana Jerkovića) i njegova pada na tlo, ostala četvorica muškaraca u dobi od 18 do 19 godina pobjegla s mjesta događaja. Pobjegao je i osumnjičeni počinitelj zločina koji je, prema fotografijama njegova privođenja u policiju, krupnijeg stasa.

Stjepan Jerković je nažalost preminuo od posljedica ranjavanja, potpuno sam u mraku ispod košarkaškog obruča.

Likvidacija 25-godišnjeg Stjepana Jerkovića u Münchenu šokiralo je brojne Hrvate u Njemačkoj i širom svijeta. Mnogi njegovi prijatelji iz Münchena i Njemačke otputovali su u Omiš, gdje su održali njegov posljednji ispraćaj.

Od likvidiranog Hrvata u Münchenu, čija porodica živi u Omišu, a rodom su iz Zenice, opraštaju se na društvenim mrežama mnogi koji su ga poznavali. Među njima je i Dario Radman iz Frankfurta, otac mladog nogometaša SG-Heustamm-Zrinski iz Heusenstamma nedaleko od Frankfurta, koji je po majčinoj strani prvi rođak preminulog Stjepana Jerkovića.

Oproštajno pismo Darija Radmana prenosimo u cijelosti:

“Osmijeh ovog prelijepog i predobrog dječaka upoznao sam prije dvadesetak godina. Tada je imao samo 5-6 godina i ne postoji nitko tko se nije divio njegovu pozitivnom duhu, njegovu dječačkom šarmu, njegovu simpatičnom i bezazlenom nestašluku i, prije svega, njegovu kućnom odgoju. Tada sam još znao da iz tog klinca jednostavno jednom mora izrasti dobar i pozitivan momak. Godine su prolazile, životni putovi mnoge su od nas iz središnje Bosne odveli na različite strane svijeta. Moj osobni kontakt sa Stjepanovom obitelji, koju sam uvijek cijenio i poštovao, nažalost, sveden je na minimum.

Dugo nisam ni znao da su se iz Omiša doselili u München. Nedjelja prijepodne. Vozim se po svog 18-godišnjeg sina koji je za vikend bio kod svoje mame, da idemo na utakmicu koju je taj dan trebao igrati. Telefonski poziv, drhtav i uplakani glas mog dječaka: “Tata, ne moraš dolaziti po mene. Tata, znaš li tko je umro, znaš li tko je ubijen???” Noge su mi se u vožnji odsjekle, čudna neka bol u prsima, praznina i erupcija tuge. Ali razum je, hvala Bogu, pobijedio.

Nazvao sam svog sina i rekao mu da ću ipak doći po njega i da on mora sa mnom na utakmicu. Za nekoliko minuta je blijed i uplakan ušao u auto. Ponio je sportsku torbu, ali mi je rekao da neće moći igrati, da nema snage… Stigavši u klub, sjeli smo na terasu popiti nešto. Uskoro je naišao njegov novi trener Ante, mlad čovjek koji za mnoge na prvu ruku djeluje kao jako grub i glasan, ali čovjek velikog srca, zdravog razuma i pozitivnog duha. Rekao sam mu da je moj sin saznao prije nepunih sat vremena da mu je ubijen rođak i da on ne može igrati.

A onda me je ta veličina od trenera i čovjeka zauvijek kupila riječima: “Frane, ti mi danas trebaš, ti si danas u prvih 11. I to ćeš igrati na desnom krilu. Hoću da daš tisuću posto od sebe, hoću da letiš po terenu, to moraš za sebe i za svog rođaka…” Potom ga je njegov trener zagrlio. Nemoguće je opisati u tom trenutku one suze u očima mog sina jedinca, ali i onu želju da poleti terenom za svog rođaka kojeg, nažalost, već jako dugo nije vidio i, što je još gore, više nikada neće vidjeti.

A ne znamo ni kako ni zašto! Vjerojatno nikada nećemo ni saznati. Svi vi koji ste ovo pročitali, bez obzira na to koje ste vjeroispovijesti ili nacionalnosti, boje kože itd., zagrlite još večeras svoju djecu, svoje roditelje, braću i sestre… Budite iskreni prema prijateljima, pravedni prema radnim kolegama. Jedan mladi život 25-godišnjaka ugašen je zbog zla kojeg ima na sve strane. Jedan osmijeh je zauvijek ugašen zbog besmislene mržnje svuda oko nas. Stjepane, sine, pokoj ti vječni, nadam se na nekom drugom i boljem svijetu. Počivao u miru Božjem”, napisao je Dario Radman.