Ove, 2023. godine, ističe rok za provođenje Revidirane strategije u progonu ratnih zločinaca. To je već treća strategija o navodnom progonu ratnih zločinaca koju bi prioritetno moralo sprovesti Tužiteljstvo BiH i koja će, očito, u potpunosti propasti kao i prethodne dvije.

Piše: Dženana Karup Druško

Brutalno masakriranje zamišljene pravde od strane Tužiteljstva BiH traje od 2004. godine: umjesto da Revidirana strategija riješi preko 300 složenih predmeta proslijeđenih Tužiteljstvu BiH iz Haaga – od kojih je više od 85 odsto osumnjičenih iz reda Srba i Hrvata – uključujući opsadu Sarajeva, genocid u Srebrenici, zločine u Bosanskoj Krajini, Srednjoj Bosni, i drugim područjima BiH, novopostavljeni glavni tužitelj, Milanko Kajganić, podigao je optužnicu za – Dobrovoljačku i navodne zločine nad vojnom kolonom JNA.

Politička pitanja

U svom zadnjem obraćanju Vijeću sigurnosti UN-a, glavni haški tužitelj, Serge Brammertz, između ostalog je rekao: “Samo u Beogradu je izbrojano više od 150 murala Ratka Mladića. To nisu riječi i djela margina, već političkih i kulturnih centara društava u regionu. Glorifikacija ratnih zločinaca i revizionističko poricanje nedavnih zločina su postali mainstreaming u Srbiji.”

Govoreći o Hrvatskoj, Brammertz je naveo: “U Hrvatskoj je predsjednik nastavio da dovodi u pitanje da je u Srebrenici počinjen genocid. Prije pristupanja Evropskoj uniji, Hrvatska je bila na čelu promicanja pravde i učinkovite regionalne pravosudne suradnje. Nažalost, više ne igra tu ulogu. Kako su me hrvatske vlasti obavijestile ranije ove godine, smatraju da je istraga i procesuiranje njihovih državljana pitanje nacionalne sigurnosti. Ovakav stav pretvara pravdu u političko pitanje.”

Za razliku od glavnog haškog tužitelja kome je pravda daleko iznad politike, glavni bosanskohercegovački tužitelj Kajganić, kada završi karijeru u Tužiteljstvu BiH, po svojim rezultatima bit će zaslužniji i od Milana Tegeltije koji je uveo praksu da procesima u Tužiteljstvu BiH, ali u dobroj mjeri i u Sudu BiH, upravljaju Beograd i Zagreb, a Kajganić je to nastavio i podižući optužnicu za slučaj Dobrovoljačka nakon godina i godina raznoraznih “istraga“ i političkih pritisaka iz Banja Luke i Beograda. Dok ni 30 godina nakon opsade Sarajeva nema niti jedne optužnice protiv onih koji su počinili zločine nad građanima Sarajeva. Čak i najnaivnijima nakon ovoga je sve savršeno jasno – politički procesi su Kajganiću daleko iznad pravde.

Upravo slučaj Dobrovoljačke treba ući u anale zloupotrebe prava i pravde. Od samog početka je jasno da je slučaj montiran u Beogradu i poslan preko Banja Luke u Haag, gdje ga je sud odbio i čak ocijenio da je politički motiviran što je vidljivo u internoj prepisci koju sam objavila nekoliko puta, ali koju, očito, nije na odmet ponoviti: “Sumnja se da je Beograd, kako bi izbjegao zauzimanje ove pozicije, poslao ovaj dosje Republici Srpskoj da ga dostavi nama, svjestan da će mu ICTY – Jedinica za Pravila puta dodijeliti Standardnu oznaku B (negativno mišljenje, odnosno da nema dokaza za navode o odgovornosti rukovodstva RBiH, prim.aut.). Tada bi Republika Srpska (i Beograd) onda bili u poziciji da se obrate medijima i kažu da ih je UN ponovo izdao, da je nepouzdan i da je na strani muslimana, itd, itd. To je, već, dobro poznata priča. Također, Beograd bi imao opravdanje da ne otvara krivični postupak, a Republika Srpska bi imala (još jednom) lažnu osnovu za kritiku ICTY-ROR-a.“

Kajganićevi očajnički pokušaji

No, čak i nakon odluka suda u Londonu i Beču, i nakon što je i strani tužitelj u Tužiteljstvu BiH obustavio istragu za Dobrovoljačku, novopostavljeni tužitelj Kajganić, ponikao i obučen u školama MUP-a RS-a koji je Međunarodni sud pravde presudio odgovornim za genocid, podigao je optužnicu za Dobrovoljačku ostvarujući time višegodišnji cilj beogradskih akademika koji upravo na slučaju Dobrovoljačka dokazuju da su isključive žrtve ratova na prostoru SFRJ bili Srbi, posebno u BiH, kao i da je u BiH bio građanski rat koji je počeo u Dobrovoljačkoj, rat u kome su sve tri strane jednako krive.

Istražitelji, tužitelji i sudije u Haagu i pored brojnih, dugogodišnjih pokušaja nisu nasjele na ove podvale Beograda. “Ako je predsjednik Izetbegović bio u pritvoru JNA, on nije imao više efektivnu vojnu kontrolu nad muslimansko-hrvatskim snagama i nije bio u poziciji da ’lično jamči’ sigurnost bilo kome tokom oružanog sukoba; Ako nije bilo odgovarajućeg jamstva za sigurni prolaz, onda je konvoj JNA bio legitimna vojna meta, čak i ako su pripadnici JNA (i general MacKenzie) pogrešno mislili da im je siguran prolaz osiguran”, stoji u (pravnom) mišljenju koje je iz Haškog tribunala dostavljeno u Republiku Srpsku i u kome se na kraju decidno navodi: “Konvoj je bio legitimni vojni cilj i napad na njega bio je prima facie, zakonit.”

Prema Kajganićevoj optužnici je, naravno, sve drugačije: predsjednik Izetbegović nije bio zarobljen u Lukavici od strane JNA, nego je tamo bio sklonjen iz sigurnosnih razloga a onda je sa srpskom stranom napravio dogovor, kolona nije bila vojna JNA, nego “mješovita“ i to pod zaštitom UNPROFOR-a. No, Kajganićeva optužnica i nema pravni cilj, odnosno pravdu, nego se radi o klasičnom dokumentu historijskog revizionizma u naivnom pokušaju da se preko lokalnog suda (Suda BiH koji je potvrdio optužnicu), srpska strana koja je presuđena u Haagu, pokaže u pozitivnom svjetlu, odnosno da se pobiju presude sudova Ujedinjenih nacija u Haagu (MKSJ i MSP), odnosno (posljednjem) očajničkom pokušaju “ispravljanja“ istine o ratu u BiH.

Kukanjac je kriv za dešavanja u Dobrovoljačkoj

Govoreći svojevremeno o dešavanjima 2. na 3. maj 1992. godine, general Jovan Divjak je izjavio: “Ali to je sve vezano za onaj dan 2. maja, kada je gorjela pošta, kada je gađano po Energoinvestu, po objektima u Starom gradu i Centru.“ Toga nema u optužnici. Ni riječi o tome da su srpske snage predvođene JNA 2. i 3. maja pokušale Sarajevo presjeći na dva dijela što bi nesumnjivo utjecalo na dalji tok rata. Ni riječi o žrtvama koje su tada nastradale od srpskih snaga i JNA koje su, kako navodi i Divjak već tada granatirale grad. Po Kajganiću i Tužiteljstvu BiH, niko Sarajevo nije granatirao ni 2. ni 3. maja 1992, a ni poslije.

Prema dokumentima Haškog tribunala – s kojima raspolaže i Tužiteljstvo BiH, ali i tužiteljstva i vlasti Republike Srpske, a u kojima su mišljenja i stavovi Haškog tribunala dati na osnovu obimne dokumentacije o dešavanjima u Dobrovoljačkoj ulici 3. maja 1992. Godine je i ovaj: “Mada je Tužilaštvo Republike Srpske dostavilo ovaj dosje, najveći dio istrage tih navoda (gotovo 7 godina) provodio je Vojni sud u Beogradu. Nema službenog objašnjenja zašto su beogradski tužioci odlučili da se ovaj dosje dostavi ICTY. (...)

Sumnja se da je Beograd poslao ovaj dosje Republici Srpskoj da ga dostavi nama, svjestan da će mu ICTY – Jedinica za Pravila puta dodijeliti Standardnu oznaku B (negativno mišljenje, odnosno da nema dokaza za navode o odgovornosti rukovodstva RBiH, prim.aut.). Tada bi RS (i Beograd) onda bili u poziciji da se obrate medijima i kažu da ih je UN ponovo izdao, da je nepouzdan i da je na strani muslimana” – navodi se, između ostalog, u dokumenatu Haškog tribunala od 8. maja 2003. kao i ovo:

“U trenutku predaje pisama vlastima u RS-u bi se moglo reći da mi znamo da je ovaj dosje došao iz Beograda i da razumijemo politički značaj ovih navoda, ali da će, ako Beograd ili RS daju negativan publicitet UN-u, Haškom tribunalu, ROR-u (Rules of the Road/Pravila puta, prim. aut), u vezi sa Standardnim oznakama, u tom slučaju Haški tribunal objaviti saopćenje za štampu u kojem će braniti poziciju ICTY-ROR-a i specificirati razloge zbog kojih je data ova Standardna oznaka. Možda je, također, uputno reći da je gledište ICTY-ROR-a da JNA (general Kukanjac) treba snositi najveći dio krivice za ovaj incident.”

U svom izvještaju o situaciji u Bosni i Hercegovini u martu 1992. general Milutin Kukanjac, komandant 2. vojne oblasti JNA (koja je obuhvatala Bosnu i Hercegovinu i manje dijelove Hrvatske), rekao je da su “rukovodstvo srpskog naroda i Srbi u cjelini spremni za rat, ako se ne prihvati konfederalna Bosna i Hercegovina” i naveo da je SDS već razdijelio 17.298 komada oružja “dobrovoljačkim jedinicama” u 2. vojnoj oblasti. Kukanjac je priznao da su JNA i SDS naoružali 69.198 Srba, uglavnom dobrovoljaca van redova TO-a i JNA.

JNA u pohodu na Sarajevo

U obrazloženju preporuke za priznanja pripadnicima SJB-a Ilidža 1992. Tomislav Kovač je pohvaljen zbog organizovanja “ilegalnih” sastanaka 1991. godine u svojstvu komandira SJB-a. U obrazloženju se kaže: “Pored obaveze okupljanja Srba i njihove pripreme za rat, na tim sastancima koji su održavani u Dobrinji, Ilidži i Blažuju dogovoreno je da se intenzivno radi na naoružavanju građana srpske nacionalnosti. Dopremanje naoružanja vršeno je sa Ravne Romanije, Pala, Sokoca, Kalinovika, sela Nedavići, Trnova, sela Tošići, Hadžića, kasarne Jusuf Džonlagić, Lukavice i Neđarića.”

Bivši američki diplomata Herbert Okun koji je devedesetih bio zamjenik posebnog izaslanika UN-a, Cyrusa Vancea, svjedočio je pred Haškim tribunalom protiv Radovana Karadžića. U svoju odbranu Karadžić se pozvao na svoj govor u Skupštini u kome je rekao da “u državi bosanskih Srba treba garantovati prava svim Muslimanima koji tamo žive pod uslovom da nisu neprijateljski raspoloženi i da ostave oružje“, na šta mu je Okun uzvratio: “Dok ste vi izražavali ta uzvišena osjećanja bosanski Muslimani su etnički čišćeni“. 

Australijski general John Wilson je u svom svjedočenju rekao da je tokom 34 godine svoje vojničke karijere iskusio rat u Vijetnamu, Libanu i Hrvatskoj, ali da do dolaska u Sarajevo “nikada nije vidio vatru takvih razmjera, pogotovo ne po civilnim metama“. Ispričao je i kako je Ratko Mladić u njegovom prisustvu dva puta prijetio odmazdom prema Sarajevu – prvi put kada je tražio evakuaciju vojnika JNA tvrdio je da će ako se ne udovolji njihovim zahtjevima “sravniti pola grada sa zemljom“, a drugi put da će u slučaju strane vojne intervencije “cijelo Sarajevo biti sravnjeno“. 

A JNA je nastavila razarati BiH i nakon 3. maja. U izjavi od 12. maja 1992. Komisija visokih funkcionera Savjeta za bezbjednost i saradnju u Evropi objavila je da se agresija na Bosnu i Hercegovinu nastavlja “nemilosrdnim napadom na Sarajevo i neprekidnim borbama na drugim mjestima, uz upotrebu vazduhoplovstva i teškog naoružanja JNA”, zaključivši da to jasno pokazuje kršenje obaveza preuzetih od strane vlasti u Srbiji i od strane JNA. Misli li Kajganić da ako je cenzura na ove podatke u Tužiteljstvu BiH, da njih niko ne zna – za razliku od Tužiteljstva BiH, rad Haškom suda je bio potpuno transparentan i činjenice ne zna samo onaj ko to neće.

Vrijednosti zapadne civilizacije

Da li su Vijeće sigurnosti UN-a, Evropska unija, OHR i OSCE, potpisnici i garanti Dejtonskog mirovnog sporazuma svjesni da se iznuđenom optužnicom za Dobrovoljačku od strane Tužiteljstva BiH, kojom se pokušava optužiti političko-vojno-policijsko rukovodstvo, zapravo priznaje pravo sile i zločina koje je Srbija provodila u BiH, kao što sada provodi Rusija u Ukrajini? S obzirom na kakav prijem kod njih nailazi Kajganić – nisu i politika im je daleko iznad prava i pravde. No, da li bi iko od zapadnih zvaničnika ikada negirao ma i jednu činjenicu utvrđenu u Haškom tribunalu? Sigurno ne, jer bi time srušili pravni sistem koji su sami izgradili i na kome počiva zapadna civilizacija.

A upravo ta savršeno uređena zapadna civilizacija koju su predstavljali međunarodni tužitelji i sudije u MKSJ, na osnovu međunarodnog humanitarnog prava godinama su, na osnovu hiljada stranica dokumenata i brojnih svjedoka, utvrđivali činjenice o ratu u BiH, dokazujući da su počinjeni masovni teški ratni zločini i genocid s ciljem stvaranja etnički čistih srpskih teritorija, uz pokušaj ostvarivanja ideje o Velikoj Srbiji, kao i da je Bosna i Hercegovina bila napadanuta i da se branila od agresije i iz Srbije i iz Hrvatske. To je bio sud Ujedinjenih nacija i nikad niko nije osporio niti jednu od tih presuda.

Da li novi “projektanti“ Zapadnog Balkana misle da će neko od nas zaboraviti na međunarodne presude? Na sve one činjenice koje su utvrđene, pa i oko Sarajeva koje je uz Srebrenicu najbolje dokumentirano u Haagu. Naivni su ako to misle. Jer, po sistemu koji su upravo oni uspostavili, postoji sud i iznad Suda BiH (i Tužiteljstva BiH) – sud u Strassborgu.
Možda je trenutna politička situacija u BiH teška, ne vidi se kuda će nas dovesti rješenja koja se nameću jednom malom narodu koji osim istine i pravde nema drugog “oružja“, ali sistem koji su isti ti projektanti uspostavili za sebe nudi pravdu i mogućnosti i drugima. Da li je iko ’92. mogao i zamisliti da će Slobodan Milošević završiti u Haagu, a Karadžić i kompletan politički, vojni i policijski vrh Republike Srpske biti presuđen u Haagu?

Projekat "Sjećanje na prošlost - temelj izgradnje budućnosti" realiziran je uz podršku BH Telecoma.