Refik Hodžić nekadašnji glasnogovornik Haškog tribunala, direktor komunikacija Međunarodnog centra za tranzicionu pravdu, autor knjige „Polaroid kauboj“ koja je nedavno promovisana u Sarajevu i Travniku, uskoro i u Zagrebu, te u julu na Međunarodnom festivalu književnosti Bookstan u Sarajevu, govorio je za „Slobodnu Bosnu“ o svom romanu, ali i o Prijedoru danas, Danu bijelih traka...

„Polaroid kauboj“ je našao svoj put do čitatelja. Tviteraši čitaju Hodžićev roman, i rado preporučuju. U priči „Hašlama“ autor spominje mjesec maj koga je kako piše volio više od drugih mjeseci zbog trešnji, i krvavocrvenih fleka sočnih plodova. Kod čitatelja to budi emociju na zadnji dan maja, na Prijedor i Dan bijelih traka, ne sumnjamo ni kod Prijedorčana.

Bh. spisateljica Ferida Durković u pogovoru knjige kaže da „ova knjiga nije herojski, vojnički narativ o ratnom vihoru koji je skršio naš svijet a mi mu se otimali. Ovo je melanholična priča o životu jedne slamke među vihorima, jednog usamljenog, čudom preživjelog čovjeka, u kojem i danas živi prijedorski mili dječak koji sanja da se vrati kući u svoj Prijedor i da tamo zatekne mater i sve druge koje je volio i izgubio...“.

Sa promocije u Sarajevu (Foto: Nomad/FB)

Samo po sebi se postavlja pitanje koliko je važno pričati i pisati o Prijedoru danas, ali i sutra? Hodžić, ukazuje na činjenicu da se o Prijedoru govori isključivo u kontektstu ratnih zločina iz 90-ih.

„Meni je važno. Nažalost, o Prijedoru i Prijedorčanima se piše i govori isključivo u kontekstu zločina iz devedesetih, važni smo samo kada smo mrtvi ili govorimo o svojim mrtvima. Moja knjiga pokušava da progovori o našim životima, o vremenu koje je u našim sjećanjima poprimilo jednu zlatnu patinu jer je prethodilo kataklizmi koja će uslijediti. O slojevitim, velikim, malim, divnim, teškim životima jedne zajednice na periferiji, zajednice koja više ne postoji, uništena u maju kao i hašlama iz moje priče.“

Prije 11 godina, 31. maja 2012. godine aktivista Emir Hodžić sa bijelom trakom na ruci sam je stajao na trgu ispred Robne kuće „Patrija“ jer je bilo zabranjeno javno okupljanje prijedorskim udruženjima žrtava. Godinama unazad Prijedorčani traže podizanje spomenika za stotinu i dvoje ubijene prijedorske djece. Tako je bilo ove, smjenjuju se gradonačelnici, ali ne i politika negiranja zločina.

Građani iz cijele BiH dostojanstveno su prošetali s bijelim trakama na rukama, onako kako se označavalo nesrpsko stanovništvo kada je preko Radija Prijedor pozvano 1992. godine da svoje stanove i kuće označe bijelim zastavama, a na ruke stave bijele trake.

I ovog puta su položene 102 bijele ruže u obliku kruga sa imenima i prezimenima ubijene djece.

U Sarajevu je na različite načine obilježen 31. maj. Iz ambasade SAD-a uslijedilo je saopćenju u kome su istakli da vlasti Republike Srpske i Prijedora imaju institucionalnu odgovornost promovirati toleranciju i poštovanje prema žrtvama.

Refik Hodžić u razgovoru za „Slobodnu Bosnu“ podsjetio je na riječi Fikreta Bačića, predsjednika Udruženja ubijene djece Prijedora kome su u ratu ubili dvoje djece od šest i 12 godina, suprugu, majku, brata, bratovu djecu, odnosno 29 članova porodice Bačić, među kojima je 15 djece.

 „Citiraću Fikreta Bačića, oca Nermina i Nermine, djece koja su mu pobijena u julu 1992. u selu Zecovi kod Prijedora. Ovo je bila njegova poruka sa glavnog prijedorskog trga na Dan bijelih traka: „U ovih devet godina, domaći političari nisu položili ispit ljudskosti pred koji smo ih postavili. Ipak i ovog puta ću ih sa ovog mjesta pozvati, budite ljudi i omogućite izgradnju spomenika. Zamislite samo kako bi vama bilo da stojite na mom mjestu. Vjerujem da znate kako je biti roditelj a želim vam da nikad ne saznate kako je to nadživjeti vlastito dijete, kao što su meni ubili moju Nerminu i mog Nermina.“

Čitatelj Hodžićevog „Polaroid kauboja“ koji ne poznaje grad Prijedor prije agresije na našu zemlju, zamišlja ulice, sokake, dijelove grada... U priči „Rođendanski poklon Ese Fejzulahija“, tražeći lokaciju ove slastičarne u bespućima interneta, nailazimo na podatak da je sravnjena sa zemljom. Sad je tu parking.  Nažalost, i da je Eso završio u logoru Omarska. Hodžiću se javila žena koja je poznavala Esu, on je srećom  preživio ovaj zloglasni logor.

„Kada sam pisao priču o Esi i rođendanskoj torti vjerovao sam da je ubijen u Omarskoj, tako sam bio čuo. No, kada sam je objavio i priča se počela dijeliti po društvenim mrežama došla je do jedne žene koja poznaje Esu i danas živi u istom gradu u Americi. Nakon toga mi se on javio. Sjetio se čitave priče o torti, gleda moje slike, kako sam ostario, i kaže, baš kao i u priči: „Aaaa, vidi koliki je klipan od tebe izrastao“, priča nam Hodžić.

Refik Hodžić je svoju prvu knjigu posvetio majki Esmi. Odrastajući na periferiji Prijedora prije rata autor slikovito opisuje dogodovštine jednog bosanskog dječaka, te jedan zdravi porodični odnos, dotiče se i mnogih drugih ozbiljnih stvari.

On kaže da je ova knjiga skroman pokušaj da se majkama oda počast koju zaslužuju.

Samo po sebi se postavlja pitanje koliko tereta naša žena nosi na svojim plećima, koliko je važno baviti se ovom temom, posebno danas kad svjedočimo da majke Srebrenice umiru, a nisu pronašle kosti svoje djece, i majke Prijedora (naravno i Fikret Bačić) čekajući na spomenik ubijenoj djeci, te majke iz drugih krajeva Bosne i Herecegovine.

„Nekada mi se čini da ćemo lakše pobijediti svako zlo sa kojim se danas nosimo od zla toksičnog patrijarhata u kojem, nažalost, još uvijek živimo. Podrazumijeva se da žena, majka, ima da dura, da trpi nesreću, nasilje, poniženje, nepravdu. To se smatra njenim prirodnim stanjem. I što se više udaljavamo iz gradskih sredina ka periferiji i selu, to su njihova trpljenja veća, razni oblici nasilja prisutniji. Istovremeno, žene poput moje majke bile su istinske heroine tog istorijskog iskoraka ovog prostora u svakom mogućem smislu, privrednom, infrastrukturnom, društvenom. Mi svi i danas stojimo na njihovim ramenima, ali rijetko i teško to priznajemo. Ova knjiga je skroman pokušaj da im se oda počast koju zaslužuju“, ističe naš sagovornik.

Još ćemo se malo baviti romanom, u kome nas junak vraća na uobičajenu zakletvu tadašnjih generacija - „Tita mi“, stripove, slatke nestašluke u vidu „krađi“ tuđeg voća, ali i klizanje i sankanje na dobro utabanim stazama koje bi pepelom uvijek neka komšinica pokvarila.

Polaroid kauboj (Foto: porodična arhiva)

„Polaroid kauboj“ se može kupiti u Prijedoru. Refik Hodžić kaže kako bi volio da nađe put do današnje djece koja pohađaju njegovu osnovnu školu.

„Djeca koja danas idu u moju osnovnu školu u Prijedoru uopšte ne znaju da je tu nekada postojala zajednica o kojoj pišem u svojoj knjizi. Ti ljudi i njihovi životi kojima su izgradili i nepromjenjivo oblikovali Prijedor ne postoje u knjigama iz kojih ta djeca uče, u narativu i predanjima na osnovu kojih poimaju svoj grad, njegovu istoriju i sebe u okviru te istorije. Moja nada je da će se „Polaroid kauboj“ naći u njihovim rukama i natjerati ih da se zapitaju o čemu to ovaj čovjek piše, ko su ti ljudi koje opisuje?“, dodaje on.

O presudi Stanišiću i Simatoviću

Poklopilo se ovogodišnje obilježavanje Dana bijelih traka sa presudom Stanišiću i Simatoviću (osuđeni su na po 15 godina zatvora, krivi su za UZP i nasilno uklanjanje nesrba iz šest bh. općina). Glavni haški tužilac Serge Brammertz je kazao sljedeće: "Ovo pokazuje da se nije radilo o građanskom ratu nego međunarodnom sukobu u kojem su veliku ulogu igrala politička rukovodstva susjednih zemalja".

Hodžić kaže da se radi o presudi koja ima historijski značaj. 

„Učešće Srbije u ratu i zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini zadokumentovano je i u ranijim presudama, no presuda Stanišiću i Simatoviću je od istorijskog značaja jer van svake razumne sumnje dokazuje odgovornost za zločine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini državnih struktura direktno podređenih Slobodanu Miloševiću i državnom vrhu Srbije. Tribunal je ovom presudom uzidao posljednju ciglu u monumentalnu branu revizionizmu oličenu u činjenicama zasnovanim na milionima dokaznih predmeta prikupljenim od njegovog osnivanja prije 30 godina. Svako poricanje te sudske istine, koje se danas provodi bjesomučno i histerično, suštinski je smiješno u sudaru sa dokazima na kojima su presude poput ove Stanišiću i Simatoviću zasnovane“, istakao je Hodžić.

„Odavno me ništa što se događa u Bosni i Hercegovini ne iznenađuje“

 Nedavno je gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić ugostila članova AntiDayton pokreta i tom prilikom im uručila zlatnike Grada Sarajeva. Taj njen potez naišao je na kritike. Hodžića taj potez gradonačelnice Karić nije šokirao. 

„Volio bih da mogu reći da me šokirala odluka Benjamine Karić da nagradi Antidejton. Ali niije. Zarad istine, gradonačelnica je nagradila ljude koji su 2018. meni i mojoj porodici prijetili smrću zato što sam pozvao Sarajevo da podigne spomenik žrtvama na Kazanima. Aferim“, napisao je na Twitteru.

Nešto kasnije Karić se ogradila, kazavši da Zlatnik koji je poklonila je suvenir grada i nije službeno priznanje.

Na kraju na pitanje šta bi Refika Hodžića moglo iznenaditi danas u BiH on kaže: „Odavno me ništa što se događa u Bosni i Hercegovini ne iznenađuje.“

(Razgovarala: Sanela GOJAK)