Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) podsjeća javnost na ratne zločine koji su se dogodili u Pionirskoj ulici i na Bikavcu u Višegradu u junu 1992. godine.

Zločini poznati kao Živa lomača desili su se 14. i 27. juna 1992. godine kada su pripadnici paravojne formacije Osvetnici, na čelu sa najokrutnijim zločincima iz Višegrada Milanom i Sredojem Lukićem, zapalili žive civile, većinom žene i djecu. U kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici zapaljeno je oko sedamdeset bošnjačkih civila uglavnom iz sela Koritnik. Najmlađa žrtva je imala svega dva dana. Sličan se scenario dogodio dvije sedmice poslije kada je zapaljeno sedamdeset bošnjačkih civila u kući Mehe Aljića u višegradskom naselju Bikavac. O strahotama na Bikavcu je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) svjedočila Zehra Turjačanin. Spaljivanja civila vršena su na još desetak drugih lokacija.

Za zločine u Višegradu suđeno je pred MKSJ-om i sudovima u Bosni i Hercegovini. Haški tribunal je osudio Milana Lukića na doživotnu kaznu zatvora, Sredoja Lukića na dvadeset i sedam godina, te Mitra Vasiljevića na petnaest godina zatvora. Publikacijom „Ratni zločini u Višegradu – presude“ UDIK je 2017. dokumentovao devet predmeta za ratne zločine počinjene u Višegradu donesenih pred Sudom BiH i Vrhovnim sudom FBiH, a kojima su osuđeni Boban Šimšić, Dragan Šekarić, Miloš Pantelić, Momir Savić, Nenad Tanasković, Novo Rajak, Oliver Krsmanović, Predrag Milisavljević, Vitomir Racković i Željko Lelek. U martu 2020. godine, Apelaciono vijeće Suda BiH potvrdilo je presudu kojom je Radomir Šušnjar osuđen na dvadeset godina zatvora. Trenutno se pred Sudom BiH vodi postupak protiv Milomira Đuričića i Vukadina Spasojevića za zločine počinjene nad bošnjačkim stanovništvom u logoru Uzamnica 1992. i 1993. godine.

Nažalost, Višegrad je danas poznat kao grad ženoubica, djecoubica i kao mjesto monstruoznih zločina koje su počinili pripadnici raznih formacija Vojske Republike Srpske (VRS). Prema podacima Instituta za nestale osobe BiH, na području Višegrada se traga za 467 osoba, dok su 453 lica identifikovana. Pionirska, Bikavac, Uzamnica, Vilina Vlas i druge lokacije govore nam dovoljno o karakteru zločina na području Višegrada. Rezultati sistematskog istrebljenja nesrpskog stanovništva danas su jasno vidljivi u gotovo jednonacionalnoj strukturi višegradske populacije.

Proces istinskog suočavanja s prošlošću nije moguć bez procesuiranja odgovornih za ratne zločine. Neminovan i važan korak naprijed jeste pronalazak posmrtnih ostataka ubijenih.