Piše: Senad Avdić

PONEDJELJAK, 5. LIPNJA

Jučerašnji nastup Nenada Jankovića , odnosno Neleta Karajlića , na Hrvatskoj televiziji se citira, komentira, o njemu se javno raspravlja širom bivše zajedničke države. Utisak koji je na mene ostavio taj televizijski nastup donekle je tužan, a odnekle otužan. Jedan pomalo zaboravljeni as, koji je odavno ušao u sedmu deceniju života racionalizirao neke svoje opskurne postupke, etičke i profesionalne padove optužujući za njih druge ljude, gradove, države. Kada mu njegov bivši životni prijatelj i suradnik zabrani da izvodi njegove pjesme, Karajlić od toga pravi politički, a ne etičko-pravni problem.

Odgovarajući na pitanje voditelja zašto Goran Bregović , koji je kao i on rat proveo uglavnom u Beogradu, bez problema dolazi u Sarajevo, nastupa, povremeno i živi, ​​Karajlić veli da Bregovića Sarajlije nikada nisu doživljavali kao svoga, a njega, eto jesu. On jeste, a Bregović nije, simbol predratnog Sarajeva, laska sebi bivši pjevač Zabranjenog pušenja.

Prije mnogo godina, skoro 40, sam se sa pjevačem Pušenja viđao skoro na dnevnoj bazi. Jednom smo komentirali koncert „Bijelog dugmeta“ u Sarajevu koji je prekinut nakon što je pjevaču Mladenu Vojičiću Tifi pukao glas. Kako tebi nikada ne pukne glas na koncertu, pitao sam ga? Pa zato, što Tifa pjeva, a ja se derem , objasnio je Nele Karajlić.

Gorana Bregovića u Sarajevu možda i nisu doživljavali kao svoga, ali se on trudio da ne poruši mostove sa rodnim gradom. Svaki put kada bi ga u Sarajevu kritizirali za ovo ili ono, odgovarao je na isti elegantno-fakinski način: „Možda ste u pravu, ali morate se pomiriti s tim da sam vam ja najbolji kompozitor kojeg ste imali“ .

Niko, pa ni oni najtvrdokorniji zlobnici nemaju argument protiv takvog njegovog stava. Ovih je dana Goran Bregović dao još jedan prilog u korist svog neprikosnovenog statusa najvećeg sarajevskog i bosanskohercegovačkog kompozitora ikada. Njegov novi album „The Belly Button od the world ( „Pupak svijeta“ ) apsolutno je remek-djelo, vjerojatno nešto najuzbudljiviji i istovremeno najozbiljnije što je ovaj, kako sebe zove liječeni Sarajlija, napravio tijekom pola stoljeća svoje karijere. Nakon mučnog i tugaljivog utiska poslije gledanja intervjua Neleta Karajlića, slušanja Bregovićevog majstorskog albuma me je razgalilo, popravilo dan i oplemenilo.

Da parafraziram nekadašnjeg Karajlića: Bregović komponuje za razliku od njega koji je kompilirao i pomalo kradučku. Na stranu svi maherski trikovi i markertinske zvrčke koje koristi Goran Bregović, lijepo ga je imati za svog kompozitora!

UTORAK, 6. LIPNJA

Svijet je danas zaprepašten vijestima koje stižu iz Ukrajine i svjedoče o kataklizmi nakon što je srušena brana Kahovka na rijeci Dnjepar na jugu te zemlje. Iako smo u posljednjih 15-ak mjeseci navikli na slike bestijalnosti i užasa svake vrste, katastrofa ovakvih razmjera još nije viđena ni doživljena. Vodeni val ruši sve pred sobom, prijeti ljudskom i ekološkom tragedijom. Upozorava se na kobne posljedice koje bi mogle nastupiti u najvećoj nukleatnoj elektrani u Europi koja se rashlađuje vodom iz srušene akumulacije.

Vlasti u Kijevu i Moskvi optužuju jedne druge da su odgovorne za rušenje brane i tragične posljedice koje su nakon toga uslijedile. Najviši predstavnici međunarodne zajednice, lideri vodećih država su suzdržani, za sada ne optužuju eksplicitno nijednu od strana u sukobu za ovu katastrofu. Svi su, međutim, suglasni da rušenje brane ima veze sa najnovijim događajima na frontu i stvaranjem povoljnije strateške pozicije uoči dugo najavljivane kontraofanzive ukrajinske vojske. Vodeći vojni analitičari i autoriteti govore da bi najprije trebalo vidjeti kome u vojnom smislu koristi rušenje brane, da bi se na osnovu toga moglo identificirati počinitelja tog strašnog zločina. Problem nastaje kada se vidi da vodena stihija koja nosi pred sobom naselja, imovinu ljudi, ali i mine, borbene položaje, nije jednoznačna i ne donosi samo štetu, odnosno korist niti jednoj od dvije vojske. I jedni i drugi će osjetiti ogromne posljedice od te katastrofe, alii imati sitne koristi od nje. Poplava će, slažu se u toj ocjeni eksperti, usporiti ukrajinsku kontraofanzivu, ali će istovremeno oslabiti ruske linije odbrane. Rat u Ukrajini  je ušao u svoju najapsurdniju, naijiracionalniju fazu: kada je šteta koja će biti nanesena neprijatelju važnija od koristi koju će za sebe druga strana polučiti!

SRIJEDA, 7. JUNI

Danas su u Sarajevu u okviru History festa naučne manifestacije koja okuplja domaće i regionalne historičare, raspravljalo o Bošnjačkom saboru, velikom skupu organiziranog prije 30 godina u Sarajevu. Taj je politički događaj očito intrigantan i dan-danas, vidjelo se to iz dosta živahne diskusije koja je vođena. Da ukratko podsjetim, sredinom septembra ratne 1993. godine tadašnji politički predstavnici Bošnjaka, istaknuti kulturni i javni radnici, umjetnici raspravljali su i izjašnjavali se o prijedlogu međunarondog Oven-Stoltenbergovog mirovnog plana. Taj plan o kojem se nedjeljama prije toga raspravljalo na međunaorndoj konferenciji u Ženevi, podrazumijevao je podjelu BiH na tri etno-političke cjeline, labavo, odnosno nikako povezane provizornim zajedničkim funkcijama.

Bošnjački politički predstavnici, predvođeni Alijom Izetbegovćem taj su plan bili načelno prihvatili, međutim niko od njih nije smio na sebe preuzeti toliku odgovornost, pa je odlučeno da se organizira široka rasprava, koliko je to bilo moguće u ratnim okolnostima u opsjednutom Sarajevu..

Zaključci Sabora su trebali obavezivati poslanike na sjednici Skupštine BiH koja se održavala narednog dana na istom mjestu. Na Bošnjačkom Saboru je nacionalno ime Musliman promijenjeno u Bošnjak. Na današnjoj raspravi nekoliko svjedoka  tog vremena, politologa i historičara kazalo je da je to učinjeno na nagovor predstavnika međunarodne zajednice, koji su smatrali neprimjerenim i da se jedna od tri buduće konstitutivne jedinice u BiH zove Muslimanska republika. Kakve su stavove prema podjeli BiH zastupali u to vrijeme čelni ljudi vladajuće Stranke dmeokratske akcije? Prema mišljenju jednog dijela sudionika u raspravi, Alija Izetbegović je od prisutnih na Bošnjačkom saboru očekivao da podrže njegovu raniju odluku o prihvatanju Oven-Stoltenbergovog plana, koji je značio faktičku podjelu BiH. Međutim, tokom rasprave na Bošnjačkom saboru nije naišao na oduševljenje značajnog dijela učesnika tog skupa. Kako je večeras kazao francuski historičar Xavijer Bougarel u to su vrijeme protiv podjele bili najodlučniji predstavnici gređanskih organizacija i pokreta  kakve su bile Srpsko građansko Vijeće i Hrvatsko narodno Vijeće, kao i lideri lijevih političkih stranaka, prvenstveno SDP-a. Prema tvrdnjama nekoliko večerašnjih diskutanata, ideja podjele BiH nije bila strana Aliji Izetbegoviću, ali je njen pravi i najglasniji promotor bio Haris Silajdžić, tadašnji ministar vanjskih poslova. Kazao je to profesor Šaćir Filandra, koji je ocijenio da je Silajdžić bio loš i nekompetentan političar. No, mnogo je zanimljivije bilo otkriće Mirka Pejanovića, ratnog člana Predsjedništva BiH, koji je ne samo potvrdio Filandrine riječi, nego po prvi put otkrio otkrio da je Silajdžić na sjednicama Predsjedništva pokušavao osigurati podršku za podjelu BiH. U tome ga je spriječilo, kazao je Pejanović, najmanje 5 članova državnog vrha koji nisu dolazili iz SDA, nego iz SDP-a BiH.

Ono što nije problematizirano na ovom naučnom skupu, jeste da je nesposredno nakon održavanja Bošnjačkog Sabora formirana nova Vlada BiH na čijem je čelu bio upravo Haris Silajdžić. Potpredsjednik te Vlade bio je Edib Bukvić,  SDA-ovac za kojeg je rečeno da je također stajao na pozicijama podjele BiH. Dakle, najviše funkcije u novoj Vladi BiH zauzeli ljudi čije su ideje podjele zemlje poražene na Bošnjačkom Saboru!? Odmah nakon okončanja Sabora iz krugova bliskih SDA-a procurila je informacija da je Izetbegović svojih najbližim suradnicima u povjerenju kazao: „Kako god se rasprava završila i kakvi god zaključci budu doneseni, mi ćemo nastaviti da radimo kao i do sada“, misleći na projekat podjele BiH. Izbor tadašnje Vlade sa Silajdžićem na čelu, to u dobroj mjeri potvrđuje. Zašto su ti događaji značajni, pa i aktuelni i dan-danas? Najviše iz razloga što od tada pa do danas nije zaustavljena praksa vodećih ljudi bošnjačke politike da se javno zalažu za jedno, a suštinski sve rade da se desi suprotno!

ČETVRTAK, 8. JUNI

Pompezno i dramatično najavljivano obraćanje javnosti predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i premijerke Ane Brnabić na kraju je proteklo i okončano u stilu bezbrojnih sličnih medijsko-političkih rituala ovog dvojca. Ana Brnabić je pominjala da je spremna podnijeti ostavku, podsjećala na uspjehe svoje Vlade. Vučić je u zamornom, monotonom  monologu najavljivao povećanje plata i podjelu novca djeci i građanima. Najavio je mogućnost održavanja vanrednih izbora, ukoliko Vlada Ane Brnabić ostane bez podrške u Skupštini, što se naravno neće desiti, osim ako on lično odluči da Brnabićka nema podršku skupštinske većine. Govorio je o pitanjima, financijama, privredi, izborima koja su po Ustavu Srbije u nadležnosti Vlade, dakle u domenu Ane Brnabić. Ako o financijama. Smjenama u Vladi...  govori predsjednik zemlje, kojem to nije u ustavnom opisu posla, zašto je uopće važno hoće li premijerka Srbije podnijeti ostavku, ili neće?!. Njena ostavka suštinski može nešto značiti i predstavljati samo njoj.

Istovremeno, mediji ovih dana u šaljivom, ali ne i neistinitom tonu pišu o odnosu Milorada Dodika, predsjednika RS i Radovana Viškovića, premijera tog entiteta. Tvrdi se da je Dodik i faktički gospodar kabineta u kojem bi trebao sjediti Višković što potvrđuju snimci i fotografije na kojima se vidi predsjednik RS kako se baškari i prima goste u svom nekadašnjem, a današnjem, nominalno,  Viškovićeom radnom prostoru. Predsjednik Vlade RS, tvrde mediji, u svoj kabinet može ući tek kada Dodik negdje otputuje, ili nema obaveza.

Dok Milorad Dodik u javnosti optimistički tvrdi da RS nema nikakvih financijskih problema i da će redovno otplatiti svoja znatna kreditna zaduženja, premijer Višković stidljivo, vodeći računa da se ne zamjeri šefu, priznaje da to baš i nije tako. Danas je za lošu financijsku situaciji u entitetu RS optužio Vladu kojoj je na čelu bio Mladen Ivanić koji je, tvrdi Višković, prodao sve domaće banke za jednu marku. Mladen Ivanić je bio premijer RS prije tačno 20 godina. Dvije godine kasnije na tu funciju je došao Milorad Dodik i do danas se nijedna važna stvar u bilo kojoj sferi, pa ni u financijsko-monetarnoj ne može oposliti bez njega. Jasno je to svima, a pogotovo premijeru Viškoviću. Jasno mu je i kako su po Dodikovom ćeifu raspoređivana fianancijska sredstva iz Investiciono-razvojne banke RS, ali o tome ne smije govoriti.

Uvijek me u autokratskim režimima, kakve danas imamo u Beogradu i Banja Luci, više zanimalo kako funckioniraju sluge tog režima, nego kako vladaju gospodari. Kako se osjećaju, šta sanjaju, a šta im se dešava, osobe poput Ane Brnabić, ili Radovana Viškovića koje su zarad fiktivne funkcije i mrvice vlasti, spremne glumiti državnike i političare koje se kao nešto pita i nešto, kobajagi odlučuju. Neobično me intrigira kakvim privieligijama neko može biti prisiljen i kupljen da se javno krivo predstavlja znajući da niko pod bogom u to ne vjeruje. Da li bi iko primijetio, i bi li išta promijenilo na stvari kada bi ostavke podnijeli Ana Brnabić, ili Radovan Višković. Naravno da ne bi nikom ništa to značlilo, osim njima samima.

PETAK, 9. JUNI

Ako bi se o pozorišnoj kulturi i njenoj ulozi u jugoslovenskoj i postjugoslovenskoj javnosti sudilo na osnovu ekscesa, polemika, svađa i cenzure pojedinih pozorišnih predstava, neko to gleda sa strane izveo bi krajnje pogrešan zaključak. Zaključio bi, netačno naravno, kako građani i narodi  eksjugoslovenskih republika naprosto ne izlaze iz pozorišta, kazališta, gledališća, teatara. Te da su zbog njihove enormne popularnosti pozorišne daske najbolji mediji da se narodu šalju poruke idejno-političkog sadržaja i na taj ga se način indoktrinira poželjnim idejama. Dovoljno je sjetiti se predratnih polemika vezanih za predstavu Sveti Sava, koja je bila postavljena u Zenici, a to predirana od strane Šešeljevih huligana u Beogradu. Ili nešto ranije, početkom 80-ih, drame Golubnjača, protjerane iz Novog Sada u Beograd. Pozorište je, na žalost,  kao i danas na postjugoslovenskim prostorima bilo na mragini državnih insaitucija. Tek bi ga  povremeno stavljali u žižu javnosti sporadični incidenti vanpozorišne, uglavnom političke, ili još tačnije politikantske prirode.

Čak dvije ilustracije politikantsko-nacionalisitčke manipulacije pozorišnom umjetnošću, registriramo večeras. Prva se odigrala u Banja Luci. Danima u tamošnjim medijima traje hajka i pritisak na Narodno pozorište RS zbog odluke menadžmenta te kuće da na repertoar tamošnjeg pozorišnog festivala nazvanog po velikom piscu Petru Kočiću postavi predstavu ansambla Sarajevskog ratnog teatra. RTRS koja je godinama bila medijski pokrovitelj ovog festivala otkazala je suradnju. Nekako istovremeno Gorica Dodik ugostiteljka i vlasnica bezbroj kafana u Banja Luci na društvenim mrežama je širila otvorenu, primitivnu mržnju prema sarajevskim pozorišnim radnicima. Direktorica pozorišta Dijana Milenković nije se obazirala na medijsko-političke pritiske i predstava SARTRA „Moj sin samo malo spoirje hoda“ predstavila se banjalučkoj publici. Reakcije su bile izuzetne, glumci i ostali akteri su nagrađeni dugačkim, gromkim apluzom koji je ujedno bio i bolan šamar svim policajcima duha i promotorima zabrana i podjela.

Večeras, gotovo istovremeno, mediji billježe nezapamćen skandal koji se desio u gradu Bujanovcu u Srbiji, većinski naseljenom albanskim stanovništvom. Uhapšen je direktor tamošnjeg Doma kulture nakon što je u njemu izvedena predstava pozorišta sa Kosova. Mediji nisu objavili više detalja o predstavi, nije poznat njen naziv, tema, niti autori, navodi se tek toliko da je financirana od vlasti Kosova. Na hapšenje direktora, Albanca po nacionalnosti, reagirale su  čelnici Kosova ocjenjujući je kao „divljanje represije Vučićevog režima“.

Ovaj incident se mora posmatrati u kontekstu najnovijih napetosti na Kosovu, ali nije jasno kako se jedna pozorišna predstava može uklopiti u dnevno-politički kontekst. Ako je predstava sumnjiva samo zato što je financiraju vlasti iz Prištine, postavlja se pitanje znaju li oni koji  hapse direktora Doma kulture da u institucijama vlasti na Kosovu sjede i neki Srbi koji se na isti način financiraju.

Kultura i umjetnost, pogotovo pozorište, u posljednjih dvije-tri decenije na postjugoslovenskim prostorima pokazali su se vitalnijim, žilavijim i upornijim u svojoj osnovnoj misiji, komunikacijskoj, pomiriteljskoj i dijaškoj, mnogo više nego što te nacionalistički kerberi i politički tutumraci mogu kontrolirati i zabranjivati. Još nijedan režim koji to nije shvatio i koji se oslanjao na represivne alate u zaustavljanju protoka ideja, ljudi, nije imao budućnosti na duže staze.

NEDJELJA, 11. JUNI

Edin Džeko sinoć je nakon sat vremena zbog povrede napustio teren stadiona u Istanbulu gdje se igralo finale nogometne Lige Prvaka između njegovog Intera i Manchester Cityija. Zamijenio ga je Belgijanac Romelu Lukaku. „Manchester“ je pobijedio i prvi put u svojoj povijesti postao prvak Evrope. Edin Džeko je nakon utakmice bio tužan, utučen, odsutan. Hajdemo pogađati o čemu je sinoć i noćas razmišljao, šta je sanjao najbolji bosanskohercegovački nogometaš. Je li mu se u snovima vraćala slika od prije 11 godina sa stadiona u Machesteru kada je nekoliko minuta prija kraja utakmice protiv Queen*s Park Rangersa dva puta bio na mjestu na kojem je sinoć bio Romelu Lukaku, pa postigao jedan, asistirao kod drugog gola i odveo City do dugo čekane titule prvaka Engleske. Je li dok je oborenog pogleda odsutno odlazio sa travnjaka Džeko očajavao što se on zbog povrede nije mogao  naći u prilikama koje je neshvatljivo upropastio čovjek koji je ušao umjesto njega, Lukaku.

Proklinjao je prije pola godine Lukakua i njegov reprezentativni kolega Kevin De Bruyne u Kataru nakon poraza od Hrvatske u kojem je robusni napodač za desetak minuta propustio pola tuceta stopostotnih šansi. Sinoć je De Bruyne, koji je poput Džeke ranije morao izaći iz igre zahvaljivao nebesima što se pred golom njegovog kluba našao Lukaku, a ne, recimo, Edin Džeko.

Dvojica su bosanskohercegovaćčkih nogometaša bila prvaci Evrope sa svojim klubovima. Hasan Salihamidžić slavio je titulu sa Bayernom, a Elvir Baljić u dresu Reala iz Madrida. Edin Džeko je sa Interomdošao do finala i malo je vjerojatno da će mu se do kraja karijere pokazati slična prilika. Ne, nikada se ne zna, Džekini snovi nisu završeni. On ih nastavlja sanjati i živjeti u dresu reprezentacije BiH. Cilj je prvenstvo Europe sljedeće godine. Najbolji naš igrač još nije nastupao na europskim prvenstvima i to je jedina velika sportska pozornica na kojoj u karijeri nije nastupao. Ne samo da bi bilo pravedno da se napadač Intera nađe među najboljim europskim nogometašima, nego će i naredno prvenstvo Europe biti siromašnije za jednog velikog igrača ako se reprezentacija Bosne i Hercegovine ne uspije plasirati.