Piše: SENAD AVDIĆ

PONEDJELJAK, 12. JUNI

Nakon što su Republiku Hrvatsku 15. decembra 1991. godine priznale članice tadašnje Evropske zajednice, predvođene Njemačkom, širom BiH lokalni HDZ je organizirao proslavu tog značajnog diplomatskog čina. Kroz srednju Bosnu su kružile bučne kolone, trubilo se, slavilo, uz hrvatske zastave i domoljubne pjesme. Središnja manifestacija održana je u Busovači u prepunom Domu kulture, a domaćin je bio Dario Kordić, prvi čovjek regionalnog HDZ-a. Kako je zabilježeno na video-snimku, jedan drugi važan dužnosnik HDZ-a, Ignac Koštroman iz Kreševa održao je najvatreniji govor. Poručio je da je Busovača pripada Hrvatskoj i da će oni koji tu žive morati to prihvatitili ili milom, ili silom.

Ovih dana je Fra Ivo Marković, poznati katolički teolog, povodom priznanja Darija Kordića da bi ponovio sve ono zbog čega je osuđen u Haagu na 25 godina zatvora, opisao svoj susret sa Kordićem u prvoj ratnoj godini u njegovom ratnom štabu. Fra Marković je na taj razgovor išao kao izaslanik katoličkih velikodostojnika iz Sarajeva, vrhbosanskog nadbiskupa  Vinka Puljića i fra Petra Anđelovića, provincijala Bosne Srbrene i prenio je Kordiću njihove apele i zahtjeve za suradnju HVO i Armije BiH. Kordić mu je, prisjeća se fra Marković, rekao da je njegov konačni cilj da nakon rata živi u Hrvatskoj.

Pomenuti HVO čelnik Ignac Koštroman nakon rata iz srednje Bosne je preselio u Knin i tamo se zaposlio kao policajac. Nalazio se na čelu dugačke i tužne kolone  Hrvata iz srednje Bosne koje su u sklopu generalnog plana etničkog inžinjeringa i preseljenja naroda naselili napuštene kuće i imanja Srba Kninske krajine.

Dario Kordić, kojeg je Vlada Hrvatske izručila u Haag, nakon odslužene zatvorske kazne se vratio u Hrvatsku. U susjednoj državi on uživa nemali ugled, pojavljuje se na javnim skupovima, predavanjima, važnim obljetnicama, vjerskim obredima. U Zagrebu se nakon povratka iz Haaga skućio i general Tihomir Blaškić, također osuđen za zločin nad Bošnjacima u Ahmićima. I mnogi drugi ratni zločinci su se nakon izdržane zatvorske kazne umjesto na predratne adrese u BiH, naselili u Hrvatskoj.

Da se vratimo na onu egzaltiranu predratnu izjavu i obećanje  srednjebosanskog HDZ-ovca da će „Busovača biti u Hrvatskoj“. Kao što je poznato, ovaj srednjebosanski gradić je i dalje u srednoj Bosni, a u Hrvatskoj su oni koji su ga tobože branili. Možda je zapravo to bio konačni cilj kojeg bi Kordić i njegovi suborci ponovili i plan praćen ratnim zločinima sa kojim su ušli u rat početkom 90-ih godina.   

UTORAK, 13. JUNI

Nenad Nešić, ministar sigurnosti BiH, sa makedonskim kolegama je razgovarao o povratku u ove dvije zemlje žena i djece pripadnika Islamske države koji se godinama nalaze u kampovima u Siriji. Prema službenim podatcima domaćih institucija, trenutno se u različitim kampovima u Siriji nalazi 40-ak žena i nešto manje od 100 maloljetne djece. U kampovima se nalazi i triudesetak muškaraca, bivših pripadnika ISIL-a, koje u slučaju povratka u BiH čeka suđenja.

Ministar makedonske policije Oliver Spasovski o povratku makedonskih državljana iz neuslovnih, neljudskih kampova govorio je tolerantno, sa empatijom i razrađenim planovima. „Sve naše državljane koji su tamo imamo dužnost vratiti i pomoći im da normalno žive i rade u društvu“, kazao je Spasovski.

Suprotno od njega, ministar sigurnosti BiH  Nenad Nešić je o ženama i djeci bivših ISIL-ovih boraca govorio sa neprikrivenim  osvetoljubivim revanšizmom. Evo šta je kazao: „Ja ne znam čime su zadojena djeca koja su danas u Siriji i ne znam da li će biti bezbjedonosna prijetnja po bezbjednost BiH, naše djece, ili ma koje djece. Neću dozvoliti njihov povratak u BiH dok sam ministar“.

Prije nepunih godinu dana Vijeće ministar BiH je usvojilo program repatrijacije i resocijalizacije državljana BiH koji se nalaze u zoni sukoba u Iraku i Siriju. U tom su dokumentu precizirane obaveze svih institucija, policije, tužiteljstava, socijalno-medicinskih, obrazovnih..., u procesu uključivanja ovih osoba, žena i djece u normalne društvene tokove. Ministar Nešić ima pravo na svoje osobne strahove i predrasude, ali ima i obavezu provoditi zakone institucije u kojoj je zaposlen. Obaveza je svake države da brine i pruža podršku svakom svom državljaninu, bez ikakvih izuzetaka, odnosno diskriminacije na vjerskoj, nacionalnoj ili bilo kojoj osnovi.

U tom smislu ministru Nešiću, ali i drugim visokim dužnosnicima u ovoj zemlji, može biti poučan nedavni primjer iz susjedne Hrvatske. Prije skoro pola godine osmoro Hrvata, četiri bračna para, posvojili su djecu u državi Kongo. Sva posvojena djeca su imala validne hrvatske dokumente. Unatoč tome, osmoro Hrvata je uhapšeno i u Zambiji i optuženo za trgovinu djecom. Njihova pravosudna agonija je trajala mjesecima, sve dok prije desetak dana nisu pravomoćno oslobođeni. Zajedno sa posvojenom djecom su sretno stigli u Hrvatsku. Za cijelo to vrijeme pravosudne borbe u Africi uhapšeni Hrevati su imali aktivnu pomoć svoje vlade, osiguran im je odvjetnik, a hrvatske diplomacija je svakodnevno  pratila suđenje. Iako je  unutar desnih, klerikalističko-homofobnih krugova bilo teških podmetanja, bračni parovi i njihova posvojena djeca su u Hrvatskoj dočekani sa radošću i dobrodošlicom. Nikome nije palo na pamet da male Afrikance testira i provjerava čime su zadojeni, kako je to gnusno predvidio ministar Nešić za djecu iz sirijskih kampova. Moguće je da među muževima  bosanskih državljanki  koje se nalaze u kampovima u Siriji ima i ratnih zločinaca. Nije, međutim, poznato da je iko u BiH provjeravao djecu drugih ratnih zločinaca, njihovu „indoktriniranost i zadojenost“. Država nema pravo na subjektivne, odokativne metode, ona je dužna poštivati vlastite zakone. A zakoni u BiH, kao i Makedoniji, Hrvatskoj, Srbiji...u ovom slučaju su na strani žena i djece iz kampova, a ne na strani ministra Nenada Nešića.     

SRIJEDA, 14. JUNI

Sud je presudio da država plati 60 hiljada KM odštete Živku Budimiru, bivšem predsjedniku Federacije BiH na ime odštete za nezakonito lišavanje slobode i 30-dnevnog pritvora koji mu je bio određen. Odšteta mu je presuđena za nematerijalnu štetu, duševne bolove, povredu ugleda i časti..

Ukratko da podsjetimo, Budimir je prije tačno deset godina, 2013., uhapšen po naredbi državnog Tužiteljstva BiH. Optužen je za organizirani kriminal, zloupotrebu položaja, primanje mita i tako redom. Sudski proces je kasnije vođen na Kantonalnoim sudu u Sarajevu gdje je poslije tri godine  Budimir pravomoćno oslobođen.

Sud je tako potvrdio ono što su pojedini mediji i novinari, kao i Budimirova odbrana tvrdili u vrijeme njegovog hapšenja: da je riječ o politički motiviranom procesu. Tvrdilo se i pisalo da je Budimir žrtva jedne od dvije frakcije koje su se u to vrijeme  borile za prevlast u tadašnjoj Vladi Federacije BiH. Tužiteljstvo BiH, odnosno pojedini njegovi tužitelji, pisali su mediji, bili su instrumentalizirani   u funkciju političkih obračuna.

Država, odnosnu budžet Federacije BiH će, dakle,  snositi financijske posljedice jednog politički montiranog eskperimenta državnih tužitelja. Tih 60 hiljada maraka koji će kao obeštećenje biti plaćeno Živku Budimiru, samo su dio troškova ovog procesa. Ogromni resursi tužiteljstva su potrošeni na pripremanju, pokazat će se loše i manjkave optužnice. Plaćani su policajci, vještaci, zaštićeni svjedoci, sudije koje su deset godina radile na ovom predmetu.., tako da nije pretjerano reći da je nekoliko stotina hiljada maraka potrošeno u neuspješnom dokazivanje krivice bivšeg predsjednika Federacije BiH.

Naravno ovo nije prvi slučaj, veliki je broj ljudi koji su od države naplatili visoka obeštećenja nakon što bili pravomoćno oslobođeni.

U pravosudnim propozicijama u BiH nije predviđena nikakva odgovornost, ili sankcije za tužitelje čije optužnice padaju na suđenjima i zbog kojih penale plaćaju državni budžeti. Naravno da svaka podignuta i potvrđena optužnica ne može rezultirati pravomoćnom presudom. To bi bio indikator da živimo u nepravnom poretku, dominaciji tužiteljstva u odnosu na sud i optuženike. Sa druge strane, pravosudna praksa nam pokazuje da postoje tužitelji čiji je ogroman broj optužnica pao na suđenjima, vrlo često zbog njihove neprofesionalnosti, ili tenedencioznosti. Neki od njih su radili i na predmetu Živka Budimira.

Jedan od takvih tužitelja, čije optužnice padaju kao čunjevi u kuglani, ima potrebu svako malo svoju čast i svoje duševne bolove na sudu braniti i naplaćivati  tužbama protiv novinara. I tu imamo višestruko  naravnopravan pravni status: ako se na sudu dokaže da je neki medij ili novinar pogriješio, oni plaćaju obeštećenje tužitelju. S druge strane, kada tužitelji grubo pogriješe i ugroze čast i integritet optuženih, što je očito bio slučaj  u procesu protiv Živka Budimira, njihove greške, brljotine i muljažu plaća država. Ponovimo,  novcima svih nas. Kada bi tužiteljska zajednica na bilo koji način odgovarala za kvalitet i rezultate svoga rada, kao što to, recimo,  plaćaju mediji i novinari, možda bi nam pravosuđe bilo barem malo bolje, profesionalnije i neovisnije!
    

PETAK, 16.JUNI

Dok bivši gradonačenik Sarajeva i ambasador BiH  Abdulah Skaka izdržava jednomjesečnu pritvorsku kaznu, mediji objavljuju nove dokaze koji ga sumnjiče za korupciju i kriminal. Publiciraju se izvještaji revizora koji su kontrolirali trošenje novca Gradske uprave tokom održavanja sportske manifestacije EYOF održane prije četiri godine. Riječ je o  takmičenju mladih sportista Evrope koje ima više rekreativno-turistički nego sportski karakter i značaj. Ovu sedmodnevnu manifestaciju su zajednički organizirale vlasti Sarajeva i Istočnog Sarajeva. Čime je dobila i izvjestan simboličko-politički značaj. Pretenciozni i samohvalisavi političari u oba entiteta ovaj skup sportskih entuzijasta i volontera su poredili sa Sarajevskom  Olimpijadom iz 1984., što je u svakom  pogledu deplasirano.

Dakle, iz budžeta Grada Sarajeva za ovu smotru izdvojeno je oko 16 miliona maraka, što je dvostruko više nego što je planirano. Ne postoji stavka u rashodu koja nije barem za jednu trećinu uvećana u odnosu na prvobitni plan. Osnovano se sumnja da je barem toliko novca, dakle jedna trećina, završila u firmama ljudi povezanih sa Skakom i njegovim stranačkim i poslovnim intimusima.

Hajdemo taj najblaže rečeno sumnjivi „poduhvat“ uporediti sa poslovanjem organizatora 14. zimskih Olimpijskih igara. Vrlo je teško izračunati cijenu koštanja Olimpijade, jer su primjerice neki objekti poput čitavih naselja, kakvi su Dobrinja, ostali na trajno korištenje građanima Sarajeva. Poznato je da su prihodi samo od televizijskih prava pokrili najveći dio troškova izgradnje olimpijskih objekata i infratrukture.

Recimo, krajnje uvjetno da se oko Olimpijade „provrtila“ milijarda tadašnjih maraka. Potom zamislimo, mada je to nemoguće čak i zamisiliti, da su čelni ljudi Olimpijade poslovali „domaćinski“, na način na koji su to radili Skaka i njegovo društvo iz vrha SDA. Da su se dakle „ugrađivali“ , odnosno zamračili 10-15 posto od svakog projekta. Branko Mikulić, kao šef Olimpijade i ljudi oko njega, iz tog bi posla ostali dobri brat-bratu  100-200 miliona maraka. Upoznao sam neke od čelnih ljudi Olimpijade, od Mikulića do generalnog sektretara Ahmeda Karabegovića, Pavla Lukača..i znam da su iz tog posla izašli podjednako bogati kao i kad su u njega ušli. Dakle-nimalo. Obaška to što su oni umjeli  raditi, profesionalno, efikasno i svjetski, za razliku od akteuelnih  dunđera, amatera i hohštaplera.

Veliki rimski vojskovođa Marko Aurelije na početku nove ere je u svom dnevniku zapisao da je „korupcija najstrašnija zaraza gora nego bilo koja infekcija jer doživotno zagađuje ljude“.

Dvije hiljade godina kasnije, u izvrsnoj američkoj seriji 1923, koja se bavi periodom prelaska američkog društva iz feudalno-zemljoradničke u industrijsku epohu, glavni glumac kojeg glumi Harison Ford komentira histeričnu pohlepu koja prati te tranzicijske procese i strukturalne društvene promjene.  Pohlepa rađa korupciju, a jedini lijek protiv njih je strah, govori nekada moćni farmer kojeg glumi Ford. Ne misli se na neki iracionalni, metafizički strah, nego strah od zakona i instrumenata represije na koju država ima monopol.

Aktuelna povika političkih i vjerskih lidera Bošnjaka na hapšenja njihovih sunarodnjaka ne govori ni o čemu toliko koliko o osobnom strahu  da će njihova pohlepa dočekati zakonske provjere i sankcije. Nije džaba  narod izmislio sintagmu „lijepi strah“ kao lijek za one koji obraza nemaju a stražnjici se ne boje.

SUBOTA, 17. JUNI

Danas su se na Tjentištu okupile hiljade građana sa prostora bivše Jugoslavije da obilježe 80-tu godišnjicu bitke na Sutjesci, najteže i najkrvavije bitke  Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini. Tokom proboja partizanskih jedinica i Vrhovnog štaba NOV-a predvođenog Josipom Brozom iz neprijateljskog obruča u julu 1943. godine poginule su hiljade antifašisitčkih boraca. Za razliku od brojnih njihovih građana koji se tradicionalno okupljaju na Tjentištu, vlasti  postjugoslovenskih država imaju ozbiljnih problema sa obilježavanjem ove bitke. Posebno se to odnosi na vlast u Hrvatskoj, koja godinama unazad izbjegava biti pokrovitelj ovog događaja, nazivajući ga komunističkim mitom. Upravo su partizanski borci iz Hrvatske, poglavito iz Dalmacije tada okupirane od italijanskih fašista, podnijeli najveće žrtve neprijateljske ofanzive na Sutjesci. Više od tri hiljade Dalmatinaca poginulo je tokom proboja fašističkog obruča.  Od hrvatskih političara vijence na Tjentište je uputio samo Peđa Grbin, lider opozicionog SDP-a. Inicijativa te stranke da Hrvatski Sabor bude pokrovitelj ove manifestacije u više je navrata odbacivana. Iako je Hrtvatska  antifašizam ugradila u svoj Ustav, njena vlast ne odaje pijetet antifašističkim borcima. Dapače!

Treba, međutim, reći da nijedna nacionalna politička struktura u bivšoj Jugoslaviji nema konzistentan i princpijelan odnos prema antifašisitčkom naslijeđu nego ga prilagođava dnevno-političkim potrebama. Poistovjećivanje antifašističke borbe sa komunistima je pogrešno i netačno. Istorijski podatci govore da je među skoro 25 hiljada partizana na Sutjesci samo njih četvrtina bila članovi Komunističke partije. Ni bošnjački političari u Sarajevu, inače napadno skloni komemoriranju događaja iz zadnjeg rata,  ne doživljavaju partizansku antifašisitčku borbu kao dio svog povijesnog i nacionalnog naslijeđa. Podatci govore da je u partizanskim redovima na Sutjeci bilo gotovo hiljadu boraca koji su se izjašnjavali kao Muslimani. Da nije bilo njih, kao i drugih antifašista iz BiH, ne bi bilo ni ZAVNOBIH-a, ni AVNOJ-a, ni bilo kakve Bosne i Hercegovine.

No, historijskim revizionizmom bošnjačkih nacionalisitčkih elita, favoriziraju se neki drugi tadašnji politički i vojni projekti unutar bosansko-muslimanskog korpusa koji su nerijetko otvoreno kolaborirali sa fašističkim okupatorima.

Posebno je problematičan i protivurječan odnos vlasti u RS prema značajnim događajima iz Drugog svjetskog rata. Tamošnje boračke organizacije komemoriraju te događaje posebno. Imaju  nepremostiv problem zbog prihvatanja beogradsko-srbijanskog revizionisitčkog narativa o dva antifašisitčka pokreta tokom Drugog  Svjetskog rata, partizanskog i četničkog. Kako sa tim  narativom uskladiti obilježavamje jedne druge bitke, one na Neretvi, tokom koje su jedni antifašisti-partizani zadali konačan i nepopravljiv poraz navodnim atifašistima pod komandom đenerala Draže Mihailovića?!.

Sve u svemu, obilježavanje datuma iz Drugog svjetskog rata i komemoriranje žrtvama govori mnogo više o nama današnjima, naših vrijednostima i prioritetima nego što to mislimo, i nego što želimo.  

NEDJELJA, 18. JUNI

Teško je zamorno i iscrpljujuće pratiti reprezentatiovne nastupe naših sportaša na ovdašnjim televizijama, osobito ako pri tom ne smanjite ton. Neizdrživo je uhu iole osjetljivom na banalnosti, isprazno fraziranje, verglanje bezsadržajnih fraza i iritantnih floskula slušati nametljive komentatorske galamdžije. Ništa bolje ne stoje stvari ni sa takozvanim stručnim analitičarima čiji fond kvaziekspertskih rečenica ne prelazi broj prstiju na ruci. I onda, kao šlag na torti, dolaze izjave glavnih aktera, igrača, predvidive, površne, jezički obogaljene. Možete se kladiti i lijepe pare uzeti da će svaki komentar, odnosno nesnosna muka i patnja sa riječima  igrača početi sa „pa, dobro..“, a završiti sa „skupljanjem glave“ i „ostavljanjem srca na terenu“.

U ovu opću, godinama nepromijenjenu sliku potpuno se uklopio sinošnje televizijsko izvještavanje sa nogometne utakmice Bosne i Hercegovine protiv Portugala.

Aktuelni selektor bosanskohercegovačke selekcije Faruk Hadžibegić kao aktivni igrač nije bio  samo kapiten reprezentacije Jugoslavije, nego i portparol svojih suigrača. Selektor Ivica Osim je dignitet reprezentacije gradio u svim aspektima, pa i u medijskom slici koju šalju njegovi igrači. Nije svaki reprezentativac  mogao uoči i nakon utakmice izaći pred novinare i smušeno  trabunjati šta mu padne na pamet. Osim je procijenio da je Hadžibegić taj koji među reprezentativcima najbolje barata sa riječima, najvještiji je u medijskom predstavljanju, rječit, pomalo, kada ustreba i  demagog .

Ako je išta predstavljalo kakvo-takvo osvježenje i novost u sumornom javnom dojmu sinošnje utakmice u Lisabonu, onda je to bila izjava novog reprezentativca Ariana Leona Barišića data u kamere nakon meča. Barišić je ostavio solidan dojam na terenu, a odličan je bio i pred novinarima.  Kratko, precizno i slušljivo je mladi defanzivac sažeo sve ono najvažnije što se o utakmici trebalo reći. Tečno i bez fraziranja, kultivisanim rečenicama očišćenim od uvredljive banalnosti i ispraznosti. Barišić se izdvojio od svih retoričkih nesuvislosti kojima smo bili zasipani prethodnih dva sata.

Treba biti objektivan pa uvažiti  to što većina bosanskohercegovačkih reprezentativaca nije rođena u ovoj zemlji, da su uglavnom djeca emigranata razasuta poslom po bijelom svijetu, te da  bosanski, srpski, ili hrvatski jezik koriste uglavnom  tokom reprezentativnih okupljanja. Da bi ih poštedio javnog mučenja i zamornog posla obraćanja medijima, bilo bi uputno i praktično da Hadžibegić sa Barišićem uradi ono što je Švabo Osim učinio sa njim: ovlastio ga da isključivo pored poslova na terenu ima zadaću komunicirati sa medijima. Time će poštediti i njegove suigrače, a i medijske radnike.