Piše: Davor GJENERO (Al Jazeera)

Iako se još nedavno činilo da bi procesi na Zapadnom Balkanu mogli krenuti u pravom smjeru, nakon što su Kosovo i Srbija pristali na Ohridski sporazum i nakon što se činilo da bi francusko – njemačka inicijativa mogla postati okvirom za konsolidaciju međudržavnih odnosa ovih dviju zemalja, a i nakon što se pokazalo da Europska unija ipak više neće podnositi destruktivnu političku igru Milorada Dodika u Bosni i Hercegovini, pa se manji bosansko-hercegovački entitet našao pod udarom europskih financijskih sankcija, sve je odjednom pošlo krivo.

Financijske sankcije Dodikovu guberniju vode u blokadu i slom, a oni koji ga potiču na radikalnu politiku, i režim u Moskvi, i režim u Beogradu, nemaju niti resursa niti mogućnosti kompenzirati mu europske gubitke i osigurati financijsko preživljavanje. Međutim, to Dodika nije potaklo na promjenu politika, a očito niti na to da preispita isplativost funkcioniranja u kontekstu onoga što se ispravno naziva „patogenim utjecajem Putinove Rusije na prostor Balkana”.

Upravo suprotno, sve što se događalo ovogodišnjega tragičnog 11. jula, kad se ne obilježava samo obljetnica srebreničkog genocida, nego kad u Srebrenici pokapaju žrtve genocida koje su u proteklom jednogodišnjem razdoblju identificirane i čiji su posmrtni ostaci barem donekle prikupljeni iz različitih sekundarnih grobnica, nastalih smišljenom politikom prikivanja zločina i onemogućavanja ostvarivanja onog posljednjeg ljudskog prava – prava na obilježeni grob nakon smrti, govori nam da nova eskalacija i radikalizacija tek počinju.

Provociranje Bošnjaka u Srebrenici

Nikada dosad u postdaytonskoj Bosni i Hercegovini, lokalni satrapi vlasti iz Banja Luke nisu se usudili na predvečerje „Petrovdana” tako glasno provocirati bošnjačke povratnike, koji su preživjeli genocid, kao što su to napravili ove godine. I gle čuda, ista ona uzvišena duhovna organizacija, za koju se na Kosovu ne smije niti pomisliti da bi indicije, o kojima je govorila šefica britanskoga parlamentarnoga vanjskopolitičkog odbora Alicia Kearns, o sudjelovanju u švercu oružja i njegovu distribuiranju paramilitarnim i podzemlju bliskim strukturama, bile istinite, organizira proslavu koja na dan genocida i žalosti, na dan pogreba konačno identificiranih žrtava (dok ih više od tisuću još uvijek nije identificirano niti njihovi bližnji imaju gdje odati im počast) poručuje: „veseli se Srpski rode”.

Ovdje se ne radi samo o nečovječnom postupanju organizacije koja nije drugo do li agencija Vučićeve vlade za duhovnost, nego o jasnoj poruci Bošnjacima da su nepoželjni na teritoriju koji je Mladićeva soldateska etnički očistila za vlast Radovana Karadžića, a kojom danas vladaju oni koji su u vrijeme Karadžićevih ratnih zločinaca bili tek ratni profiteri. A ta je poruka čvrsto povezana s Putinovom koncepcijom „međunacionalnih odnosa”, onom koju provodi genocidnim operacijama u Ukrajini, gdje mu je ratni cilj identičan nekadašnjem Karadžićevom i Mladićevom – uništavanje Ukrajinaca kao političkog naroda, kao što su to dva haaška druga htjela napraviti, prije svega, s Bošnjacima.

Kompenzacija u BiH za ‘gubitke na Kosovu’

Zaoštravanje odnosa na sjeveru Kosova, za koje su euroatlantski partneri neopravdano veći dio krivice pripisali možda nedoraslom, ali sigurno ne i patogenom, kosovskom premijeru Albinu Kurtiju, iako je sve elemente krize generirao Vučić uz pomoć svog režima i svoje paravojno mafijske strukture na Kosovu, ne koincidira slučajno s onim što se događa u Bosni i Hercegovini. Neki analitičari, koji su naučili nešto o taktici velikosrpskih režima u Beogradu, a taktika Miloševićeva režima i ona Vučićeva vrlo su srodne, govore o tome da Vučić pokušava u Bosni i Hercegovini dobiti kompenzaciju za „gubitke na Kosovu”.

Kao što su Milošević i onaj besprizorni Blagoja Adžić svoje postupanje koordinirali s Putinovim prethodnikom, generalom Jazovom, koji je pokušao provesti državni udar protiv administracije koja je nastojala modernizirati i demokratizirati SSSR, ali je srećom bila poražena od tada samosvjesnog i hrabrog Borisa Jelcina, tako i sada Vučić i Dodik svoje djelovanje koordiniraju s kremaljskim diktatorom Putinom i vjeruju da on nije tek tigar od papira, kakvim se pokazao Jazov, koji je nastojao djelovati jednako svirepo i strašno, kao što bi to htio i „kremaljski mališan”.

Jasno je da su u eskalaciju Vučić i Dodik krenuli u trenutku kad Putin misli da njemu to odgovara, a strašna je činjenica da se EU ponaša na sličan način na koji se, u vrijeme kad je Angela Merkel donosila ključne europske političke odluke, ona ponašala prema Putinu. Obrazac „appeasementa” izučen je u europskoj politici tridesetih godina. Tada su se de facto snažnije sile povlačile pred slabijom, ali silno agresivnom Hitlerovom Njemačkom, misleći da tako izbjegavaju ratni sukob, sve dok, prije svega, zbog savezništva Hitlera i sila osovine sa Staljinom u agresiji na Poljsku, više nije bilo prostora za samozavaravanje, jer je stvorena neprihvatljiva geopolitička situacija povezivanja Rimlanda, Heartlanda i ponovno Rimlanda, dakle, situacija potpunog ovladavanja euroazijskim prostorom.

Imperijalizam sirotinje

Ulozi s kojima se kocka Vučić nisu ni blizu onima s kojima se kockao Hitler, a za razliku od svog uzora Putina, on nema niti energente niti atomsku bombu, i njegov model može sličiti Mussoliniju, a taj su model opisivali kao „imperijalizam sirotinje”, ali model „appeasementa” u Europi je ponovno na djelu. Da bi se zadovoljilo silno agresivnog Putinovog „gojenca”, poslužimo se terminom drugog aktera za kojeg se čini da je u sličnoj poziciji, Zorana Milanovića, Europska unija sumnjiči aktere koji su posve uskladili svoje politike s europskima, koji imaju demokratske deficite, ali načelno dijele temeljne europske liberalno-demokratske vrijednosti, kao što je to Kurti na Kosovu, ali i bošnjačka, pa i hrvatska politička elita u BiH.

Upravo zbog tog samozavaravanja europskih institucija situacija je danas podjednako zabrinjavajuća, kao što je bila i 1999. godine, kad je postalo jasno da dotadašnji partner globalne politike Slobodan Milošević, koji je preživio čak i to što je konstatirano da snosi odgovornost za nesprečavanje i nekažnjavanje najstrašnijega zamislivog ratnog zločina, zločina genocida, više ne može ostati u igri. Što se danas događa: i na Kosovu i u BiH stvoreni su nemogući uvjeti. Na sjeveru Kosova legitimne policijske snage, radi „deeskalacije” trebale bi se povući i otvoriti slobodan manevarski prostor paravojnim organizacijama, koje je država Kosovo opravdano opisala kao terorističke. U BiH smo došli do toga da, ne samo da nitko ne uspostavlja krivičnu odgovornost onih koji pozivaju na „veselje Srpskog roda” povodom godišnjice genocida, a i na nekakav praznik za koji je Ratko Mladić „poklonio oslobođenu Srebrnicu” tom „Srpskom rodu”, kojem je sad zadatak da se veseli.

Čini se da nismo niti primijetili podvalu koja je, sukladno Memorandumu II. sustavno građena i danas se, iako je riječ o pukoj laži, doživljava kao „sveta istina”. O toj je podvali nadahnuto još 2019. pisao na ovim stranicama Tomislav Marković, opisujući kako je stvarnih 387 civilnih žrtava u Podrinju od 1992. do 1995. pretvoreno u ni manje ni više nego „3.267 srpskih žrtava”. Pusta laž pretvorena je u aksiomatsku istinu, koju se ne smije provjeravati, baš kao što se ne smije provjeravati djeluje li organizacija, koju crnogorski suverenisti ispravno nazivaju „Crkvom Srbije”, na Kosovu na isti način na koji je u vrijeme Miloševićevih agresija djelovala u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.

U takvim uvjetima posve je očekivano da autoritarni beogradski samodržac Vučić o „ozbiljnim” političkim pitanjima razgovara s ambasadorom izolirane Rusije ili ambasadoricom Kine, da s njima dogovara modalitete prebacivanja pitanja Kosova iz ruku EU i euroatlantskih partnera na blokirano Vijeće sigurnosti UN, a da istovremeno s europskim ambasadorom razgovara o tome koliko bi novca Unija trebala kontribuirati za provođenje projekata na teritoriju Srbije. I to istog dana kad Dodikova vlast hapsi povratnika, logoraša, koji se usudio na društvenim mrežama nešto napisati o „veselju srpskog roda”, a kad Vučić svom kuhinjskom kabinetu, takozvanoj Vladi Republike Srbije, daje zadatak da državu počne prevoditi iz mirnodopskoga u stanje ratne privrede, za sada suspendirajući izvoz naoružanja i municije.

Rizici povlačenja euroatlantskih partnera pred malom, siromašnom i de facto izoliranom agresivnom imperijom, pred mussolinijevskim imperijalizmom sirotinje, ponovno postaju previše opasni, drže li EU i euroatlantski partneri doista do svojih skupnih vrijednosti, trajnog mira, poštivanja državnih granica, ravnopravnosti svih država u procesu integracije, do matrične suradnje i zaštite temeljnih ljudskih prava. Čini se da je taj „appeasment”, povlačenje pred agresivnim slabićima, kakav je nekad bio Milošević, a danas je Vučić, ponovno kao i Milošević 1999. otišao bitno predaleko. I definitivno, sada će za obuzdavanje tog imperijalizma sirotinje biti potrebno daleko više energije, nego što bi bilo potrebno da se djelovalo na vrijeme. A ako se ni sada ne bude djelovalo, troškovi u budućnosti bit će samo veći, a koliko god bili slabi, Putin i njegov gojenac Vučić neko će vrijeme trijumfirati i stvarati privid snage i važnosti.