Bosna i Hercegovina ušla je u kulminacijsku fazu vjerovatno najteže krize u kojoj se našla od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Kreatori krize su odveć poznata imena - secesionist Milorad Dodik i njegova prva politička pratilja Dragan Čović.

Ozbiljan pečat toj krizi dao je i tročlani partnerski sklop pomenutog dvojca, takozvana sarajevska trojka (SDP, NiP i NS).

Fokus udara dvojca Dodik - Čović je Ustavni sud Bosne i Hercegovine, odnosno strane sudije u tom sudu. Tamo ih je troje i Dodik želi da oni odu, kako bi on Ustavni sud kao posljednju instituciju koja može zaustaviti njegove procese secesije kroz NSRS stavio pod svoju kontrolu, piše u analizi novinska agencija Patrija.

Dodikova je želja da u Ustavnom sudu nema stranaca, ali da bude entitetskog veta, odnosno da niti jedna odluka ne može biti donesena dok barem jedan sudija Srbin iz Rs ne podigne ruku. A to znači raspad sistema.

No, u sistemu Bosne i Hercegovine već postoji ozbiljan error koji zapravo već služi Dodiku, Čoviću i njihovim šefovima iz Beograda i Zagreba, da se miješaju i utiču na procese u Bosni i Hercegovini.

Taj sistemski error zove se dvojno državljanstvo. Najveći broj nosilaca političkih, pravosudnih i drugih funkcija iz reda srpskog i hrvatskog naroda imaju dvojna državljanstva, tačnije, osim državljanstva Bosne i Hercegovine imaju i državljanstvo Srbije ili Hrvatske.

Dvojno državljanstvo samo po sebi nije problem, ali u slučajevima kada osoba na poziciji odlučivanja ima državljanstvo druge države, onda to postaje neprihvatljiv nonsens. Čak i u uveliko liberaliziranoj Evropi nije moguće da ministar u Francuskoj u vremenu kada je na određenoj funkciji ili poziciji ima državljanstvo Njemačke ili Španije.

Dakle, ono što dobre evropske prakse ne dozvoljavaju ni u primislima, kod nas je već godinama kontinuirana pojava koja uveliko ugrožava suverenitet Bosne i Hercegovine.

Primjerice, ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine imenovao je za savjetnika Ljubana Panića, političara iz Srbije. Mnogi ministri u sadašnjim i ranijim sazivima Vijeća ministara imaju dvojna državljanstva, slično je sa parlamentarcima, pripadnicima policijskih službi, zaposlenim u Obavještajno - sigurnosnoj agenciji, Oružanim snagama BiH i slično.

Je li zamislivo da recimo neki general ukrajinske vojske ima i rusko državljanstvo ili da član neke američke obavještajne službe ima kinesko državljanstvo. Naravno da nije, jer pitanje je postoji li i u najnerazvijenijim zemljama s mnogo težim unutrašnjim razaranjem, slučaj da funkcioner u jednoj ima državljanstvo druge ili čak i neprijateljske države.

Posmatrajući činjenice u skladu sa evropskom praksom i uređenjem država razvijene demokratije, jasno je da se mora početi djelovati na planu ukidanja opcije da nosilac bilo koje funkcije može istovremeno imati i pasoš druge države. Nije kasno ni sada da to mijenjamo, iako smo nakon slučaja Ante Jelavića morali naučiti lekciju. Podsjećamo, Jelavić je nakon smjene iskoristio dvojno državljanstvo i trajno utekao organima gonjenja BiH. Čuva ga Hrvatska, jer je interese te zemlje i zastupao u Bosni i Hercegovini.

Pitanje koje se mora postaviti u odnosu na Ustavni sud BiH - jesmo li mi svih godina od Dejtona do danas zapravo imali sedam stranih i dvojicu domaćih sudija. Jer, uz ona tri koje ne biraju institucije unutar Bosne i Hercegovine, imali smo mnogo onih koji su imali državljanstva Hrvatske i Srbije.

Zapravo, samo su sudije Bošnjaci bile domaće sudije.

Nema sumnje da se ta praksa mora početi mijenjati. Jer, ukoliko Bosna i Hercegovina zaista želi sačuvati državotvornost i suverenitet, vrijeme je da počne primjenjivati prakse uređenih država.

Prvi korak je da se dvojna državljanstva deponuju u vrijeme mandata i minimalno dvije godine poslije isteka mandata. To bi bio minimum koji se mora postaviti, jer ako već konvencije brane ljudsko pravo posjedovanja više državljanstava, onda moramo postići minimum da se ona ne mogu upotrijebiti protiv države netom nakon odlaska s pozicije.

Jedan od koraka mogao bi biti i insistiranje da najodgovornije pozicije u Bosni i Hercegovini obnašaju isključivo državljani Bosne i Hercegovine, a zasigurno takvih ima u sva tri etniciteta.

Tako bismo izbjegli da državljani Srbije i Hrvatske odlučuju o Bosni i Hercegovini i njenim građanima. Predugo smo čekali, ali posljednji je vakat da se pokušamo riješiti instaliranih kadrova koji iz dubina sistema države Bosne i Hercegovine subverzivno djeluju u korist “svojih drugih domovina”.

A ako u cijeloj EU funkcioner ne može biti državljanin neke druge, naročito ne neprijateljske države, onda je očekivati da nas ta EU podrži da iste prakse kroz zakonodavni okvir unesemo i u naš sistem.