Dragan Markovina je historičar i publicista čiji je javni angažman dosljedno i nedvojbeno ljevičarski. Godine 2013. on je pokrenuo peticiju sa zahtjevom da spomenik Franji Tuđmanu u Splitu bude uklonjen. Umjesto spomenika, Markovina je uklonjen sa splitskog sveučilišta. Autor je više zapaženih knjiga, između ostalih i “Povijesti poraženih” i “Doba kontrarevolucije”.

Sa doktorom Markovinom Andrej Nikoladis je za CdM razgovarao o revizionističkim pokretima, nacionalizmima južnoslovenskih naroda, o mogućnosti da nacionalizam, pod određenim okolnostima, posluži emancipatorskom cilju, te o tranziciji kao svojevrsnoj reviziji jugoslovenskog socijalističkog ekonomskog nasljeđa…

Pretpostavljam da si pratio zbivanja oko promocije Bajićeva revizionističkog filma na Sarajevo Film Festivalu. Pretpostavljam, još, da si registrovao pojačano revizionističko dejstvo SPC u Crnoj Gori posljednjih mjeseci, a svakako nakon 30. avgusta 2020. Pitanje za tebe je: čemu taj revizionistički napor države Srbije koja revizionizam, očito, izvozi?

Ovo je pitanje koje postavljam sam sebi, ali i svim sugovornicima iz Srbije s kojima sam razgovarao privatno ili ih ugostio u emisiji, godinama. I možda su dva najbolja odgovora koja sam dobio, a tiču se posljednjeg rata, onaj o ideji o monopolu nad genocidom koji je po tom pristupu počinjen samo nad Srbima, ali i onaj o tome da je teško podnijeti toliku količinu zla koje je netko počinio u tvoje ime, zbog čega je puno lakše odbijati te informacije od sebe.

Ovo prvo vrijedi za službene politike, a drugo za obične građane.

Kad se pak vratimo na temu Drugog svjetskog rata i na romantizaciju četnika, a samim tim i relativizaciju ili potpunu negaciju značaja partizanskog pokreta, mislim da su tu tri stvari u pitanju.

Prva je što se četnički pokret doživljava primarno srpskim, dok je partizanski pokret i njegov jugoslavenski karakter bilo nemoguće na taj način percipirati. Potom i zato što postoji bitna razlika između sudjelovanja Srba Prečana i onih iz Srbije u partizanskom pokretu i na kraju to što evidentno prevladava osjećaj da su Srbi u socijalističkoj Jugoslaviji bili zakinuti, što u kraljevini nije bio slučaj. Kad tome pridodamo i SPC i njezinu ideološku netrpeljivost prema komunistima, koja jeste bila obostrana, dobijemo to što me pitaš.

E sad, na pitanje zašto ga izvozi i zašto se ni nakon trideset godina užasa i poraza, pa i onih moralnih prije svega, srpski nacionalizam realno ne može pomiriti s nekadašnjim federalnim, a danas međudržavnim granicama, to je toliko u sferi iracionalnog, da nije dokučivo analitičkom razgovoru.

Čemu sličan napor i u Hrvatskoj? Sedlar je, recimo, bio Bajić prije Bajića…

S Hrvatskom su stvari i bizarnije, budući da je Dalmacija, barem koliko je meni poznato, jedina izrazito antifašistička regija iz europskih mediteranskih zemalja koje su imale građanski rat između fašista i antifašista, u kojoj je dobar dio djece potomaka partizanskih, antifašističkih obitelji prišao HDZ-u i vodio revizionističku politiku prema baštini antifašizma. Tu smatram crkvu kao ključnog inspiratora revizionizma u Hrvatskoj, koja ima nečistu savjest i ne iskazuje nikakvu želju za suočavanjem s vlastitom ulogom u Drugom svjetskom ratu, a koja je najmoćnija institucija u društvu. Odatle i ta fiksacija da se Stepinac proglasi svetim i sve ostalo.

Stoga su ona i HDZ puno veći problem od Sedlara i desničara s margine. No, u Hrvatskoj se posljednjih godina počeo događati proces buđenja autentične kulture sjećanja koja je spasila memoriju na partizansku borbu, izborila joj pravo građanstva i praktično natjerala čak i HDZ da antifašizam više ne dovodi u pitanje. Do tog procesa, koji uključuje i samoinicijativno obnavljanje srušenih spomenika, došlo je nakon što je strah od nacionalista popustio.

Možeš li mi dati osnovne koordinate revizionističkih projekata u jugoslovenskih naroda? Po čemu su slični? Šta ih razlikuje?

Na ovo pitanje bi bilo najjednostavnije odgovoriti da se sve svodi na isto, odnosno na falsificiranje odnosa i događaja iz Drugog svjetskog rata, s namjerom da se baština partizana obezvrijedi i u najmanju ruku svede na istu ravan s kolaboracionistima. No nije posve isto.

Iako je naizgled situacija bila najgora u Hrvatskoj, posebno devedesetih godina, a sastojala se u svođenju partizana isključivo na zločince koji su ubijali nevine Hrvate na Bleiburgu, kao da se ništa prije tog maja 1945. nije događalo i kao da ništa u tom socijalizmu nije vrijedilo, čak ni tada ustaše nisu mogli biti isticani kao ikakav uzor ikome. Ali branilo ih se Tuđmanovim tezama o vjekovnoj težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom i također njegovom relativizacijom Jasenovca.

I sad, kad se posljednjih godina promijenio odnos dobrog dijela javnosti prema NOB-u, na način da je autentična memorija ljudi dovela do promjene društvene atmosfere i realnog odbacivanja ustaštva od strane službene politike i priznavanja prava građanstva partizanima, ostale su te Tuđmanove fiksacije o ustašama kao ipak Hrvatskoj vojsci, o Jasenovcu i o Jugoslaviji kao nepoželjnom ishodu.

I to je mjesto na kojem se svi ti revizionizmi doista zajedno nalaze, a to je mjesto potpunog odbacivanja jugoslavenskog nasljeđa i falsificiranja NOB-a, kojem se čak i kad ga se u državotvornom smislu prihvaća, brišu emancipacijske politike i zajednička borba jugoslavenskih naroda.

Srpski revizionizam je perfidan u stalnom guranju teze o dva antifašistička pokreta i u toj neprestanoj romantizaciji četnika, uz neskrivenu poruku kako su to ipak bili naši momci, za razliku od partizana. Sve uz priču o izgubljenom veku Srbije i potlačenosti u socijalističkoj Jugoslaviji i uz romantizaciju kraljevine.

Paradoksalno, bošnjački revizionizam je najsličniji srpskom, a autorski ga je najviše definirao Marko Atila Hoare u svojoj knjizi o bosanskim muslimanima u Drugom svjetskom ratu koja je dočekana mesijanski u bošnjačkoj javnosti. A u toj knjizi on posve ozbiljno govori o dva antifašistička pokreta među muslimanima, partizanskom i kolabiracionističkom autonomaškom, te posve ozbiljno tvrdi da je Alija Izetbegović bio novi Tito koji je poveo svoje partizane u vidu Armije BiH u antifašističkoj borbi devedesetih.

Drugi krak tog revizionizma ima izrazito klerikalni moment i strašno zamjera komunistima obračun s vjerskom tradicijom kod muslimana, dok je treći krak, onaj koji nominalno prihvaća antifašizam i socijalističko iskustvo, taj koji mu ističe stvaranje države Bosne i Hercegovine i ne spominje ništa drugo, i koji je spreman glorificirati npr. Džemala Bijedića, a potpuno prešutjeti taj modernistički i sekularni moment u čitavoj priči, odnosno činjenicu da je upravo on potpisao zakone o zabrani fesa i feredže.

Crnogorski je pak najbesramniji, a metaforički ga je i faktično predstavljao i davao mu ritam Amfilohije Radović, s otvorenom glorifikacijom četnika, metaforama o Titovom Jajcu i potpunim obezvređivanjem bilo kakvog pozitivnog nasljeđa socijalističke Jugoslavije.

Šta misliš o tezi da je Crna Gora raspeta između srpskog i crnogorskog nacionalizma?

Ta teza sama po sebi ne bi bila toliki problem, da je ne koriste srpski nacionalisti koji sebe i svijet uvjeravaju da oni nisu srpski nacionalisti, nego liberali i ljevičari koji s jednakom distanciranošću promatraju suprostavljene blokove u Crnoj Gori. I to da je ta zemlja oštro podijeljena između dva politička bloka, jeste točno, ali se tu prije svega radi o dvije posve posvađane vizije budućnosti zemlje. Jedne koja bi se vratila u duh devedesetih i na svaki način blisko povezala sa Srbijom i Rusijom i druge koja bi išla na zapad. Iako mi se čini da su ljudi sve više umorni od toga. S tom razlikom što prvu pogoni SPC, koja nije ničim pokazala žaljenje zbog devedesetih i podrške agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu te na rušenje Dubrovnika, a to je čini dodatno problematičnom.

Šta kaže istorijsko iskustvo: je li nacionalizam nužan u, recimo, atikolonijalnoj i borbi protiv asimilacije (recimo arapski sekularni nacionalizam), ili je čak i u tom slučaju nacionalizam neprihvatljiv i ultimativno štetan?

Istorijsko iskustvo kaže da je često ljevica, pa i u Jugoslaviji, koristila borbu za nacionalno oslobođenje da bi postigla i ono klasno. No, ako mene pitaš, svaki mi je nacionalizam nepodnošljiv, jer to patetično zaklinjanje u državu, mahanje zastavama, podizanje monumentalnih spomenika vladarima, uživanje u kolektivnim traumama, naglašavanje pozicije žrtve, sveopća histerija i kolektiv koji se diže protiv onih koji se usude reći nešto što većina ne odobrava i to patetično navijanje za nogometnu reprezentaciju, to je svugdje nepopravljivo isto i čini život u takvim društvima nepodnošljivim. Po tom pitanju se, npr. atmosfera o patriotski nabrijanom dijelu bosanskohercegovačke javnosti, ni po čemu ne razlikuje od atmosfere u hadezeovoj Hrvatskoj.

Jesu li postojali elementi nacionalizma u NOB-u?

Naravno da jesu, uostalom već smo rekli da su partizani ponudili primarno nacionalno oslobođenje, a klasno progurali tek kasnije i u drugom planu. No, to je manji problem. Puno veći problem je taj što je nacionalizam pobijedio u Savezu komunista. Pa sve su ovo proizveli i izveli nacionalisti iz Saveza komunista i to je ono što najviše boli u cijeloj priči.

Postoji li neki odnos između tranzicione pljačke i revizionizma? Nije li sama tranzicija bila revizija jugoslovenskog socijalističkog ekonomskog nasljeđa?

Mislim da u tom odnosu leži odgovor na pitanje zbog čega se na revizionizmu toliko inzistira. Jer koliko god to inzistiranje bilo iz iskrenog uvjerenja i ideološko, a itekako jeste, on je toliko agresivan samo zato da se ljudi ne bi počeli ozbiljno pitati: pa čekaj, što su iza sebe ostavili komunisti, a što nacionalisti? Svi pak znamo da te ostavštine ne mogu u istu rečenicu.

Hoće li revizionisti uspjeti?

Oni su davno inicijalno uspjeli, ali njihov idejni momentum je prošao. Na polju političke i društvene stvarnosti jesu aktualni pobjednici, no na polju historiografije i kritičke javnosti nisu uspjeli i s te strane sam optimističan. Ne samo što nisu uspjeli uspostaviti idejni monopol, nego su izgubili bitku od ozbiljnih povjesničara u relevantnoj javnosti. To naravno ne znači da će široke narodne mase sad to shvatiti, ali na duže staze stvari će se promijeniti, siguran sam. Doduše, tad će nas ostati tako malo koji ćemo živjeti na ovim prostorima, da će to postati nebitno.