Piše: SENAD AVDIĆ

Goran Bregović je svojedobno, objašnjavajući razliku između sarajevskih, sa jedne, i beogradskih i zagrebačkih, sa druge strane (u kontekstu uloge u muzičkoj industriji) govorio) da te „sarajevski mediji mogu afirmisati, 'pogurati', ali te ne mogu uništiti kao što mogu beogradski i zagrebački“.

Mediji u Sarajevu, sa izuzetkom omladinske štampe (odnosno „Naših dana“ u kojima sam tada pisao), te Drugog programa Radio Sarajeva sa oprezom, pa i neprijateljstvom su tretirali novi muzički talas početkom 80-ih godina. Generalno, uređivačka politika na radiju i televiziji tih godina bila je konzervativna i rigidna. Postojale su interne „crne liste“ na kojima su se manje-više nalazili svi izvođači jugoslovenskog „novog talasa“, „Azra“, „Idoli“, „Šarlo Akrobata“, „Haustor“, kao i oni nešto stariji poput „Buldožera“, ili „Riblje Čorbe“.

Nakon jednog mog oštrog, donekle i uvredljivog teksta o muzičkoj politici i rigidnim ukusima na Radio Sarajevu, neko je, vjerovatno ekipa sa Drugog programa, organizirao sastanak kod glavnog muzičkog urednika tih godina, koji se zvao Aleksandar Aco Šotrić. Pored mene na sastanak je došla i „delegacija“ „Zabranjenog pušenja“, Nenad Janković i Zenit Đozić. Iako su tih mjeseci zbog učešća u „Top listi nadrealista“ postajali radijske zvijezde, muzika koji su izvodili je bila nepoželjna za emitiranje. Na sastanku održanom u prostorijama tada novog Radio-televizijskog Doma je bio i radijski urednik Vetko Šalaka, sa kojim ću nekoliko godina kasnije, pogotovo tokom rata, provesti brojne vesele dane: Vetko je bio jedna od najzabavnijih i najduhovitijih osoba koje sam poznavao.

Muzički urednik Šotrić, čovjek strogih crta lica i istog takvog držanja i komesarske retorike je objašnjavao i iznosio razloge zašto se neki izvođači ne mogu „vrtiti“ na programima radija. Ja sam ga podsjetio da su 70-ih godina Radio i Televizija Sarajevo praktično stvarale sarajevsku muzičku scenu, ili pop-školu, dok je desetak godina kasnije, ignorirajući je, uništavaju. Nele i Zenit bi se tek povremeno uključivali u razgovor. Šotrić je relativizirao moje tvrdnje da oni na radiju podcjenjuju i ignoriraju ukus velikog dijela svojih slušatelja, mladih ljudi, prije svega.

„Nije tačno da mladi ljudi slušaju isključivo tu vrstu muzike“, prekinuo me. „Evo, ja imam kćerku koja uopšte ne sluša taj muzički žanr, ima drugačiji ukus, a njihovih je godina“, rekao je pokazujući na dvojac iz „Pušenja“.

U tome mi se trenutku približio Zenit i šapnuo na uho: „Pitaj ga, jel' mu čemu kćerka?“ Ne znam da li je strogi radijski urednik čuo ovu nepristojnu upadicu, ali je sastanak ubrzo završen, što bi se reklo „bez približavanja mišljenja“.

XXX

Možda bi se iz dosadašnjih „života i priključenija“ među ekipom koja ja promijenila muzičku i medijsku scenu 80-ih moglo zaključiti da je sve prolazilo u neopisivom veselju, šegi, šali, provalama, rahatluku i pijanim dernecima. A i nije baš, znala se, bogme, stvar otrgnuti kontroli i završiti u zamršenim belajima sa ozbiljnim posljedicama.

Na poslu u republičkoj omladinskoj organizaciji zapalo me da krajem ljeta i početkom jeseni 1984. godine budem glavni operativac manifestacije „Mladost Sutjeske“ koja je godinama i decenijama okupljala umjetnike sa prostora Jugoslavije. Po uhodanom običaju, to bi se višednevno druženje završavalo rock koncertom na kojeg bi dolazili muzičari koje su slale republičke omladinske organizacije.

Kružila je gradom godinama, a ja je čuo od Sidrana, priča sa neke od davnih „Mladosti Sutjeske“ na kojoj se okupila reprezentativna pjesnička ekipa. Zapili se drugovi mladi pjesnici na Tjentištu, na kojem se tog ljeta ukazala nezabilježena invazija miševa. I vraćajući se iz noćne avanture, pjesnici svako malo ugaze u miševe koji u čoporima divljaju po ledini, cesti...“Šta je sa miševima ove godine, baš su se nakotili, ne da se živjeti od njih“, primijetio je neko, na šta je poskočio pokojni Ivan Kordić galameći na njega: „Kakvi miševi, nema miševa, budalo, kakvi su te miševi spopali...“. Uglavnom, ujutro neko donio „Oslobođenje“ a u njemu članak „Nezapamćena najezda miševa na Tjentištu.“ Čita mamurni Ivan, pa će pomirljivo: „Izvinite... Izgleda da su ono fakat sinoć bili miševi, nisu nam se pričinjavali...“  

Dakle, te je 1984. godine Srbija „delegirala“ „Bajagu i instruktore pozitivne geografije“, novu grupu sastavljenu od poznatih muzičara koja je upravo bila objavila prvu ploču. Ne mogu se sjetiti ko je stigao iz Makedonije („Mizar“?), iz Sarajeva su dolazak potvrdili „SCH“ i „Elvis J. Kurtovich“. „Zabranjeno pušenje“ nije moglo nastupati jer ih je tog ljeta nakon izlaska ploče baš krenulo, svakodnevno su nastupali širom Jugoslavije.  

Umjesto na Tjentištu gdje se sviralo prethodnih godina, koncert je prebačen u Foču, na stadion fudbalskog kluba „Sutjeska“. Sve što je moglo krenuti po zlu te večeri, krenulo je vrtoglavom brzinom. Koncert je kasnio zbog kiše, potom je riknula rasvjeta, ali povrh svega, publika koja se okupila, nekoliko hiljada Fočaka, nije bila koncertna, nego navijačko-huliganska, utrenirana da pravi sranja. Tek mnogo kasnije sam saznao da je to bio prvi (i posljednji) rock koncert ikada održan u „ustaničkoj“ Foči.

Koncert je otvorio Teno i njegova „SCH“ svirajući njihovu kultnu psihodeličnu pjesmu „O Dojče“ jedno desetak minuta. Objektivna fočanska publika članove benda je zasula kamenicama, bocama, pogrdnim psovkama. Vidio sam kako jedan golem kamen pogađa u nogu krhku klavijaturistkinju Amilu. „Htjeli smo svirati sve dok i mene ne pogode kamenom, baš bih volio da se desilo“, govorio je Teno nakon silaska sa bine. Onda je nastala svađa ko će, odnosno ko smije nastupiti sljedeći. Bajaga je odbijao nastupiti dok mu se ne garantira da će kamenovanje prestati. Molio sam lokalne policajce da urade nešto, smire rulju, samo su me gledali blijedo i sa sažaljenjem. Konačno je Elvis odlučio da izvede svoju ekipu na stejdž. Obratio se publici toplim pozdravom govoreći: „Jako mi je drago što ću konačno nastupiti u Foči, jer je moja majka iz Foče“. Početno familijariziranje sa publikom je upalilo, uslijedili su aplauzi, uzvici odobravanja, a onda je Elvis dodao: “Nije baš iz Foče, nego iz okoline, iz Goražda“, što je bio detonator za novu erupciju nasilja širokog spektra. Nisam znao da su se u to doba ta dva grada podnosili otprilike kao što se podnose i danas! Mislim da su „najbrža ruka srednje Bosne“, Dražen Ričl-Para i basista Fićo (Nermin Dedić) dobar dio koncerta svirali skriveni iza razglasa dok su kamenice zasipale binu. Slično je prošao i Bajagin nastup. Niko nije znao njegove nove pjesme, tek bi se malo publika u Foči primirila kad je svirana pokoja pjesma „Riblje čorbe“ u kojoj je prethodno svirao.

Atmosfera u hotelu nakon koncerta je bila, kao u pjesmi „Karabaja“ Zabranjenog pušenja: „k'o kad je umro Tito“. Muzičari su brzinski večerali i jedva čekali da uteknu iz mračnog i prijetećeg okruženja u kojem su se našli ne svojom krivicom. Nakon rata mi je jedan od vinovnika koncerta, Fočak, otkrio da su se tamošnji mangupi i besposličari danima oštrili i vježbali za ovu „priredbu“.

Negdje iza ponoći, prije nego što će se sarajevska ekipa ukrcati u autobus, u restoranu hotela mi je prišao Rizo (Goran Petranović) da me pita bi li o trošku organizatora on i Fićo mogli popiti po bocu vina „Dingač“. „Nećemo ići za Sarajevo, imamo raju u Foči, pa ćemo kod njih prenoćiti“. Rekao sam konobaru da na račun doda i dvije butelje „Dingača“.

„Jesu li to ostala njih dvojica“, upitao me tokom vožnje prema Sarajevu bubnjar Hare (Radomir Gavrilović) glasom u kojem je bilo nešto od prigušene zloslutnosti.

U Sarajevo smo stigli pred zoru. Kišnu, jesenju, mutnu, sarajevsku zoru. Noćna mora iz Foče je, tako se činilo, napokon bila iza nas.

Samo nekoliko sati kasnije probudio me telefonski poziv Ragiba Kobiljara, tadašnjeg predsjednika omladine. „Senade, znače li ti nešto imena Rizo i Fićo?“, pitao je ljutitim glasom ovaj inače mirni i sabrani momak iz Bosanskog Broda. „Znam ko su, muzičari iz grupe 'Elvis J'..., šta je sa njima?“. „Eno ih u policijskoj stanici u Foči. Noćas provalili u apoteku i policija ih uhapsila. Ne valja ništa, zovu me sa svih strana, pitaju kako se to moglo desiti na manifestaciji koja njeguje revolucionarne tradicije i zdravi omladinski duh. Sa drugovima iz Partije dogovaram da se zataška što se može zataškati, da ih puste iz zatvora i da se ne talambasa po medijima“, kazao je Ragib.

Nisu tada postojali termini kakvi se koriste danas u sličnim „kriznim situacijama“, poput „kontrole štete“, ili „medijskog spinovanja“. Narednog dana „Oslobođenje“ je objavilo tekst u kojem je dopisnik tog lista iz Foče Šemso Tucaković (nakon rata profesor novinarstva na FPN-u) prenio „ogorčenje žitelja Foče ovim nemilim incidentom“. Nije propustio autor podsjetiti ni na „svijetle tradicije“, kao ni pozvati „na odgovornost organizatore i vinovnike“... Na svu sreću, nije pominjao Fočanske propise...

Sve se na tome završilo, neko „odozgor“ se pobrinuo da to uskoro prestane biti tema u medijima, nikome nije odgovaralo da se dalje „talambasa“.

XXX

Naredne (1985.) godine na Svjetskom omladinskom festivalu u Moskvi   Momčilo Bajagić me pozdravljao sa „gde si, bre, Foča“.

Iste godine „Elvis J. Kurtovich..“ su objavili drugi album „Dabogda crk'o rock&roll“. Naslovna pjesma za koju su muziku posudili od „Rolling Stonesa“ imala je stih: „Ti misliš da smo mi heroji koji se ničeg ne plaše/ a ne znaš kako se teško sakrivat' kad počnu da lete flaše“.

Koliko god sam puta tih godina slušao pjesmu uvijek sam zadnji stih čuo: „Ne znaš kako se teško sakrivat' u Foči kad lete flaše...“

Pričao je Dino Šaran („Letu Štuke“) da je kao klinac za najhrabriju protestnu rock grupu na svijetu smatrao „Divlje jagode“ jer su stih iz njihovog hita „Jedina moja“ koji glasi „Djevojko u sutonu tihom“ njegove dječačke uši čule kao „Djevojko, u sukobu s Titom“.     

XXX

Dražen Ričl Para jeste bio Goran Bregović osamdesetih godina, čak ga je na jednom snimku koji se može naći na You tubeu imitirao, predstavljajući se kao Boran Grebović. Para je bio Brega bez love, slave, bijesnog auta i svog benda. Na jednoj fotografiji koju sam, također, tek nedavno otkrio nalaze se Para, Goran Marić (Malcolm Muharem) i moj kolega iz „Naših dana“ Krešo Palameta. Mislim da su sva trojica upisali žurnalisitku godinu-dvije nakon mene i da nijedan nije daleko odmakao na fakultetu.

Dražen Ričl, Malcolm Muharem i Krešo Palameta

Krešo, koji je bio iz Živinica, imao je podstanarski stan negdje visoko iznad Skenderije u kojeg smo često zalazili mi ljubitelji dobre kapljice i vedre zabave, pod motom našeg druga i kolege iz „VEN-a“ Juse Prele: „Hajmo se napiti dok smo još trijezni!“. Jednom, moglo je to biti krajem 1983. mi Krešo priča: „Zamisli, sinoć ja sjedim u stanu, začudo sam, neko mi zvoni na vratima. Otvorim i imam koga vidjeti: Paru i Anju Rupel! Poslije koncerta „Videosexa“ nisu znali gdje će, a da se u raji ne provali da su u šemi i zapucali kod mene“.

Anja Rupel, valjda naljepša i najsenzualnija pjevačica tih godina u zemlji, pjevala je prateće vokale na prvoj ploči „Elvisa J. Kurtovicha“, snimanoj i objavljenoj u Ljubljani.

Anja Rupel

Na velikom humanitarnom koncertu za gladne u Africi pod nazivom Yu rock misija održanom sredinom juna 1985. godine na beogradskoj „Marakani“, uživo prenošenom u jugoslovenskoj televizijskoj šemi, „Elvis J. Kurtović...“ je imao status jedne od zvijezda večeri. I uprskali, što bi se reklo, „i šefa i stanicu“. Zvučali su grozno, na sceni su djelovali haotično, totalno „raspar“. Od ozbiljnije blamaže ih je spasio Mića Vukašinović i skandal kojeg je on priredio za široki auditorij. Nakon što se bezuspješno pokušavao uštekati na pojačalo i naštimati gitaru, Mića se odjavio riječima: „Ne valja ovo, da jebe mater!“ i razgulio sa bine.

A šta se te noći desilo sa „Elvisom...“ otkrio je mnogo godina kasnije osnivač i lider grupe: „Zijo je na tom koncertu naletio na svoju staru ljubav Anju Rupel i 'ubio se' od vina. Nismo ni primijetili da je on samo dosipao. Onda je pao dok je svirao. Dva puta mu se ištekala gitara. Dva puta je istu pjesmu počeo. Mi smo se tu užasno provalili. Ozbiljno se naljutio bubnjar Hare, pa je rekao da neće više, pa sam rekao da neću ni ja...“

XXX

Tog ljeta pozvala me je najveća i najsugestivnija dama sarajevske medijske scene ikada, Natalija Nata Bojić, producentica na Radio Sarajevu, da gostujem u Noćnom programu koji je išao za vikend. Tema je bila sarajevska muzička scena, ili tako nekako. Ne znam nikoga ko je ikada odbio poziv gospođe Nate. Kod voditelja Zdenka Vranješa pored mene gost je bio i Elvis. Emisija je bila kalibrirana na 2-3 sata, trajala je vjerovatno pet-šest. Zdenko je ponavljao da je grehota završiti tako veseo i zabavan program, a ohrabrivali su ga slušatelji koji su bjesomučno zvali „na bis“ . Zasluge za to su, naravno, Elvisove. Odrecitovao je pjesmu koju je svježe napisao inspirisan muzičkim događajima toga ljeta, Bend Aidom, Yu rock misijom... Pjesma se zvala „Etiopija“ i išla je ovako nekako:

„Nekad sam i ja siromah bio,

čeznuo strasno za koricom hljeba,

 al' tuga moja i misli moje

letile su sve do neba

Nisam tražio od života mnogo,

Pare za mene nisu sreća,

crni prijatelju, volim plavu ženu,

ona mi je radost najveća

Pa onda refren: „Aaa, Etiopija, AAA, Etiopija/Etiopijaaaa u majke jedina“.

Nisam tokom višesatnog programa pitao Elvisa za stanje u bendu nakon beogradskog „strovaljivanja“. Nije prošlo mnogo, nedjelja-dvije, na splitskom „Poljudu“ održan je veliki humantarni koncert na kojem je nastupilo i „Zabranjeno pušenje“, koje je propustilo prethodnu sličnu svirku na „Marakani“. Izveli su „Etiopiju“ i „poderali Poljud“. Bilo je ašićare da to što je Elvis svoju pjesmu u kojoj se ismijavao sa pomodnim filoafričkim muzičkim trendom prepustio Pušenju može značiti samo to da je ostao bez svog matičnog benda.

XXX

Dražena Ričla Paru i Zlaju Arslanagića viđao sam tog ljeta najčešće u bašti kafane „Koševo“. Po čaršiji se uveliko pričalo da njih dvojica zajedno pripremaju „nešto svoje“ čime će, spekuliralo se, „razvaliti“.

Ne znam kako se desilo da je tih dana, odnosno večeri, nakon nekog koncerta u gradu Zlaja veću grupu „akšamlija“ pozvao kod sebe kući u potkrovni stan u ulici Sutjeska. Vjerovatno su svi drugi bili pijani, pa se ja ne sjećam baš najbolje. Sviralo, se pjevalo, cugalo. Prvi put sam čuo pjesme koje su pisali Zlatko i Para za svoj budući, znatiželjno iščekivani projekat koji još uvijek nije imao ni imena ni fizionomiju. Pjesme koje sam čuo bilo su u svakom pogledu iznenađenje, čudne i netipične za njih dvojicu. Mnogo godina kasnije Sula iz „Pušenja“ mi je govorio da je Paru nakon što mu je pustio prve demo-snimke budućeg benda upitao: „Je li se ovo vas dvojica zajebavate, ili fakat ovo planirate snimati?“. Para, koji je uveliko izašao iz lika „Zije, najbrže ruke srednje Bosne“ odgovorio mu je da misle najozbiljnije i da će se svi u to uskoro uvjeriti.

Naslućivao sam šta je u to vrijeme spojilo Dražena Ričla i Zlatka Arslanagića na istom poslu. Naravno da su njih dvojica godinama bili dio iste muzičke i medijske priče, sličnih afiniteta i bliskih senzibiliteta. Činilo se da je Para smatrao da mora (i zaslužuje) biti nešto više od gitariste Elvisa, da se napokon treba predstaviti kao autor, podjednako dobar kao što je gitarista. U sjenci golemog hrasta (kakav je bio Elvis) nema drugog ozbiljne faune. Para je na dva snimljena albuma uspio progurati svega dvije svoje pjesme, „Sva su raja otišla na more“ i „Surfing at Bembaša“, sve druge su napisali, ili „adaptirali“ Elvis i Sula.

S druge strane, Zlatko Arslanagić je dugo uživao kultni status „vunderkinda“  među „new primitivsima“, koji je, međutim, polako kopnio kako je prolazilo vrijeme, a on nije taj status opravdavao pjesmama.

Čini mi se da je važno reći da je pravu pometnju, „šok i nevjericu“ tih mjeseci proizvela pojava „Plavog orkestra“ čiji je album „Soldatski bal“ za kratko vrijeme postao prvorazredan muzički fenomen. Sašu Lošića je „novoprimitivni krug“ doživljavao kao malu raju, pomalo su ga potcjenjivali i ismijavali, u svakom slučaju ga držali za infantilnog simpatičnog početnika. Kada je Loša prodao skoro pola miliona ploča, desetostruko više od tiraža albuma „Pušenja“, ili „Elvisa“, došlo je do prestrojavanja muzičkog poretka u Sarajevu. Dio tog komešanja i promjene kursa bilo je i ono što su „daleko negdje u zatišju Koševa“ krčkali Zlatan Arslanagić i Dražen Ričl Para.      

/Nastavit će se/