U galeriji „Preporod“ u Sarajevu otvorena je izložba „Skice“ bh. slikara Džeke Hodžića koja se može pogledati do 24. oktobra. Hodžić je primjetio da ima puno skica. Prebirajući po njima, htio je prvo da odvoji skice, ostavi ih u pakete, ali se javila ideja da bi se skice mogle predstaviti i javnosti. Više od 20 dana je radio na razvstavanju, te selektiranju po stvaralačkim ciklusima, jer za svaki ostvareni  rad/ciklus napravio je veliki broj skica.

„Ja sam jedan od umjetnika koji skicu baštini u svom poimanju i pristupu stvaralaštvu, i likovnom djelu pravim bezbroj skica“, kaže u razgovoru sa „Slobodnu Bosnu“ Džeko Hodžić.

Značaj Hodžića kao slikara nije samo u tome što je, skoro usamljeno u bh. likovnoj umjetnosti, posegao za velikim vječnim pričama. Ne samo njegove izložbe u ovoj sredini i šire koje izazivaju stanovito zanimanje, već i lični angažman čine ga nezaobilaznim u svijetu sarajevske nove duhovnosti, napisao je Faruk Dizdarević likovni kritičar u katalogu izložbe.

Svi mi umjetnici smo dužni skici

Iza Vas je mnogo izložbi, što samostalnih, što grupnih. Šta Vas je ponukalo da predstavite javnosti svoje skice, tačnije njih 376?

Svi mi umjetnici smo dužni skici. Svi se služimo skicom i bacamo je u neke mape, ili poklanjamo, a neke i bacamo. Ne vodimo strogo računa o njima. Ja sam jedan od umjetnika koji skicu baštini u svom poimanju i pristupu stvaralaštvu, i likovnom djelu pravim bezbroj skica. Za jedan veliki rad od tri, četiri ili pet metara pravim 100/150 skica. Volim skice. Ulažem u njih. Ponašao sam se kao i moje kolege, ostavljao ih po mapama, ćoškovima itd.“

Tražio sam nešto da snimim što mi je izmaklo. Prebirajući, pimjetio sam da imam puno skica. Htio sam prvo odvojiti skice, ostaviti ih u pakete. Onda sam ih po ciklusima odvojio, da bih sebi rekao mogao bih izložiti skice. Svi od skice zavisimo, od nje zavisi naš rad, a opet je svi bacamo, sklanjamo, bježimo od skice. Valjda postoji strah jer slika je bljesak, trenutak jedan. Mislim da je ovo jedinstven primjer, bar ne znam da je neko izložio skice i da im je posvetio cijelu izložbu.

Da bi stvorili likovno djelo, skulpturu, postoji određeni nivoi. Prvo mora da postoji autor, skica ili predložak da se napravi skica, materijal, atelje gdje će se realizirati i tu nastaje umjetničko djelo. To su četiri nivoa kako nastaje umjetničko djelo. Kad ono nastane, tu nastaje problem. Nije dovoljan autor da ga prezentira. Autor djela jeste stvorio djelo. Sljedeći nivo je galerista koji će to postaviti i pozvati publiku da to vidi. I naravno, da publika osjeti to što je on uradio. Treći nivo je kritička valorizacija, estetičari koji tom djelu trebaju da posvete pažnju da ukažu na njegove estetke vrijednosti. Tek tad je gotovo djelo. Skica je trasa da to djelo nastane, da se postavi i prezentira.

Stvaralačka praksa, put od skice do djela zna biti mukotrpan ili možda oslobađajući proces?

Kad govorimo o skici, skica je oslobađanje jedne kreativne energije. Ona je eksplozija, trenutak – ona je eksplozija, tren. Odgovorit ću kao Kinezi, kod njih nema metafore. Oni kažu: "Riba pliva kao riba", ili "ptica leti kao ptica". Ja kažem, skica je samo skica. Ona je huk vjetra, tanani tok bistrog potoka. Lelujanjle trave i njihanje zlatnog klasja žita. Ona je šum lišća, lepet krila ptica, kliktaj galeba, oštro oko i pogled sokola. Ona je prvi sunčev zrak, cik. Prvi dodir usana i treperenje srca zaljubljenih. Prvi udisaj novorođenčeta. Ona je topot divljih mustanga, plahovitost srne i brzog zeca, snaga lava i brzina leoparda. Zna biti milostiva,darežljiva, dobra, mirisna. Skica je bijela, nevina! Zaljubljena crvena. Tajanstvena i mistična, vesela i ljuta, opominjuća. Zna da miluje i ujeda, da voli i nanosi bol. Kao riba je neuhvatljiva, živi za trenutak uhvaćen u zamku kreacije. Skica je trasa ka likovnom djelu, nezamjenjiva!

Skica je nešto što eksplodira na moment. Na skici je rješeno sve i svjetlost, pokret, teksture, strukture itd. Kad napraviti bezbroj skica, te kad postavite platno – postavili ste temelj kuće. Dalje treba malter, cigla, beton, kasnije vrata, prozori, krov itd., slijedi šminkanje i dotjerivanje, akcentiranje je zadnja faza umjetničkog djelovanja.

80-tih se pravili skice koje su bile angažirane, razvijajući te skice, kazali ste da živimo apokalipsu. To je bio rat u BiH. Nažalost, svjedočimo i danas ratovima i krvoproliću u Ukrajini, ali i na Bliskom Istoku?

Mi živimo apokalipsu. Apokalipsa je tu sa nama. Ona znači otkrovenje. Sve što je priroda globalizirala mi to zovemo Bog – vrhunska kreacija, vrhunski dizajner kosmosa. To ostaje i čovjek ne može da kontroliše. Ne može čovjek kontrolisati oblake, jata riba koja prelaze granice, vode... Ne može da kontroliše ništa što je globalizirano. A vrhunska kreacija, odnosno Bog kako mi to zoveme, nama je dao mozak da mi globaliziramo svijet. Postoji Pi 3,14, bez njega se ne može. Omov zakon, Njutnov zakon, i određene formule po kojima svijet funkcionira. Ne postoje granice za ono što je priroda globalizirala. Granice je izmislio čovjek da pravi male feude i da u njima provodi svoj teror, proizvodi svoje neke ideje da se bogati na račun drugih, da pljačka, siluje itd.

Imamo skicu koja datira iz 1986. godine, skica Počitelja. Upravo ste nam pokazali jednu iz 1979. godine?

Meni je u ratu nestalo oko dvije hiljade i pet radova, tačno popisanih, fotografisanih i sređenih. Tu skicu iz 1979. godine mi je ponudio jedan čovjek. Kupio negdje u Mostaru i ponudio mi da je otkupim. Kupio sam je i ona je na ovoj izložbi najstarija. Također tu su i skice iz Baške iz 1986. godine, taj ciklus Zlatarev prostor počeo sam raditi 70-ih kao student i završio do 86. godine. To je ukradeno iz mog ateljea u Tesliću. Sa sobom sam ponio 13 radova, dvije/tri mape i to što je ostalo u mapama, izuzev Zlatarevog prostora koji je kupio neki čovjek, kad bi saznao od koga je kupio, tužio bih ga.

Šta bi bila skica Sarajeva, kako biste je izveli?

Pretvoriti jedan grad u skicu vrlo je teško, ali kad bih pravio skicu, odnosno djelo o Sarajevu ja bih krenuo od nastanka, od naselja Brodac gore kod Vijećnice, mirisa Čaršije. Obavezno bih uzeo groblja, zatim arhitekturu koja je došla sa islamom ovdje. To je vrt, bašta, voda... Dalje bih išao na enterijere, tu etnografsko-etnološku dimenziju. Ne bih zaboravio stare zanate koji su došli na ove prostore. To su neki segmenti. I uzeo bih okolinu. Okolinu Sarajeva sam aplicirao na „Apokalipsi“. Napravio sam brda, brda su konjanici koji jezde jer su prolazili i Iliri, Kelti, Rimljani, Krstaši, Turci, Ugari, Austrijanci, Nijemci, Talijani itd. Okamenio sam ih, oni jezde na svojim konjima, ali su okamenjeni kao brda. To su elementi oko kojih bi se skoncentrisao i na osnovu njih pravio jedan portret Sarajeva. Ovo sve što radimo, te milujemo Sebilj, Begovu džamiju itd. to je sve oponašanje, imitacija. Jednu sliku duhovnosti napraviti o Sarajevu koji ima svoju tradiciju, patinu, prirodne ljepote i ljepote arhitekture, tu se sreću istok i zapad, tome bi posvetio pažnju ako bi pravio portret. To bi bilo teško. Nemam ja snage za to. Kod naših umjetnika toga nema, mi smo skoncentisani na oponašanje prirode.

Priroda je prljava samo tamo gdje je čovjek

Možete li nam objasniti poruku djela ili skica koji ste nazvali „Moć ili razum“?

Ima tu neke narodne mudrosti. Kad se kaže, onaj je pametan i mudar, a onaj je mahnit ili lud. „Moć ili razum“, tu sam suprotstavio čovjeka čovjeku. Suprotstavio sam čovjeka pohlepnog, njegova je briga da on živi dobro, uživa u slatkom životu. Kad govorimo o životu kod nas se govori o prežderavanju, hedonizmu... Razum je taj koji treba da prevlada, da štitimo naše resurse. Naši resursi su vazduh, čist zrak i okolina. Priroda je prljava samo tamo gdje je čovjek. Zemlja kao kontinet je dizajnirana da sama sebe izdržava. Zagađenje zraka, fabrike na koje se 19. vijek ponosio – koliko dimnjaka ima toliko si bio bogat. Ti računi su sada došli za naplatu. Najznačajniji resurs je čovjek i priroda. Ako ne čuvamo te resurse, i ne prevlada razum, onda ćemo sve početi iznova. Nestat će nas. Počet ćemo kao lovci sa lukom i strijelom. To je poruka mog rada, izložbe „Moć ili razum“. Ponukan sam bio sa stradanjem Počitelja, Sarajeva, naših gradova. Sa stradanjem velikih civilizacija od Atlantide pa naovamo. To se skupilo u meni, iskuljalo, i tako sam to predstavio. Dakle, moć onih ljudi koji su gramizivi, posesivni, koji ne misle za sutra i razum, ovi koji bi trebali da preovladaju. Nažalost, kod nas razum nije u fokusu. U fokusu je gomilanje bogatstva. Kad vozite Fiću odavde do Brčkog isti je broj kilometara kao i kad dođete Ferrarijem ili Mercedesom.

Na izložbi su i skice stećaka?

Moj kompletan rad je zasnovan na nastanku religija, društva, civilizacija, istorije, kulture itd. Sve što radim, radim sa puno razmišljanja, skica, čitanja litarature i podloga. Da biste nešto napravili postoji osnovica ili potka. Osnovica je kad tkamo ćilim, a potka je šara. Bitni su i osnovica i potka. Ta potka mora da bude samo moja. Ne smije da bude imitacija. Uglavnom se bavimo imitacijom. Smatrao sam da ću napraviti velika platna stećaka. Ne smijem da krenem u to. Stećak sam doživio u boji, u punoj svjetlosti, kao nešto što je sveto, ispod čega leže nečije kosti... Na tome sam se zadržao. Imam 30-ak skica o tome. Tako bih razmišljao i o Sarajevu. Ne bih mogao da zaobiđem groblja, nišane, vode, možda i neki most. Mostovi su turistička atrakcija i tome fotografi poklanjaju veliku pažnju. I nekreativni suvenir umjetnici.

O sportu na skicama, kad ste krenuli s ovom temom?

Od sporta najviše volim atletiku. To je individualni sport. To se vidi koliko ko dobaci disk, koplje, trči na 100 metara, s preponama itd. Fasciniraju me preponaši, njihov dolazak na cilj kada atletičar pređe prsima taj rezultat se uvažava. Napor je najizazovniji. Njega sam najviše predstavio na radovima, kao i grč skakača u dalj. Prije rata sam počeo raditi skok s motkom. I sad sam fasciniran Duplantisom koji je nedavno skočio 6 metara i 23 centimetra. Prije toga sa Sergejom Bubkom. Jedan moj crtež je kod njega. Poklonio sam Džemalu Sokoloviću, genijalanom poznavatelju atletike i taj crtež je dobio Bubka prilikom dolaska u Sarajevo. Skice o sportu nastaju kada imam slobodnog vremena da uvježbavam ruku. Također sam radio plakat za jedan teniski turnir, dosta skica o tenisu. Taj napor kad teniser servira da se izvije,  savije da servira...Jednom sekundom hoće da servira as, onda mora sve da bude poklopljeno – ruke, noge, tijelo.

Džeko Hodžić je izložbu „Skice“ koja je otvorena 9. oktobra posvetio svom unuku Rianu za 15. rođendan.

„Kad se on rodio 9. oktobra prije 15 godina, ja sam imao izložbu u Visokom. Izlagao sam „Mitske slike“. Krenuli smo prema galeriji oko 17 i 26, sin telefonira i kaže: „Babo, postao si djed.“

Džeko Hodžić je Školu primjenjenih umjetnosti završio u Peći 1970. godine. Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu 1977. Član je Udruženja likovnih umjetnosti BiH. Član je Udruženja likovnih umjetnika AK 68 u Njemačkoj i Udruženja Kunstverein EV Erlagen, Udruženja likovnih umjetnika Sandžaka. Izlagao je na 90 samostalnih izložbi i 597 koletivnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Dobitnik je 14 nagrada za svoj umjetnički rad. Djela mu se nalaze u mnogim galerijama, muzejima i privatnim kolekcijama u zemlji i inostranstvu. Živi i radi u Sarajevu.

(Razgovarala: Sanela GOJAK)