Piše: SENAD AVDIĆ

Godine 1984. i 1985. za sarajevsku muzičku scenu su predstavljale njen kreativni i komercijalni vrhunac, kao što su to 1976-77 bile za London, ili 1980-81 za Beograd i Zagreb. Dok se u ostalim dijelovima Jugoslavije stišavala novotalasna euforija pretvarajaći se u u pomalo konfekcijsku, upristojenu muzičku robu, Sarajevo je živjelo svoj veliki povratak na davno izgubljeno mjesto prijestolnice jugoslovenske popularne muzike.

To se posebno odnosi na postolimpijsku 1985. godinu tokom koje je sve u sarajevskoj kotlini ključalo, a muzika dolazila iz podruma, prozora, krovova... Početkom te godine „Bijelo dugme“ je objavilo album bez imena, prvi koji je sniman u sarajevskom muzičkom studiju bivšeg Radio Sarajeva u ulici Danijela Ozme. Novi pjevač Mladen Vojičić Tifa zamijenio je Željka Bebeka. Tifu je godinama prije toga pratio glas tvrdoglavog heavy metalca, fenomenalnih vokalnih potencijala i upitne karijere. Pjevao je u grupi „Top“ koju sam nekoliko puta gledao kao predgrupu na koncertima u Domu mladih i svaki put zaključivao isto: „Žali Bože ovakvog pjevača“. Na posao sam išao u bivšu zgradu Radija (Tifa je stanovao u neposrednoj blizini, kao i Mića Vukašinović) i iz prikrajka slušao snimanje novih pjesama „Dugmeta“. Danima sam slušao kako Tifa ponavlja  neobičnu pjesmu makedonskih neparnih ritmova  „Šeboj cvati“ koju je Bregović u finalnoj verziji albuma prekrstio u „Lipe cvatu“. Jednom sam ga, čini me se dok smo jedne zime putovali autobusom iz Prištine za Beograd (avion  iz Sarajeva je zbog magle usmjeren u Prištinu)  pitao za razlog te izmjene, objasnio je za dosta ljudi šeboj slabo poznata cvjećka. Sarajevski pečat ovoj ploči „Dugmeta“ dao je dizajnerski studio „Trio“ koji je uradio omot albuma. Bojana Hadžihalilovića najistaknutijeg člana poznavao sam iz vremena dok je bio pjevač tinejdžerskog benda „Rock apoteka“ u kojem je gitaru svirao Rusmir Mesihović-Šanko, sin tih godina moćnog političara Munira.  

                                                                                                    XXX

Tokom iste, 1985. godine „Pušenje“ i „Elvis“ su objavili druge albume kojima su potvrdili, pa i uvećali status kakvog su stekli debitanskim pločama. Nakon dugogodišnjeg  krvničkog rada po klupskim scenama album je snimila grupa „Kongres“. Album se zvao „Zarjavele trobente“, a naslovnu pjesmu (kao i još jednu - „Zabava“) koja je izvedena na slovenačkom jeziku napisao je Aljoša Buha. On će krajem te godine pristupiti „Crvenoj jabuci“.

No, kao što je već prethodno napisano, pravu pometnju prizvela je ploča „Soldatski bal“  grupe „Plavi orkestar“. I oni su prije odlaska u JNA nastupali na desetinama koncerata, po pravilu, kao pregrupa. Imali su jedan hit „Suada“, punokrvni narodnjak kakve su tih godina pisali Ibro Mangafić, ili Nazif Gljiva, a nikako ne srednjoškolski tinejdžeri-rockeri. „Ne znam što se Loša pati po rock koncertima, neka se lijepo prijavi za Mali Šlager“, zajedljivo je tada mladog lidera „Orkestra“ peckao jedan od „veterana“ novoprimitvne scene.

„Orkestar“ je svoj oproštajni koncert pred odlazak u vojsku Saše Lošića (svi drugi članovi, Pavičić i braća Ćeremida su bili stariji) održao na kraju školske godine 1983. u „Trasi“. U publici su uglavnom bili njihovi školski drugovi, ja bih bio uvjerljivo najstariji da se na koncert među omladince nije „prošvercao“ Dobrota Lošić,  pokojni Sašin otac. Upravnik „Trase“ Izo Džirlo je uglednom gostu, poznatom televizijskom novinaru  donio drvenu stolicu sa koje je mogao pratiti dešavanja na stejdžu i oko njega. Pometnju među publikom unijela je grupa djevojčica i dječaka obučenih u prugasta odijela sa šeširima na glavama  po uzoru na američke gangstere 30-ih godina. Prskali su raju iz vodenih pištolja. „Ovo luda Dorica ponovo izvodi svoje budalaštine“, objasnio mi je neko. „Luda Dorica“ je bila Isidora Bjelica, kćerka poznatog šahovskog novinara Dimitrija. Dvije godine kasnije njene „budalaštine“ poznatije kao „nacistički rođendan“ izazvat će golem politički i sigurnosni skandal.

Da se Saša Lošić vratio iz JNA i da je „Plavi orkestar“ nastavio sa radom saznao sam, odnosno uvjerio se  krajem 1984., ili početkom 1985. godine. U to je vrijeme Miro Purivatra sa suprugom Izetom u  Ledenoj dvorani „Skenderije“ organizirao manifestaciju čijeg se pravog imena ne mogu sjetiiti, da li „Rock tržnica“, “Market“, ili nešto u tom folu, gdje su ljudi dolazili da prodaju, kupuju, mijenjaju ploče, knjige, umjetničke slike, antikvitete, a usput bi se u toj veseloj, karnevalskoj atmosferi ukazao neko ko je svirao. Sve se održavalo u prijepodnevnim satima subotom. Repertoar „Plavog orkestra“ uopće nije ličio na onaj od prije godinu dana, osim „Suade“, tu više nije bilo ranijih pjesama. Kada je Loša počeo pjevati prve stihove pjesme „Bolje biti pijan nego star“, utišala se buka u dvorani,  svi su se sjatili oko male pozornice, neko pored mene je iznenađeno glasno uzviknuo: „Uh, jebo te!“

Niti pola godine kasnije „Plavi Orkestar“ je pokorio jugoslovensko muzičko tržište.

Pisac Josip Mlakić je nedavno pisao da je tokom studija u Sarajevu na nekom koncertu u Domu mladih slušao anonimnu  (pred)grupu „Merlin“ i da je tada nekome od prijatelja  došapnuo da upravo svjedoče dolasku novog „Bijelog dugmeta“. Nešto slično je meni govorio drug dok smo vjerovatno bili na istom nastupu „Merlina“, ali me baš nije uvjerio. Pjevač o kojem ništa znao nisam (poznat mi je bio samo gitarista benda Amir Bjelanović Tula) je djelovao groteskno, bio je odjeven u neki dugački mađioničarski frak, imao je šešir cilindar na glavi i pjevao pjesme koje jesu malo „bacale“ na rano „Dugme“, a koje je publika dobro primila. Pogotovo se to odnosilo na potencijalni hit zaraznog refrena  „Vremena su kokuzna/a ti si baksuzna“. Dvije godine  kasnije, kada su iza njih bila već dva albuma,  gledao sam „Merlina“ (znam i s kim i kako vatreno) u dobro popunjenoj „Zetri“: nisu više bili predgrupa, nego prava-pravcata grupa.

                                                                                                  XXX

Zlatko Arslanagić  je bio samo godinu dana stariji od Saše Lošića, ali je dojam bio da je on već veteran na muzičkoj i medijskoj sceni Sarajeva. Prvi bend, „Ozbiljno pitanje“ je osnovao sa 15 godina. Bio je „veteran“ koji nema vlastitu, individualnu muzičku biografiju. Zlatko je živio sa majkom u Ulici Sutjeska. Njegov otac Sead Arslanagić poznatiji pod nadimku Šišalo bio je profesionalni humorista, organizirao je i vodio muzičke i slične revijalne manifestacije („karavane pjesme i humora“)  širom Jugoslavije. U kućnoj fonoteci ostale su brojne ploče njegovih prijatelja sa estrade, najviše pjevača narodnih pjesama. Zlatko mi se u ljeto 1985. požalio da ne zna šta da radi sa tolikim očevima muzičkim naslijeđem, zauzima mu veliki prostor u potkrovnom stanu. Predložio sam mu da sve što ima od ploča sa sevdalinkama pokloni mom drugi Asimu Metiljeviću. Kada je Zlaja jednog dana došao sa prvim, raritetnim pločama Zaima Imamovića, Himze Polovine, Safeta Isovića.., Asimovoj sreći nije bilo kraja. Možda Zlatko nije slušao sevdalinke, ali su sigurno i ploče koje nije slušao ostavile trag na duh i senzibilitet mnogih njegovih pjesama.

                                                                                               XXX 

Dražena Ričla Paru nakon što je snimio sa „Elvisom..“ album „Dabogda crk*o rock and roll“ viđao sa sve rjeđe , osim, naravno, u televizijskom serijalu „Top lista nadrealista“. U jednom televizijskom prilogu njemu posvećenom napravljenom prije desetak godina Goran Marić (Malcolm Muharem) o Pari je govorio kao o bezbrižnom dobričku kojeg je zanimalo „samo da puši Marlboro i ima kvalitetne parfeme“. Goran Marić je na početku rata pobjegao iz Sarajeva u Beograd. Ostavio je iza sebe ogromne dugove koje je „stekao“ tokom izgradnje diskoteke „SGL“ napravljene na razvalinama bivšeg muzičkog studija Radio Sarajeva. Kada ga je jedna sarajevska poznanica na početku rata srela u Beogradu (gdje joj je rekao da se upravo sprema da ide na sarajevsko ratište) upitala „da li bi ti stvarno mogao ubijati ljude u gradu“...(pa pobrojala imena nekoliko njegovih predratnih drugova i poznanika), kulerski (ili kulovski) joj je odgovorio: „Ne bi ih ubio ja, nego istorijska nužnost“. Hvalio se Marić da je on sa nekoliko istomišljenika (pored ostalih i već pomenutom „Doricom Bjelicom“) u kući Radovana Karadžića na Palama dao ime budućem srpskom entitetu u Bosni i Hercegovini.

Dražen Ričl jeste bio veseo, iskričavo zabavan, vedar i dobrodušno predusretljiv mladić, ali nikako nije bio lakomisleno bezbrižan i ovisan isključivo o pseudoluksuzu, zabavi i besposlicama. Bio je radnik, muzički fizikaner kojeg je izluđivalo neproduktivno ubleharenje. Užasno je bio zabrinut i deprimiran u ranu jesen 1985. godine kada smo se sreli ispred kafića „Rock“ na Baščaršiji, tih godina važnog okupljališta medijsko-muzičke čeljadi i napredne omladine. Ne sjećam se da sam ga prije te večeri ikada ranije vidio u „Rocku“. Ulica je bila zakrčena ljudima, curama i momcima, njegov dolazak je izazvao komešanje, naravno prije svega među ženskadijom. Naručio sam nam po pivu, on je rekao da je ciljano došao u „Rock“, očekivao je da će pored mene ovdje naći i Boru Kontića koji se jeste tih godina znao ovdje „opuštati“. Govorio je uznemireno, malo zbrda-zdola. Ne zna šta da radi, potrebna mu je pomoć, savjet...Njegov problem se zvao - Zlatko Arslanagić. „Ti znaš da sam sve stavio na kocku kad sam napustio „Elvisa“ i počeo ovu priču sa Zlajom. Znaš i da smo već uradili neke pjesme, da mi je stalo da to uspije. Ali nisam siguran koliko je do toga stalo Zlaji. Nešto se čudno sa njim dešava u zadnje vrijeme. Postao je nemaran, nepouzdan, odsutan. Valjda se navukao na neke droge, i to one teške, zajebane. Ni društvo u kojem se kreće mi se ne sviđa, ta cura sa kojom je sada, posebno...“, ispričao je te večeri Para gotovo u jednom frenetičnom dahu. „Pa sam mislio...znam da on poštuje Boru Kontića i tebe, drži do vaših riječi“, nastavio je, „kad biste mogli malo sjesti sa njim popričati, upozoriti ga šta sve rizikuje. Reći mu kako se ja osjećam zbog svega toga, koliko gubimo obojica“.

Ispili smo još poneku pivu uz koje sam mu rekao da to što od mene traži i očekuje nije realno, da je on puno bliži Zlatku od Bore i mene, da taj problem samo njih dvojica između sebe mogu prevazići“. Šutke smo te noći prolazili kroz gomilu ljudi koji su popunili prostor između „Rocka“ i „Dedana“ koji su se gurkali i osvrtali za Parom,  „Bregom 80-ih“, potištenim i zabavljenim sobom samim. Nismo progovorili ni jedne riječi sve do zgrade „Svjetlosti“ gdje sam krenuo prema trolejbuskoj stanici „Drveniji“. Ne sjećam se jesam li tih dana o ovom uznemirujućem, traumatičnom susretu razgovarao sa Borom Kontićem, ili bilo kim drugim.

Mjesec-dva kasnije sreo sam ih obojicu, Paru i Zlaju. Zajedno su došli u Klub Akademije scenskih umjetnosti.Tih je mjeseci, zbog Kusturice, „Audicije“, lijepih glumica... Akademija bila svako veče krcata, gazde kafane, Badžo i Said,  su zaključavale ulazna vrata i puštali samo „provjerene“ goste. Para ni Zlaja nisu bili često gosti na Akademiji, pripadnici „New primitvsa“, sa izuzetkom Neleta Karajlića,  su nerijetko ismijavali tamošnje autoritete. Sreo sam  u gradu Elvisa neposredno nakon što je Kusta dobio „Zlatnu palmu“ u Cannesu, ovo mu je bio komentar; „Dobro je to, sad će Kusta  zlatom od Palme napokon napraviti zube“.

Bilo je bučno, nadvikivali smo se, nemoguć je bio razgovor, pa smo se Zlatko i ja izmjestili na mali prostor između WC-a i garderobe gdje se koiliko-toliko moglo čuti šta ko govori. Godinu-dvije kasnije stajao sam na istom mjestu kad je odnekud iz sale bahnuo Emir Kusturica sa puškom „tandžarom“, pozorišnim rekvizitom, u rukama u uperio mi hladnu cijev u glavu. „Čuo sam da okolo pričaš da tražim lovu za novi film od istih političara i ljudi sa Televizije koje napadam u intervjuima. Nemoj se igrati sa tim“, zaprijetio je.  

„Znaš šta sam te mislio pitati kao nekog ko se razumije u politiku“, počeo je Zlatko Arslanagić. „Kontali smo našoj grupi dati ime Kulturno umjetničko društvo „Sava Kovačević“, pa šta misliš bi li bilo problema kad bi to uradili“. „Zlaja, jeli ti to mene zajebaješ?“, prekorio sam ga. „Ma jok, zglave te ne zezam, najozbiljnije mislim, šta fali Savi Kovačeviću, revolucionarne tradicije slijedimo, ne znam što bi to nekome smetalo“. I dok ovo pišem, skoro četiri decenije kasnije, ne bih znao reći je li bio ozbiljan te večeri.

Nekoliko nedjelja kasnije otišao sam u vojsku u Prištinu.        

                                                                                                XXX

Prvi put pjesme „Crvene jabuke“ sam čuo na vojničkoj pisti kasarne u Kosovu polju „nekako s proljeća“ 1986. godine.  U vojničkom klubu koji je bio ovlašten za puštanje muzike glavnu su riječ vodili ljudi iz Sarajeva, Almedin Šišić, Mimo Šahinpašić i pjevač narodnjaka iz Foče Abid Sakalaš. Da mi nisu rekli ko izvodi pjesme koje su se najčešće čule sa razglasa, „Dirlija“, „Sa tvojih usana“, „Bježi kišo s prozora“, nikada sam, ne bih skontao. Prošlo je bilo svega tri-četiri mjeseca od onog nadrealnog razgovor u kafani Akademije. Ne želim reći da su me pjesme „Jabuke“ bile dobre, ili loše, već samo da su djelovale neočekivano, iznenađujuće.

Za razliku od većine drugih sarajevskih grupa koje su krvavo rintačile po živim svirkama „Crvena jabuka“ je objavila album bez ijednog koncerta, ili javnog nastupa. Očito je da je uredniku u „Jugotonu“  Siniši Škarici bilo dovoljno vidjeti (i čuti naravno) imena autora pjesama da bi im „na neviđeno“ omogući snimanje i objavljivanje ploče. Sa omota albuma sam pročitao da je član grupe  Aljoša Buha, što je bilo prilično iznenađenje. No, nakon izlaska albuma i ne baš uspješne turneje, grupa „Kongres“ se u tišini raspala, što si mu nagovijestili  prije mog odlaska u vojsku njeni glavni ljudi, pjevač i kompozitor Mahir Purivatra i bubnjar Adam Cupi Subašić. Omot ploče bio je, mislim, prvi takav rad Davora Papića, likovnjaka i fotografa, rijetko učtivog i elegantnog frajera, koji je generacijski pripadao krugu ljudi iz „Crvene jabuke“. Davor je tokom rata odselio sa porodicom u Holandiju gdje je prije šest godina poginuo u saobraćajnoj nesreći, dijeleći na neki način fatalni usud „Crvene jabuke“.

Nisam znao ima li „Crvena jabuka“ „prođu“ izvan ograde kasarne JNA. A onda su me neke kolege  novinari iz prištinskog omladinskog lista (na srpskom jeziku) zamolili da napišem priču o najnovijoj velikoj muzičkoj priči koja dolazi iz Sarajeva. Tekst je objavljen  pod naslovom:  „Mudrost srca „Crvene jabuke“.

I drugi mediji iz Jugoslavije koje sam mogao čitati bili su puni hvale za sarajevsku grupu. Početkom ljeta, beogradski listovi su objavili niz reportaža sa njihovog trijumfalnog koncerta u tom gradu, ako se dobro sjećam u bašti Doma omladine.

Nekoliko nedjelja kasnije bio sam na dopustu u Sarajevu i našao se sa Zlatkom Arslanagićem. Počeo se smijati kad sam ga pitao za koncert u Beogradu. „Znaš kako sam se provalio nakon koncerta i sad me je stid! Okružila nas publika, trebe ne daju da idemo dok im ja ne dadnem košulju. A ja imao samo jednu, crvenu košulju u kojoj sam nastupio. Kako ću im dati, a kako opet priznati da „zvijezda“ večeri nema više od jedne košulje?!“

Najavljivao je novu ploču, jer im se, njemu i Pari, „nagomilalo gradiva“ nije ni polovina pjesama koju su imali na raspolaganju  uspjela stati na prvi album.

„Ja volim gitarske aranžmane, i Para ih voli, tako da će sljedeća ploča razlikovati od prve po većem gitarskom „prisustvu“.

Snimali su ploču u pauzi između koncerata i televizijskih nastupa koje su imali širom Jugoslavije. Naredne godine kada sam slušao Parinu pjesmu „“Tugo nesrećo“, shvatio sam o čemu je Zlaja govorio kada je najvljivao naglašenije gitarske aranžmane.

                                                                                                 XXX

Vijest o tragediji članova „Crvene jabuke“ doznao sam u Vojničkom klubu garnizona u Prištini. Tu sam i petneastak dana kasnije saznao da je u Beogradu od posljedica nesreće preminuo Dražen Ričl Para. Vojnički orkestar je toga dana svirao pjesme „Crvene jabuke“. Nekako mi se tada učinilo bliskim to da sam se svi prethodnih godina oko muzike i muzičara i ljudi iz njegovog „kruga“ vrtio upravo zbog njega, njegove vedre energije, bogomdanog talenta i iskrene dobrote.

Prošle nedjelje nakon drugog nastavka ove priče javio mi se Davor Sučić- Sula da me blago ispravi: pjesmu „Etiopija“ čije sam autorstvo pripisao Elvisu J. Kurtovichu“, napisao je zapravo  on, lider „Pušenja“. A nedavno mi jedan poznanik ispriča kako je  Elvis najavio da će tužiti sve one koji mu „hapaju pijesme“. „Kakvo je vrijeme došlo, ako ja ne tužim njih, tužit će oni mene!“, objasnio je genijalni Elko.

„Super je da si se sjetio Pare. Bio je stvarno čudo od čovjeka i sve nas je potjer*o u ovo. Svojim ludilom“, napisao mi je Sula.

Mora da je neki sitni virus tog ludila i mene negdje zakačio: ko bi se ne-lud u sedmoj deceniji života i u ovakvom kijametskom svijetu  potrudio da posegne za sjećanjem-nježnim načinom komuiniciranja sa prošlošću, spasi djeliće jednog vremena koje se spasiti ne može...       

 /Kraj)