Piše: Pavle PAVLOVIĆ

I zimi i ljeti pogled mi na ženski bicikl leti. Od bicikla glava i oči ne bole, a i tlak i kilogrami idu dole. Dva točka volim zbog holandskih dama, što uz zemljinu težu muške poglede vežu.

Namjerno se igram rime i tako bježim od poludjele bujice regionalne, balkanske i svjetske društveno-političke klime...

Često sam kao oni bijesni engleski hrtovi što bez daha ganjaju električne zečeve na sportskim kladionicama. Kada se do eksplozije zadišem skužim da sam prevalio desetke kilometara zaveden suknjicama što lepršaju nad sicom. Onda usporim ili sjednem, ali srce i nadalje tuče. Kako ostati hladan nad revijom dugonogih, što poput balerina nad tankim žičanim kotačima lebde?!

U europskoj, a možda i svjetskoj prijestolnici najsavremenijih prometala na pedale, generacijama već dame imaju osebujan stil vožnje što donosi čisti zrak i ujedno oduzima dah. Balansiranje na biciklu ne ide bez posebne toalete. Razvio se cijeli lanac modnih dućana za garderobu na dva točka. Zimi su to uske tajice, s pripijenim vjetrovkama do struka. Fluoroscentne žarke boje na izazovnim oblinama djevojaka u najljepšem cvatu probijaju jače od najsnažnijih farova. Već iz daleke daljine znaš da prema tebi juri pokretna slika zbog koje Amsterdam ili Den Haag ostaju u ljepšem sjećanju. Još kada se lelujave ljepotice spoje u beskrajnu rijeku sjajnih dvotočkaša dobijaš vatromet uzbuđenja u kojem, zbunjen, ne znaš na koju stranu pogledati prije.

U tom bunilu na obalama amsterdamskih kanala kao najljepša glazba stiže ti roj akorda biciklističkih lanaca. Zvoni zvonce, a strah te nije. Znaš da će nasmijane dame, kao najbolji kaskaderi na zidovima smrti, zaobići u trenu, već naviknute na milione izgubljenih turista u rajskom vrtu jurećih vila.

Decenijama već posmatram dame kako kao antilope vješto zaskaču na uska kožna sjedala i poput ptica nestaju na horizontu uskih gradskih ulica, gdje se milimetarskom preciznošću ukrštaju automobili, motori, tramvaji, busevi i nikada mirna pedala. I nema sudara, nema zastoja, nema vike, cike. Psovke i policijskih palica. Sve je organizirano u savršenom neredu u kojem caruje njegovo veličanstvo – bicikl. Njemu se klanjaju i sklanjaju.

U godinama davnim, dok su mi prijatelji na Balkanu maštali o autu i stanu, mene su privlačili dvotočkaši. U sarajevski rat ušao sam sa malom desetinom običnih i specijalnih bicikala. Po središtu grada, u uskoj kotlini uz mutnu i mirišljavu Miljacku, puhao sam se sjajnim prometalima bez brzina. Prema Ilidži i dalje prema brdima i dolovima Bosne i Hercegovine pičilo se specijalkama. Najbolje su bile one od 18 ili 24 brzine. Više umoriš ruke nego noge, mjenjačem prebacujući lanac na veće ili manje zubčaste koturove.

Tada po mom gradu nije bilo dasa, a kamoli dama što su uz veliku napetost, uz bezobrazno iritirajuću kanonadu automobilskih sirena, savladavali kilometre, sve u strahu da ne završe na odbojniku neke podivljale motorne limenke. U to vrijeme na rijetke bicikliste gledali su sa podsmijehom, čuđenjem i gađenjem. Kao, kvarili su bezbjedonosnu sliku sveukupnog gradskog prometa. Režali su na nas i šoferi, vatrogasci i drugovi milicajci. A posebno bi usključalo kada bi se po gradskim ulicama neka drugarica usudila pedalirati sama. Stao bi cjelokupni promet i nastao bi saobraćajni pomet. Zato je onda bilo malo hrabrih biciklističkih žena, koje je kukom i motikom dočekivao najzagriženiji balkanski patrijarhat...

Kako li je danas na ulicama regiona?!

Zavedoše me prokleti balkanski geni i umalo da zaboravim kakva me rapsodija izazova i uživanja očekuje ovih mjeseci. Tada ne zaluđuju do neba otegnuti sagovi najraznobojnijeg nizozemskog cvijeća, već rijeka razigranih cicanih haljinica. Kaleidoskop svih kolora, dužina, proreza, zareza, kopčanja. Dame na biciklima postaju latice što se polagano, mazno i senzualno otvaraju pred očima poklonika neupitne ženske ljepote i zračenja. Pokreti kojima osvajaju proljećem probuđene aleje izazivaju ritmiku uzdaha i muških zaklinjanja da boljeg i zdravijeg eco prevoznog sredstva od bicikla nema.

Znam to i ja, zato započinjem s ponovnim ubrzanim treninzima na dva točka. Svakog dana u svakom pogledu dolaziću u bolju formu za utrku sa lepršavim suknjicama između holandskih lala i kanala. Misli mi tada neće letjeti ka Ukrajini, Balkanu, žicama i sirotim izbjeglicama čijim suzama Evropa bajkovitih biciklista sve manje vjeruje.

Zato želim vam da manje čitate sumorne balkanske kolumne, a više pogledima lovite sve brojnije biciklistice pod drvoredima Vilsonovog šetališta. Osjetićete, život je lijep i pored ovakvih bh. političara. Za kojima će jednog dana, AbD, zvona zvoniti.