PIše: Pavle PAVLOVIĆ

Što smo stariji sve smo sličniji. Postao sam kao Abdulah Sidran u godinama predratnim u pariškom hotelu “Meridien”. Djelili smo istu sobu radeći na evropskoj premijeri filma “Kuduz”. Zločesto sam se tada smijao njegovom mučenju da magnetnom karticom, umjesto ključa, savlada komplikovanu hotelsku bravu.

Poslije bih ga u sitnim satima žalio. Svako moje vraćanje iz noćnog života grada svjetlosti završavalo bi tužnim prizorom. Pred zaključanim vratima elitnog svjetskog hotela strpljivo bi me čekao preumorni pjesnik. S nadom da ce mlađa ruka biti vještija sa magnetima što vode do sanjane postelje Bio je to naš prvi susret s novom tehnologijom, sa svemoćnim komadima plastike koju danas gotovo svako ima u džepu. Onda se sa tim genijalnim francuskim pronalaskom, magnetnim zapisom, krenulo od hotela, da bi se stiglo do bankomata i raznoraznih automata.

Sjećam se kako mi je dragi Avduka poslije pričao kako još nije savladao to korištenje plastičnih kartica za otvaranje vrata. Imao je, govorio je, posebno problema sa nekim vratima ispred jedne sarajevske banke. Da bi se došlo do automata sa lovom trebalo je tom plastikom otvoriti vrata. Ali, to njemu nije išlo. Zato je sarajevski, mangupski  pripremljen kao trkači pred start, napeto čekao da uleti u taj prostor kada ga neko napušta.

Evo i mene u nedavnim  noćima kao Sidran u pariškim. Nikako da ubodem u taj vražji uski prorez. Plastika klizi i lijevo i desno, gore, dole. Već gubim živce. Da li da sjednem, ili legnem na debeli sag u hodniku, s nadom da će naići neko spretniji…

Znam da idu godine, ali šta mi bi da se probudim oko tri ujutro?! Ja, sjetio sam se – svemu je kriv Abdulah Sidran! On je započeo s tim sabah buđenjima. O kojima je, kao i uvijek, zanimljivo pričao i kada smo se sreli nakon gotovo 26 godina. Ponovo sam s merakom slušao ono njegovo znanstveno uzvišeno obrazlaganje zbog čega uvijek, u isti sudnji čas, otvara oči u praskozorje.A i po danu, ako slučajno popodne malo ubije oko.

Elem, po cijenjenom akademiku ima tu neki vrag, neki prst sudbine. Jer, ako i nije u postelji, ako je negdje i na ulici uvijek će mu neko prići i pitati tačno u dvadeset do tri koliko je sati! O tom, valjda, sudbinskom vremenskom trenutku legendarni pisac još ništa nije zapisao, a mislio sam da će. Jer, decenije stalnog buđenja i događanja u sekundu određenom tajmingu sigurno su nešto nosili. Možda je mogla tako doletjeti  još jedna genijalna inspiracija, nadahnuće o kojem bi generacije pričale, proučavale kosmičku vrijednost čudnog zvonjenja biološkog sata i po noći i po danu u dvadeset do tri.

Sjećam se da je Abdulaha Sidrana ta sudbinska vekerica, štoperica života kojoj ne trebaju baterije, samo jednom izdala. Bili smo tada u Parizu, pratili tu već spomenutu davnu, prijeratnu premijeru filma „Kuduz“, reditelja Ademira Kenovića, za koji je scenario napisao ovaj majstor “dvadeset do tri”. Avdo je tada otvorio oči, ispravio se u krevetu tačno u 18 minuta prije tri.

Bunovno sam ga pitao, šta je sad, a on je mirno uzvratio – vremenska razlika između Pariza i Sarajeva – i ponovo zaspao kao da se nije ni budio.

E, siguran sam da me Sidran tada zarazio ovim dvadeset do tri. Bolest dostiže kulminaciju baš u ovih nekoliko noći otkako je Avduka zauvijek otišao. Budim se, doduše, ne tačno u dvadeset do tri, nego u dva, tri ujutro i kontam kako je moje sarajevske raje sve manje.

 I dok me tuga, a i strah od godina koje sam već naredao napadaju, spašava  sjećanje na Sidranove mudrolije i zezalije. Bio je vrhunski majstor da od svega napravi šegu, da ublaži težinu najgorih trenutaka koje smo prolazili.

 …Ja, na kraju, opet o toj plastičnoj kartici. Ponio Sidran, u hladnom danu kada smo poletjeli prema Parizu, samo ameriken karticu i krenuo u debelom džemperu. I dok smo u glavnom gradu Francuske tražili kakav butik gdje će Avdo kupiti kaput ili mantil, znatiželjnoj našoj raji govorio je da je topliju odjeću ostavio u službenom automobilu. A, istina je bila da mu ni u jednoj trgovini nisu prihvatali karticu. Zaboravio veliki pjesnik da ta moderna sredstva bezgotovinskog plaćanja imaju i rok trajanja.

Vratio se tako Sidran u istom džemperu u kojem je i krenuo. Srećom zdrav i, naravno, uvijek raspoložen za zezu. S onim – mojne mi, Paja, kartica!