Kao povod za dramatičnu najavu nove Vučićeve monodrame za novinare i izluđenu političku javnost Srbije poslužila je preporuka Odbora za politička pitanja i demokratiju da Parlamentarna skupština Vijeća Evrope na zasjedanju 18. aprila prihvati zahtjev za primanje Kosova u članstvo te organizacije. Konačnu odluku o tome donijet će Vijeće ministara. Za takvu odluku potrebna je dvotrećinska većina. Premda čak 12 od 46 članica Vijeća Evrope još nije priznalo Kosovo, očekuje se da će potrebna većina ipak biti postignuta i da će Kosovo ove godine postati član te organizacije, piše Božo Kovačević u kolumni "Minuciozni ogled o političkoj tami koji čeka Srbiju zbog dvije važne stvari" kojeg piše za zagrebački Express.hr, prenosi Stav.ba.

Već je i preporuka Odbora za politička pitanja i demokratiju za Vučića, čini se, bila neugodno iznenađenje, a očekivana pozitivna odluka Vijeća ministara predstavljat će još jedan neuspjeh srpske vanjske politike jer je kao prioritetni cilj odredila onemogućavanje ulaska Kosova u međunarodne organizacije. Dok Srbija uglavnom stagnira na međunarodnom planu i sve se češće suočava sa signalima koji najavljuju moguće nazadovanje, Kosovo je pred ozbiljnim vanjskopolitičkim uspjehom.

Insistiranje rukovodstva Srbije na vojnoj neutralnosti i odbijanje pridruživanja sankcijama koje je Rusiji nametnuo kolektivni Zapad ima svoju cijenu. U okviru Evropske narodne stranke Vučićeva Srpska napredna stranka u sve je većoj mjeri marginalizirana, zaobilažena i bez poziva na sastanke o budućim politikama te asocijacije evropskih konzervativnih stranaka.

Vrlo jasan znak o sve većem distanciranju od Vučića bila je činjenica da je on bio jedini konzervativni lider koji nije bio pozvan na sastanak Međunarodne demokratske unije, organiziran na marginama Minhenske konferencije o sigurnosti. Da se na Srbiju gleda s rezervom, pokazala je i činjenica da je tu državu u Münchenu predstavljao samo predsjednik Vučić, dok su druge države osim njihovih lidera predstavljali i ministri vanjskih poslova i odbrane te šefovi obavještajnih službi.

No za Vučića je sigurno najbolnije bilo to što on nije bio među panelistima na središnjem skupu o sigurnosno-geopolitičkim problemima Zapadnog Balkana. Dok su njegove kolege iz Albanije, Crne Gore i Sjeverne Makedonije bili na pozornici Minhenske konferencije, predsjednik Srbije sjedio je u publici.

Na bilateralnim sastancima s Vučićem jedina su tema bili odnosi Srbije i Kosova, baš kao što je to bio slučaj i s kosovskim premijerom Kurtijem. Očito, dvojicu balkanskih lidera u većoj se mjeri smatra uzročnicima problema negoli osobama koje su posvećene njihovu rješavanju. Incident u manastiru Banjska iz septembra 2023. godine, kad je grupa do zuba naoružanih ljudi pod vodstvom Vučićeva pouzdanika Milana Radoičića pokušala na sjeveru Kosova pokrenuti oružanu pobunu velikih razmjera, Vučića je inkriminirao, dok je Kurtiju davao osnovu za optužbe na račun Srbije.

Svojim uobičajeno teatralnim obraćanjem javnosti 29. marta Vučić nije nimalo pridonio pribavljanju međunarodne podrške za svoju vanjsku politiku. On se žestoko okomio na Doru Bakoyannis, izvjestiteljicu Odbora za politička pitanja i demokratiju. Ta grčka parlamentarka dolazi iz redova Evropske narodne stranke, asocijacije kojoj pripada i Vučićev SNS. Osim s pravnim stručnjacima koji su ocjenjivali stepen poštovanja demokratskih normi, vladavine prava i prava manjina na Kosovu, ona se konsultirala s političarima, među kojima je osigurala podršku za svoje izvještaj.

Razumljivu frustraciju pri suočavanju s nepovoljnim posljedicama svoje vanjske politike Vučić je iskazao na tako nerazuman način da je na Zapadu izazvao još veće rezerve prema Srbiji. Kao da ne razumije da je u faktičnom ratnom stanju između Rusije i Zapada za zapadne lidere najvažnije jasno opredjeljenje u tom sukobu, on se iščuđava i zgraža nad njihovom pristranošću u korist Kosova čija je politika u tom pogledu nedvojbeno prozapadna. Tako se Vučić, kritizirajući politiku Zapada prema Kosovu, snebiva:

“Kažu da su im uveli sankcije, a oni su učestvovali na aposlutno svim međunarodnim forumima koje su organizovale zapadne zemlje. Zatim su ih kaznili viznom liberalizacijom, a onda im je unapređen status u Parlamentarnoj skupštini NATO-a, i to baš na dan kad je bila godišnjica agresije na Srbiju. Kaznili su ih time što su pokrenuli inicijativu za glasanje za prijem u članstvo Saveta Evrope.”

Takvim jadikovkama Vučić će možda izazvati katarzu kod svojih sljedbenika, njihovo poistovjećivanje sa svojim mukama zbog nepravde koju Zapad čini Srbiji i njemu lično, ali neće nimalo utjecati na one koji na Zapadu donose odluke o Balkanu. Suočeni s činjenicom da je Rusija zasad izbjegla strateški poraz u Ukrajini, zapadni lideri zabrinuli su se da bi to moglo ohrabriti ruske saveznike na Balkanu u njihovim nastojanjima da potpuno onemoguće integraciju tog dijela Evrope u EU i NATO.

Zbog izostanka očekivanog uspjeha u Ukrajini, Zapad se pojačano usredotočuje na Balkan ne bi li nadoknadio posljedice svog zanemarivanja te regije u proteklih četvrt stoljeća. Što je veći stepen zainteresiranosti Zapada za Balkan, to je manji manevarski prostor za Vučićevu vanjsku politiku ignoriranja posljedica pogubnih Miloševićevih avantura devedesetih godina.

Najavom Vaskrsnog sabora, na kojem bi politička i kulturna elita svih Srba – pod tutorstvom Vučića, Dodika i patrijarha Srpske pravoslavne crkve Porfirija – trebala definirati buduće koordinirano političko djelovanje Srba neovisno o tome u kojim državama žive, Vučić je dao dodatni povod za zabrinutost na Zapadu i u susjednim zemljama. Ne samo da time pokušava oživiti kolektivnu psihozu koja je 1991. godine potaknula Srbe na rat protiv svih u Jugoslaviji nego na Balkanu pokušava primijeniti koncepciju Ruskog svijeta kojom Putin opravdava ruske imperijalističke apetite prema svim bivšim republikama Sovjetskog Saveza.

Jasno je da je Vučić time dodatno smanjio izglede da i njega ubuduće pozivaju na sjednice onih zapadnih foruma na koje uredno pozivaju kosovskog premijera Kurtija. Jednostavno, ako želi da i njega pozivaju na te sastanke, Vučić mora promijeniti svoju politiku.

Vučić je u pravu kad kaže da Srbija plaća visoku cijenu zbog geopolitičke situacije u svijetu. Ali nije u pravu kad svoju publiku uvjerava da su za to krivi svi drugi osim Srbije i njega osobno. Tragične posljedice za Srbiju neizbježne su ako Srbija svoju politiku, pa i političku retoriku, ne prilagodi okolnostima i očekivanjima u relevantnom dijelu međunarodne zajednice. Tek tada može očekivati da će njezina stajališta i interesi biti u većoj mjeri uvažavani.

Naprimjer, o načinima provedbe Daytonskog sporazuma treba intenzivno razgovarati s predstavnicima država članica Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira u BIH, a ne frontalno se suprotstavljati Zapadu na liniji ostvarivanja ruskih strateških interesa. Izgledno članstvo Kosova u Vijeću Evrope Vučić predstavlja kao dio visoke cijene koju Srbija plaća zbog svoje nezavisne vanjske politike. On ne može zamisliti situaciju da ministrica vanjskih poslova Kosova sudjeluje u radu Vijeća ministara ravnopravno s ministrom vanjskih poslova Srbije.

Dakako, on je u pravu kad spominje presedan da će ulaskom Kosova u Vijeće Evrope u donošenju odluka jedne međunarodne organizacije ravnopravno sudjelovati i predstavnici država koje se međusobno ne priznaju. No treba li taj kosovski presedan – za koji nisu odgovorni ni Vučić ni Kurti nego dosadašnja nekonzistentna politika Zapada prema Balkanu – biti razlog za istupanje Srbije iz Vijeća Evrope, kako se moglo naslutiti na osnovi Vučićevih izjava? Ako bi Srbija istupila iz Vijeća Evrope, time bi bilo onemogućeno njezino članstvo u EU, od kojega, kako Vučić kaže, Srbija nije odustala. A ako je doista tako, onda bi od javnog jadanja i kukanja nad nesretnom srpskom sudbinom produktivnije bilo razmatranje mogućnosti za ostvarivanje interesa Srbije u danim okolnostima.

Pažljivim čitanjem izvještaja Dore Bakoyannis može se vidjeti da je stanje demokratije na Kosovu ocijenjeno pozitivno, da je u vezi s vladavinom prava postignut napredak, ali da još mnogo toga treba napraviti te da je u vezi s poštovanjem manjinskih prava navedeno daleko više primjedbi i zadaća koje treba ispuniti negoli je pozitivnih ocjena.

Umjesto da otvoreno napada izvjestiteljicu zbog onoga čime je nezadovoljan, Vučić je mogao naglasiti da je, zahvaljujući njezinom nastojanju, 24 hektara zemlje napokon uknjiženo kao vlasništvo manastira Dečani nakon višegodišnjeg izbjegavanja vlasti Kosova da provedu prethodnu odluku Ustavnog suda o tome. Umjesto da se žali zbog toga što nije sve napravljeno tačno onako kako to Srbija želi, mogao je iskazati zadovoljstvo činjenicom da su za četiri općine na sjeveru Kosova napokon raspisani izbori koji će biti 21. aprila.

Ako je tokom pretpristupnog monitoringa postignut takav napredak u ostvarivanju interesa koji su visoko na popisu prioriteta Republike Srbije, onda se može očekivati da će i ostvarivanje ostalih još neispunjenih zadaća koje stoje pred Kosovom rezultirati ostvarivanjem drugih njezinih interesa, ponajprije manjinskih prava Srba. Da bi se to doista i dogodilo, Srbija se mora socijalizirati, prihvatiti načine definiranja državnih interesa i metode njihova ostvarivanja koji su u skladu s normama Vijeća Evrope.

Premda je navela niz postupaka kosovskih vlasti koji su otežali normalizaciju odnosa sa Srbijom, Dora Bakoyannis je kao presudnu prepreku integraciji srpske zajednice u ustavnopravni poredak Kosova istaknula “pritisak i prijetnje Beograda”. To kao i pokušaj organiziranja oružane pobune u manastiru Banjska smanjuje izglede Srbije da Vijeće Evrope bude medij za nenasilno ostvarivanje njezinih interesa.

Naravno, Srbija ne mora biti ni članica Vijeća Evrope ni EU ako to njezino političko rukovodstvo ne želi i ako za to ima podršku građana. Hrvatska i druge susjedne zemlje trebaju uzeti u obzir i takvu mogućnost. Ako odustajanje od EU – do kojega, nadam se, neće doći – ne bi bilo popraćeno pokušajima korištenja ideologije srpskog svijeta za destabilizaciju susjednih država, onda bi u interesu Hrvatske bilo nastojanje na održavanju i unapređenju postignute razine poštovanja manjinskih prava, diplomatsko rješavanje otvorenih pitanja, poticanje ekonomske saradnje, poboljšanje prometne povezanosti, intenziviranje policijske saradnje i otvaranje dijaloga o vojnim pitanjima radi smanjivanja izgleda za izbijanje neželjenih incidenata.

Ako Srbija odluči Vaskrsni sabor iskoristiti kao najavu ponavljanja velikosrpskih scenarija s početka devedesetih godina, onda može očekivati da će posljedice takve avanture biti još teže za Srbiju nego što su bile posljedice izgubljenih ratova u Hrvatskoj, BIH i na Kosovu.