U ponedeljak su se sastali predsjednik Francuske, Emmanuel Macron i predsjednik skoro svih građanki i građana Srbije, Aleksandar Vučić. Srdačno su se pozdravili, zagrlili i dugo razgovarali o saradnji, Kosovu, modnom brendu Louis Vuitton, nuklearnoj energiji, piše Ana Jovanović za Peščanik.

Razgovor o situaciji na Kosovu je bio neprijatan, ali je naš toksični muškarac, iskusno, nakon susreta naglasio da je bez obzira na sve predsjednik Francuske pokazao razumijevanje za našu (odnosno njegovu) stranu. Također je iskusno isticao dolazak modnog brenda Louis Vuitton u Beograd, nabavku letećih automobila i aviona marke Rafale.

U Srbiji se živi dan mrmota gdje nam predsjednik skoro svih građanki i građana ponavlja onaj čuveni vic – sastali se Srbin i Francuz (ili ko god) i ne znam šta je dalje bilo, ali na kraju ih je Srbin sve nadmudrio. Kakav god da je zaključak međunarodnih susreta, uvijek nekako naš toksični muškarac izađe kao pobjednik. Ako nema šta drugo da istakne, istakne kako su ga srdačno primili. Ispoštovali ga.

Susret Macrona i Vučića u Ruskoj Gazeti je ocijenjen kao totalni fijasko. Navode da je Vučić u Pariz išao da moli, a između redova su pročitali i da mu je predloženo da podnese ostavku. U srbijanskoj Politici pak ističu da je Vučić Macronu zahvalan na podršci koju Srbija uživa od Francuske na putu ka Evropskoj uniji. Vanjska politika Srbije na čelu sa Vučićem je velika tajna. Teško je prepoznati bilo kakve dugoročne ciljeve osim ličnog o(p)stanka na vlasti. Teško je prepoznati bilo kakvu principijelnost. Ono što se dešava van granica naše zemlje, nama, unutar tih granica je velika nepoznanica. Daju se obećanja i potpisuju ugovori u koje javnost nema uvid.

Van granica, Srbija se predstavlja kao zemlja na putu ka Evropskoj uniji. Unutar granica Srbije, uz podršku provladinih medija i medijskih ličnosti, podgrijavaju se anti-evropski stavovi. Unutar granica Srbije, Vučić, koji vjerovatno još uvijek miriše na Macronov parfem nakon dugog i srdačnog zagrljaja, ponavlja da se u Srebrenici nije desio genocid, da nas Evropa i cijeli svijet mrze i žele da nas proglase za genocidan narod. Isti Vučić koji u ponedjeljak zahvaljuje Macronu na podršci i ubjeđuje nas kako je uspio da objasni našu (odnosno njegovu) poziciju, u petak tom istom Macronu šalje oštro pismo povodom mogućeg prijema Kosova u Vijeće Evrope. I zabrinutiji je nego što je ikada bio. Vrše se pritisci na Srbiju, povodom Kosova, Srebrenice i odnosa prema Rusiji. I dok predstavnike zemalja Evropske unije (vjerovatno) ubjeđuje da će riješiti sve to, samo da mu daju još malo vremena, nas ubjeđuje da nikada neće priznati Kosovo, nikada neće napustiti Republiku Srpsku i nikada neće uvesti sankcije Rusiji.

Pitanje je šta je tačno. Ono što je sigurno je da u Srbiji postoji veliki otpor prema Evropskoj uniji i velika podrška za Rusiju, šta god i kako god da uradi. Činjenica je da se preuzimanje odgovornosti za zločine počinjene u ime velikosrpstva smatra najvećom izdajom uz obrazloženje – a šta su oni nama radili. Činjenica je da kao društvo ne možemo da odmaknemo od teme Kosova ili Republike Srpske, kao što je činjenica da vladajuća stranka podgrijava te teme u svakom predizbornom ciklusu. Znaju da to može da pokrije svaki drugi problem koji postoji i da na tim temama uvijek dobijaju opoziciju.

Tužna je činjenica da za Evropu nismo toliko bitni da bi se malo više pozabavili time i još je tužnija činjenica da Vučić još uvijek ima šta da im obeća. Ako ne može da obeća otvoreno priznanje Kosova, onda pare za preskupe vojne avione. Najtužnije je, kada ova garnitura siđe sa vlasti, što će se po svemu sudeći desiti tek kada nemaju više šta da ukradu, mi ćemo samo moći da konstatujemo da su sve što nisu ukrali, ili prodali ili poklonili. Moraćemo da konstatujemo da su mijenjali zakone kako bi udovoljili stranim poslovnim partnerima, i da su ostavili naše radnice i radnike nezaštićenima, našu prirodu devastiranom, a našu djecu neobrazovanom. I morat ćemo da konstatujemo da nećemo imati koga da nadmudrimo na kraju, jer niko neće htjeti da se sastane sa nama.