Skoro dvije godine nakon što je jedva izvukao živu glavu nakon napada nožem, Salman Rushdie istovremeno izgleda isto, ali i prilično promijenjeno.

Ove je sedmice, u uredu svojeg dugogodišnjeg izdavača Random Housea na Manhattanu u New Yorku, dao intervju za Associated Press iz kojeg prenosimo dijelove.

Rushdie govori o svom trudu da napiše svoj sljedeći roman, dok istovremeno promovira djelo "Nož" koje govori o napadu na njega.

Unatoč svemu što mu se dogodilo, još uvijek je optimist. Također ima rijedak osjećaj samopouzdanja koji mogu postići samo oni koji su preživjeli najgore noćne more.

"U 'Djeci ponoći‘ pisao sam o optimizmu kao bolesti. Ljudi se njome zaraze i mislim da sam ja dobio doživotnu infekciju‘, kaže Rushdie.

Hronološki gledano, on ima skoro 77 godina, koliko je njegov otac imao kad je umro, dob koju smatra svojevrsnom prekretnicom. No osjeća se kao da mu je 25.

Sebe opisuje kao fino dijete koje nije bilo predodređeno da upada u nevolje. Booker nagrada koju je osvojio 1981. za "Djecu ponoći" etablirala ga je kao važnog pisca, a gotovo deceniju kasnije dosegnut će zastrašujuću slavu sa "Sotonskim stihovima", nakon čega je iranski ajatolah Ruhollah Khomeini pozvao na njegovu smrt.

Rushdie se skrivao. No u avgustu 2022. smatrao je da je dovoljno sigurno da se pojavi na konferenciji u zapadnom New Yorku uz minimalno osiguranje. Nije bilo nikoga da spriječi mladog napadača, Hadija Matara, da dojuri na pozornicu i više puta ga izbode. Matar, kojemu su tada bile 24 godine, optužen je za pokušaj ubistva i napad, prenosi Jutarnji list.

Rushdie objašnjava zašto je napisao prikaz napada na sebe, što je naučio o sebi i što bi sljedeće mogao učiniti.

Kad ste počeli raditi na "Nožu", jeste li bili uplašeni?

Bojao sam se da će me to ponovno traumatizirati. A prvi dio u kojem je opisan napad, bilo je prokleto teško napisati.

Pisci puno govore o tome da ne znaju što su doista osjećali u vezi s nečim. Je li i vama bilo tako?

Da. Također, imam jako dobrog terapeuta i zapravo je ovo knjiga napisana također uz pomoć terapeuta. Razgovarao sam s njim svake sedmice i razgovarao o tome što radim. I zapravo je bio od pomoći. Pomoglo mi je da razbistrim svoje misli. Dakle, to je nešto što prije nisam radio.

Je li postojao strah?

Nisam dobar sa strahom. Ne podnosim bol. Ja sam samo običan čovjek koji se nada da se takve stvari neće dogoditi, da se ne moraš nositi sa strahom i boli.

Pisali ste o tome kako je, nakon fetve, došlo razdoblje u kojem vam je bilo teško baviti se fikcijom. Kakvo je stanje sada?

Nemam sljedeći roman. Nadam se da hoću, ali jedina fikcija koju sam napisao otkako sam završio ovu knjigu je neka vrsta priče. To je stvar s kojom ne znam što bih. To je priča koja ima oko 60 stranica, 65 stranica. I nisam siguran da li da mislim da je to poput novele ili da tome želim dodati i učiniti više, ili da to želim prepoloviti i od toga napraviti priču.

Je li napad utjecao na vašu kreativnost?

Pa, jest. Šest mjeseci nakon napada nisam mogao ni pomisliti na pisanje. Nisam bio dovoljno fizički jak. I kad sam sjeo da pišem, u početku nisam želio pisati ovu knjigu. Zapravo sam se želio vratiti fikciji, i pokušao sam i jednostavno se činilo glupim. Samo sam pomislio: ‘Gledaj, dogodilo ti se nešto jako veliko.‘ A pretvarati se da nije i samo nastaviti pričati bajke - osjećao bih se kao da izbjegavam tu temu.

Dojmljivo u knjizi je kada dođe taj trenutak, glas u vama vam govori: ‘Pa, evo ga.‘ Čak i nakon što ste se vratili prilično normalnom životu.

Razmišljao sam o tome ranijih godina, kada je razina opasnosti bila vrlo visoka. Razmišljao sam o tome kako bi se neko mogao pojaviti iz gomile, a prije sam i sanjao o tome.

Je li ikada postojao taj strah da je možda ovo samo vaša sudbina?

Ne, ne vjerujem u sudbinu. Vjerujem u uzimanje vlastitog života u svoje ruke.

Napadač na vas je bio vrlo mlad. On nije bio ni rođen kada ste napisali "Sotonske stihove".

Nije. Razlika je 10 godina ili tako nešto.

Kao da ste vi i ta knjiga nekako fiksirani u podsvijesti.

A nije čak ni knjiga jer se nitko ne trudi pročitati je. To je samo naziv te knjige koja se povezuje sa mnom, mene se demonizira i proglašava negativcem. Ali ja ne poznajem tog čovjeka. Znam neke sitnice koje su nam rekli - da je njegova majka rekla da se promijenio nakon što se vratio iz posjeta ocu u Libanonu. Bio je mnogo više orijentiran na religiju, kritičan prema njoj jer ga nije pravilno naučila o vjeri. Ne znam zašto se toliko fiksirao na mene.

Dok ste odrastali, jeste li sebe zamišljali kao osobu koja će upadati u nevolje?

Nipošto. Bio sam vrlo tiho dijete. Bio sam stvarno dobro odgojen. Moja sestra, koja je godinu dana mlađa od mene, bila je zločesta. Tukla bi ljude, a ja bih je izvlačio iz nevolja.

Govorite o svom sretnom djetinjstvu, bili ste fin dječak. Ali u "Djeci ponoći" i nekim drugim vašim radovima pokušavate izazvati nekakvu reakciju.

Imao sam to još kao dijete. Imao sam samopouzdanje da me roditelji vole i podržavaju. I uvijek sam bio nekako izvrstan u školi. Dakle, odrastate na taj način. Daješ sebi dopuštenje da radiš stvari. Zato što ste bili tretirani na takav način. I ne treba zaboraviti, 1968. sam imao 21 godinu. Ja sam dijete 60-ih.

Koliko ste se promijenili, ako ste uopće, u odnosu na prije dvije godine?

Još uvijek sam svoj i ne osjećam se ništa drugo osim sebe. Ali ima još malo željeza u duši, mislim. I također mislim da kad kada stvarno pogledate smrti u oči, to ostaje zauvijek s vama. Uvijek postoji ta sjena. Prisutnost završetka.

Koliko se osjećate staro? Interno.

Oko 25 (smijeh).

Stvarno?

Mislim da je jedna od sjajnih stvari kod pisanja — potrebna vam je vrsta mladolikosti da to radite, jer zahtijeva energiju, maštu, sanjarenje. To je igra za mlade ljude. Negdje sam rekao da kad si mlad i pišeš, moraš glumiti mudrost. Kad si stariji i pišeš, moraš glumiti energiju.

Možete li se energija odglumiti?

Pa, pokušao sam.