Vučić je u UN-u rekao da bi usvajanje rezolucije u Srebrenici pogoršalo odnose između naroda u regionu, u BiH posebno. Mislim da ti odnosi ne mogu biti gori nego što jesu. Jedino da se počne pucati. Da postoji drugačiji geostrateški koncept, vjerujem da ne bismo bili daleko da se verbalna prepucavanja zamijene onim što smo imali u periodu 1992/1995. godine, kaže u razgovoru za Slobodnu Bosnu psiholog i politički analitičar Ibrahim Prohić.

Prohić smatra da su stranke “Trojke” u svojoj politici napravili niz greški. ”Ne samo što su otišli u Istočno Sarajevo. Pravili su greške konceptualne prirode. Jedna od njih je i što su dozvolili da se nastavi praksa devalviranja institucija države BiH, mislim na neformalne sastanke”, kazao je Prohić.

Bio je miting “Srpska te zove” u Banjoj Luci kao znak protivljenja usvajanju rezolucije o Srebrenici u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija, po ko zna koji put je negiran genocid. Koliko je važno usvajanje rezolucije u Sreberenici? S druge strane, tenzije su prisutne u zemlji, koliko je stvarno opasna situacija u BiH?

Na čitavom prostoru regiona karakteristično je da istina, činjenice, pa i sudske presude ne igraju nikakvu ulogu u stvarnom životu ni u političkom polju. Ovo je sumrak civilizacijskog stepena ovoga prostora. Tamo gdje se istina, činjenice i sudske presude ne uvažavaju, to je, psiholozi bi rekli – emocionalno nasilje. Sve što gledamo i slušamo posljednjih dana potvrđuje moju ocjenu da se radi o političkom i emocionalnom nasilju.

Beograd i Zagreb 30 godina ne mijenjaju svoj narativ

Sinoć sam čuo, mislim od Tokače (Mirsad Tokača, direktor Istraživačko dokumentacionog centara IDC-), koji kaže da je negiranje genocida počelo već nakon njegovog izvršenja. Nije obrazlagao, ali pretpostavljam da je mislio na to kako su odmah počeli da se asaniraju ubijeni, da se premještaju sa mjesta zločina na drugo mjesto, pa na treće itd. Oni koji negiraju genocid oni su ga de facto sami priznali, jer da nije tako ne bi imali potrebe da rade to na šta sada podsjećam, i što svi znamo, a zaboravljamo.

Ovdje su ideologija i politika reducirane na puki klijentalizam. Nikakve ideološke premise, nikakav vrjednosni sistem ne igraju nikakvu ulogu. Važno je samo osigurati još jedan mandat. Sve se svelo na puki interes, lične ili kolektivne prirode.

U političkom polju na ovom prostoru mislim da se neće ništa promijeniti. Beograd i Zagreb ne mijenjaju 30 godina svoj narativ, ne samo narativ, nego i svoje motive prema BiH. Mijenjaju se okolnosti i forme, mijenja se stil i retorika, ali se suština ne mijenja. Srbija sa Vučićem i RS-u sa Dodikom neće promijeniti ni svoju retoriku ni motive.

Neke satiskfakcije žrtvama i njihovim srodnicima bit će u tome što će svijet definitivno shvatiti ili još jedanput potvrditi svu težinu zločina koji se desio u Srebrenici, i ne samo u Srebrenici, nego u BiH. Ne treba zaboraviti Prijedorsku krajinu, Kozarac…I tamo ima elemenata genocida, ali nije procesuiran i nije pravno utvrđeno. Čovjek sa civilizacijskog aspekta treba da postavi pitanje kakva je razlika između tri hiljade i osam i više hiljada ubijenih ljudi, namjera je ista da se uništi jedan narod i da se zaposjedne jedna teritorija.

Aleksandar Vučić (Foto: Tanjug)

Vučić je u UN-u rekao da bi usvajanje rezolucije pogoršalo odnose između naroda u regionu, u BiH posebno. Mislim da ti odnosi ne mogu biti gori nego što jesu. Jedino da se počne pucati. Da postoji drugačiji geostrateški koncept vjerujem da ne bismo bili daleko da se verbalna prepucavanja zamijene onim što smo imali u periodu 1992/1995.

Srbija zna da oni ne mogu uticati na rezoluciju. Srbija zna da ne mogu uticati na status Kosova. Dodik zna da svijet neće dozvoliti, ne zbog BiH, nego zbog sebe. Evropa, prije svega, ne može dozvoliti secesiju. Postavlja se pitanje zašto to ipak rade? Pa, za domaću upotrebu. Zadnji miting u Banja Luci je jedna farsa, tragikomedija kojoj je osnovni cilj ne promijeniti tok stvari, jer se on ne može promijeniti, neki historijski procesi se ne mogu promijeniti, ali mogu dalje anestezirati svijest svojih građana. To je osnovni motiv i u Beogradu i u Banja Luci.

Da bi rezolucija bila usvojena, potrebna je dvotrećinska podrška zemalja članica UN-a. Aleksandar Vučić rekao je da će nakon usvajanje rezolucije o genocidu u Srebrenici uslijediti “zahtjevi za ukidanje Republike Srpske i da Beograd plati ratnu odštetu”. Jel’ se toga plaši Vučić, ili je nešto drugo posrijedi?

Mislim da je i to manipulacija. Ne vjerujem, na osnovu onoga kako se međunarodna zajednica i glavni akteri na globalnoj sceni ponašaju da će se ići tako daleko. Naravno, to bi bila logična konsekvenca. Jedno je šta bi bilo logično i pravedno, a drugo šta će se desiti. 1995. godine pred kraj rata Armija BiH je ojačala, postojala je tendencija oslobađanja zaposjednutih dijelova teritorije RBiH, zaustavljena je armija na ulazu u Banja Luku. Američki stav je bio da ne mogu dozvoliti još jednu rijeku izbjeglica. Moral i etika s jedne strane, i globalni interes s druge strane ne idu uvijek pod ruku, odnosno vrlo rijetko idu pod ruku.

“Svakih nekoliko mjeseci pojavi se ekstremna prijetnja opstanku Srbije”

Dakle, mala je vjerovatnoća je da se desi to što Vučić govori. Postavlja se pitanje zašto on tako govori kad zna ili pretpostavlja da je mala vjerovatnoća, pa zbog unutrašnje upotrebe. Njemu slijede lokalni izbori uskoro, moguće poslije toga i parlamentarni. Vučić to radi za domaću upotrebu. Njemu je u ovom trenutku najvažnije da zadrži Beograd pod svojoj kontrolom. Srbija nije samo Beograd, ali je najvažniji. Upravljanje Beogradom određuje kompletnu situaciju u državi Srbiji. To su Vučićevi motivi.

Vučićeva glavna strateška premisa je da stalno prepada sopstvene građane da je Srbija ugrožena izvana, iznutra, i da slijede teški trenuci, te kako će se on boriti i izboriti, sačuvati Srbiju, i dostojanstvo Srba i Srbije itd. To je njegova strategija. Kad biste prelistali u zadnjih nekoliko godina, vidjećete da se svakih nekoliko mjeseci pojavi nešto što je ekstremna prijetnja opstanku Srbije. A onda se pojavi Vučić, veliki vođa koji je sposoban da sve to amortizira, neutralizira i da spasi državu. U pozadini toga imate to što mu je predsjednica Kosova Vjosa Osmani neki dan u UN-u rekla “kako ćeš objasniti da se iz takve Srbije iselilo u zadnjih 10 godina 500 hiljada ljudi.” Ništa tamo ne ide kako treba, ali valja to strahovima održavati.

I kako komentarišete politiku Crne Gore prema rezoluciji o Srebrenici, još uvijek se čeka zvanična reakcija Podgorice? 

Treba razumijeti Crnu Goru. Crna Gora je de facto podijeljena. I tamo imate "Republiku Srpsku", ona nije formalizirana kao što je RS u BiH, ali u političkom prostoru i u odnosu između građana različite etničke pripadnosti u Crnoj Gori postoji podjela koja je oštra ko’ nož. Crna Gora je jedna od meta tzv. “srpskog sveta”. Crna Gora ne može tako lako doći do jedinstvenog stava. Postoje jake političke snage u vlasti, od predsjednika tamošnje Skupštine do premijera i snažnog uticaja Srpske pravoslavne crkve. Imate ljude koji nisu za ono što svijet hoće, koji su za ono što hoće Beograd. Kakva god odluka Crne Gore bude, mislim da im ne možemo zamjeriti, odnosno onima koji bi htjeli podržati rezoluciju. Ako se ne uspiju izboriti – onda je to samo zato što je taj “srpski faktor” u Crnoj Gori prevladao i postao dominantan u institucijama Crne Gore.

Saša Magazinović iz SDP-a kaže vezano za rezoluciju kako se digla “tolika galama oko toga da je teško ne uočiti da je to jedna ogromna dimna bomba koja treba neka druga pitanja da stavi u drugi plan. Nešto što u ovom trenutku odgovara Aleksandru Vučiću da ne bude tema ili Miloradu Dodiku”. Šta mislite o ovom razmišljanju?

U tehnologiji etabliranih politika na ovom prostoru, uključujući čak i Hrvatsku koja je znatno u civilizacijskom i svakom drugom pogledu ispred BiH, Crne Gore, Srbije, imate to da se konstantno pomjera fokus sa bitnih pitanja. Za našu državu kažem da mi 30 godina bijemo političku i ideološku bitku na krivom terenu, na terenu između etničkih zajednica. Umjesto da se bije bitka tamo gdje je prirodni konflikt u uređenom i demokratskom svijetu – između vlasti i građana. Taj odnos je bitan vlast i građani, a ne ova etnička grupa protiv one druge, ili druga protiv treće. U toj tehologiji imate konstantu pomjeranja fokusa sa bitnih pitanja na ona koja su nevažna.

Ibrahim Prohić (Foto: N1)

Rat u Jugoslaviji je počeo onoga trenutka kada je u Srbiji zaprijetila opasnost da režim Slobodana Miloševića padne. U martu 1991. godine bile su velike demonstracije u Beogradu. Milošević je izveo tenkove, rezultat toga je bio jedan poginuli policajac i jedan poginuli civil. Poslije toga se ubrzava priprema za rat, koji je počeo fingiranim ratom u Sloveniji, u Hrvatskoj i u BiH. Da nije bilo Kosova i interesa Amerikanaca on bi tjerao do Soluna.

Kako komentarišete dogovore unutar koalicije na državnom nivou u vrijeme ove političke krize u zemlji, Dodik prijeti, a lideri Trojke, odlaze u Istočno Sarajevo na sastanke? Predsjedništvo NES-a je prije par dana zasjedalo, i uputilo poziv strankama Trojke da prekinu koalicijsko partnerstvo i svaku saradnju sa SNSD-om. Kako gledate na ovu politiku kompromisa sada?

Mediji treba da razluče suštinu od politikanskih izjava određenih političkih stranaka. Imate apsurdnu situaciju da stranka koja je svih ovih 30-ak godina glavna u vlasti u FBiH, pa i na državnom i nizu lokalnih nivoa, prebacuje aktuelnoj “Trojci” ono što je ona radila 30 godina. NES i njima slični, to su samo derivati SDA. Mislim da njihova saopštenja ne treba uzeti suviše ozbiljno. Pitanje o ponašanju “Trojke”je vrlo ozbiljno. Upozoravao sam i kad je konstruirana ova vlast, i kad sam podržao prvo “Šestorku”, pa “Trojku” u nekim svojim istupima, kako oni predstavljaju nadu, ali da im istovremeno treba uputiti upozorenje. Ili će pokazati da su oni ne drugačiji, nego da su bolji i to znatno bolji od prethodnih. Ili će se tzv. anomija ili beznađe kod građana dodatno produbiti.

Međunarodni faktor ima status domaćeg političkog faktora

Trojka je napravila niz greški. Ne samo što su otišli u Istočno Sarajevo. Pravili su greške konceptualne prirode. Jedna od njih je i što su dozvolili da se nastavi praksa devalviranja institucija države BiH. Mislim na neformalne sastanke. S obzirom na ukupno stanje u BiH, devastacije institucija sistema mislim da je to trebalo da bude jedan od njihovih temeljnih ciljeva.

Foto: Slobodna Bosna

Prije 10-ak godina rekao sam im da nisu riješili temeljnu dilemu – reforme ili mandate. Ta moja opaska stoji i danas. Koliko god bila loša Trojka, uvijek će biti bolji od ovih koje su smijenili. Oni kažu “mi nećemo ići đonom kako idu Dodik ili lažnim europejstvom kakvim ide Čović. Mi ćemo sa tog terena verbalnog sukobljavanja ići na teren da uradimo ono što je moguće uraditi.” U ovom kontektstu da stavimo opasku NES-a da bi trebalo sa SNSD-om prekinuti, šta je rješenje onda? Šta je rješenje ako se izađe iz vlasti, da uđe NES ili SDA ili njihovi sateliti Stranka za BiH?  SDA je imala 30-tak godina da pokaže da sa Dodikom može učiniti nešto što je dobro za BiH.

Strategija Trojke je “mi nećemo ulaziti direktno u verbalne konflikte, ali ćemo ići za tim da se urade neke stvari koje su bitne za državu BiH.” Neke su stvari i urađene. Mislim da je malo popravljena stvar oko puta BiH za NATO članstvo, nešto je popravljeno oko kvote Bošnjaka u državnim institucijama koje je SDA devalvirala, te oko puta BiH ka EU.

Politička situacija u BiH je takva da tzv. međunarodni faktor ovdje ima status domaćeg političkog faktora. Ovdje se ne može ništa desiti bez volje i uticaja tzv. međunarodnog faktora, prije svega SAD-a. I ako Trojka igra na tu kartu, mislim da je to jedina karta koja može donijeti dobrobit BiH. Nikakav otvoreni konflikt sa Dodikom ili Čovićem, ili sa bilo kim koji radi destrukciju i opsturkciju ne može doprinijeti dobro. To što NES govori išlo bi na vodu Dodika i Čovića. Oni se cijelo vrijeme trude i jedan i drugi, Dodik da pokaže da je BiH nefunkcionalna, i da je zato treba razvaljivati. A Čović govori da je Federacija BiH nefunkcionalna, pa da treba treći entitet. Ovakve političke smisalice kao ova iz NES-a idu na ruku jednoj takvoj strategiji koju imaju oni koji na jedan ili drugi način žele destrukciju BiH. I de facto ne dozvoljavaju BiH da se kreće.

Trojka ima niz slabosti, ali u konačnici u skoro nemogućim uslovima postižu ono što je maksimalno moguće. A jedna definicija politike je upravo to. Politika je disciplina i umijeće mogućeg.

Razgovarala: Sanela GOJAK