Piše: SENAD AVDIĆ

Fahrudin Radončić u posljednjih nedjelju dana, a i ranije, tvrde njemu bliski ljudi, ali ovdje govorimo samo o javnom diskursu, ispoljava takvu vrstu konfuzne srdžbe, prijeteće uvrijeđenosti, autodestruktivnu razdražljivost, da nije nimalo neosnovano zabrinuti se za psiho-mentalnu stabilnost našeg Malograđanina Kanea, zatočenog u svom mamutskom zamku, prošaranom labirintima intriga, laži, samoobmana. Zato ćemo se u u ovom tekstu pozabaviti tehnikom zaborava kao glavnim alatom kojim se koristi i na kojeg u svojoj manipulativnoj operaciji lider SBB-a i medijski mogul tradicionalno računa.   

ZABORAV PRVI: Na početku svoje najnovije medijsko-političke kampanje Radončić je putem svog biltena "Dnevnog avaza" optužio "režimske medije" zbog nečega, nije vrijedno truda sjećati se čega, što su prema njemu zgriješili. Zaboravni, ciljano neupućeni Radončić potpuno je smetnuo sa (zločinačkog?) uma da su on i njegova stranka Savez za bolju budućnost već sedam-osam godina na manje-više svim razinama (7-8 kantona, Federacija, donedavno i Vijeće ministara BiH, brojne agencije, direkcije...) sastavni dio vlasti, odnosno režima, pa je po toj logici njegov biltenčić "Avaz" i maskirni portali iz njega derivirani ("Raport" i slična boranija) eminentno "režimsko" glasilo, baš kao što su režimsko medijsko smeće iz iste vladajuće ergele  "Stav" i "Faktor" ili "Nezavisne novine" i "Večernji list".

ZABORAV DRUGI: Novi, podmukli napad i bolne simptome demencije ispoljio je Fahrudin Radončić prošle nedjelje, kada je objavom na društvenoj mreži podastro golem pismeni sastav nadahnut jednom polurečenicom objavljenom na portalu "Slobodne Bosne", u kojoj je kosovski narkodiler Naser Kelmendi nazvan "prirodnim saveznikom" Fahrudina Radončića i njegovog Saveza za bolju budućnost. Zaboravio je, ili se pravi da se ne sjeća, sve zajedničke, (stranke demokratske) akcije, sve zajedničke derneke s kontroverznim biznismenom, i kako je Kelmendija spasio murije, javno preko "Avaza", upozorivši ga da mu se sprema hapšenje, nakon čega je ovaj pobjegao iz BiH. Zaboravio je da je ovaj "sitni kriminalac", kako je balkanski narkobos njegov hotel "Radon Plaza" smatrao svojom sigurnom kućom, u kojoj je Kelmendi sklapao poslove, pravio svadbe i druge zabave za novokomponiranu tranzicijsku elitu, narodski rečeno, mafijaški ološ. Zaboravio je "industrijalac i intelektualac" iz Gusinja da je kuća iz koje je na Ilidži Kelmendi vodio mutne i krvave operacije bila njegova ("živio je tu") prije nego što je u nju uselio Naser sa "horom pećkih dječaka". Ponaša se Radončić kao "Gusinje u magli", zapinje po memoriji, ne sjeća se razmjene dobara (kuća i poslovnih prostora), kao i zala sa Kelmendijem, kupovine automobila od istog, prirodnog, strateškog partnera. Isparilo je iz glave Malograđaninu Kaneu da je dva debela dana svjedočio u Prištini o svojim vezama, poslovima, druženjima s balkanskim kraljem narkotika i da je bio jedini političar, javni radnik, osoba s ove strane zakona, koji je pozvan da svjedoči o mračnim tajnama svijeta regionalnog kriminala, trafikinga, zločina…

ZABORAV TREĆI: U već spomenutom prošlenedjeljnom sastavu objavljenom na društvenim mrežama u kojem otkriva mračne narkomanske tajne u familijama bošnjačkih uglednika, a sve povodom one polurečenice, ili polovne rečenice u "Slobodnoj Bosni", Radončić piše: "Nije moja kći, kao u slučaju drugog lidera stranke i političara, bila višegodišnja konzumentica droge i učesnica u zataškanim remećenjima javnog reda i mira."

Znam da je stvar delikatna, da se o takvim stvarima u boljim kućama i uljudnijim društvima ne licitira javno, ali misli li možda zaboravni Radončić na istu onu "kćerku drugog lidera stranke" kojoj je on prije desetak godina kao "uzornoj i perspektivnoj studentici" davao mjesečnu stipendiju (nimalo skromnu deviznu apanažu) za studiranje u Holandiji? Zna li to odnekud naš Malograđanin Kane da je uzorna studentica njegovim parama "konzumirala droge" i sudjelovala "u zataškanim remećenjima reda i mira"?! U beslovesnom lovu na "režimske" medije Radončić ponovo zaboravlja da nijedan vlasnik niti jednog medija, osim njega, nije najmoćnijem bošnjačkom bračnom paru stipendirao studij kćerke u inostranstvu, niti im poklanjao kućne ljubimce, cuke sa pedigreom. 

ZABORAV ČETVRTI: Na konferenciji za medije koju je održao u ponedjeljek (24. august) Fahrudin Radončić je pročitao pismo koje je uputio Nerminu Nikšiću, predsjedniku SDP-a BiH i predsjedniku Zajedničke komisije za nadzor nad Obavještajno-sigurnosnom agencijom BiH (OSA). Pismo je upućeno zbog "miješanja Bosne i Hercegovine u izbore u susjednoj državi i članici NATO saveza Crnoj Gori". Kako se država BiH umiješala u izbore u susjednoj državi? Tako što je Armin Cibra, autor nekoliko knjiga o Fahrudinu Radončiću, dao intervju jednoj srbijanskoj medijskoj kući,"Glasu javnosti", u kojem je govorio o odnosima Radončića s crnogorskim predsjednikom Milom Đukanovićem, koji nisu pohvalni ni afirmativni ni za jednog ni za drugog. Milo Đukanović je nakon toga kazao kako "sve to koordinira bezbjednosni sektor u Srbiji i da su u pitanju anticrnogorski interesi, ne samo sa pozicija velikosrpskog nacionalizmam nego i ruskog imperijalizma".

Kakve veze ima država Bosna i Herercegovina s Arminom Cibrom i kakve su njene nadležnosti nad onim što govori, piše, objavljuje autor knjiga-pamfleta protiv Radončića? Država Bosna i Hercegovina, odnosno njena pravosudna vlast je o Arminu Cibri kazala šta je imala i što joj je u nadležnosti prije 15 godina, kada je osuđen na zatvorsku kaznu (šest mjeseci, plus dvije godine uvjetno) nakon što se nagodio s Tužiteljstvom i Sudom BiH. Na to je podsjetio i Radončić u pismu upućenom Nerminu Nikšiću: "O kakvoj se osobi radi govori... to što je on direktoru FOS-a (bivša obavještajna služba Federacije) gospodinu Edhemu Bešiću prijetio smrću, da će ga nabiti na kolac i silovati njega, suprugu i sina."

Bošnjački Malograđanin Kane, medijski tajkun i politički lider, opet zaboravlja šta je bilo nakon toga? Nakon toga je on takvu osobu, problematičnu i nasilnu, prevrtljivu i sigurnosno diskvalificiranu, bivšeg radnika Državne bezbjendosti Armina Cibru (osuđenog za zlikovačke prijetnje visokom dužnosniku FOS-a) doveo u svoju firmu i zaposlio ga kao ličnog vozača, tjelohranitelja, povjeravao mu najveće poslovne i osobne tajne, dijelio s njim automobile i jahte, avione i helikoptere, uveo ga u svoj mračni bosansko-balkanski Gotham, nakrcan korupcijom, ucjenama i zločinima!

Nije Armin Cibra bio izuzetak, sličan se sličnom raduje, nego tipsko kadrovsko pravilo Radončićevih "ljudskih resursa": on se okružio desetinama rashodovanih i kompromitiranih policajaca, od kojih su neki, poput Esnafa Kastrata, ratnog vojnog policajca koji je priznao likvidaciju Mušana Topalovića Cace, koji se godinama starao o sigurnosnom sistemu i elektronskom nadzoru Radončićevog "poslovnog carstva". Cijeli njegov svijet, njegov polusvijet, je gravitacija suspektnih, opskurnih individua, pripadnika skorojevićke klase, novinara, biznismena, političara, narkodilera koji se izdaju za menadžere, žena lakog morala sa novinarskim iskaznicama, nakupaca akademskim titulama, pravosudnih autoriteta zrelih za robiju...     

"Malograđanin je konformista, podređuje se grupi... žarko želi da pripada nekoj eksluzivnoj grupi, udruženju, klubu... on je lažno sažaljiv, lažno mudar... oduševljeni snob koji se oduševljava bogatstvom i položajem... prevara je najbliži saveznik svakog malograđanina...", tako je ovaj raspostranjeni kulturni i socijalni talog, koji misli da je elita, portretirao veliki pisac Vladimir Nabokov.

ZABORAV PETI: Koriste li javni istupi, knjige i intervjui Armina Cibre neprijateljima Crne Gore u grozničavim naporima da konačno na izborima, kada već nisu bili u stanju nasilnim putem na ulici, sruše s vlasti Mila Đukanovića? Bez ikakve dileme - koriste. Je li Cibra, kao to tvrdi Radončić, plaćen od srpsko-ruskih obavještajnih centara da bi pomogao u rušenju  Đukanovićevog režima? Ako se pozna njegov ukus u izboru poslodavaca, od mračnih figura iz Državne bezbjednosti, preko Malograđanina Kane iz "Avazovog tornja", izvjesno je da Cibra nije probirljiv, a ni gadljiv na pare i druge luksuze. Radončić je na konferenciji za novinare (što je potpuno prećutano u medijima) spomenuo da "srpsko-ruski" punkt u Sarajevu koji Cibru opskrbljuje povjerljivim informacijama čine bivši KOS-ovci Fikret Muslimović i Enver Mujezinović, ratni šefovi civilne i vojne bezbjednosti. Da li je slučajno ili svjesno propustio dodati Bakira Alispahića, što je svakako ozbiljan previd ili propust. Jer, Alispahić je bio taj koji je odbravao permanentnu akciju sarajevske Državne bezbjednosti koja se godinama (pro)vodila protiv "Novinara" (Radončića). Saznanja, rezultati, transkripti razgovora, ispitivanja koja je obuhvatala ta operativna akcija, predstavljaju sadržaj knjiga-pamfleta Armina Cibre o Malograđaninu Kaneu. 

Bilo bi dragocjeno da ona parlamentarna komisija na čijem je čelu Nermin Nikšić, ispita i ovu trojicu ključnih sigirnosno-obavještajnih ljudi u vojsci i policiji. Pa da, pored ostalog, potvrde ili demantiraju da li je Radončić u ljeto 1993. godine sa svojim kumom, ubijenim mafijašem Selverom Lekićem dogovarao ubacivanje u opkoljeno Sarajevo 50 kilograma "bijelog pudera" (heroina ili kokaina). 

Prema tom stenogramu, za koji Cibra tvrdi da ga je "skinula" SDB Sarajevo 2. septembra 1993. godine, Selver Lekić, govori Radončiću: "Vidi, ozbiljno je ovo, znači 50 kila "bijelog pudera", pare kada se proda, ali to ide na moj obraz, ne na Ekremov i tvoj. Ti samo daj to vaše vojno auto... da se to prebaci. To je direktno iz Beograda, poslao Aco za mene, znaš nema zajebavanja, znaš da se za puder ubija u svetu..."  

Oni koji su odobrili mjere protiv Radončića (ministar Bakir Alispahić), koji su ih tehnički izvodili (načelnik Sektora SDB-a Enver Mujezinović) i koji su, vjerovatno, osigurali građu za Cibrina sabrana djela, trebaju objasniti da li je ovaj transkript autentičan, potom da li je do transporta "bijelog pudera" u opkoljeno Sarajevo došlo, ako nije, zašto nije, a ako jeste, šta su učinili da se to ne dogodi?!  Potom, da li su o ovim aktivnostima tadašnjeg šefa kabineta načelnika Štaba Armije obavijestili njegovog pretpostavljenog Sefera Halilovića te da li su informirali Aliju Izetbegovića, kolekcionara presretnutih razgovora i gospodara svih obavještajnih i sigurnosnih tajni u Sarajevu. Od bošnjačkog Malograđanina Kanea bi bilo suviše očekivati da se on o tome izjasni, zaboravio je on i mnogo krupnije stvari, pa je nerealno očekivati da se sjeti te sitnice od 50 kila praškaste materije koja asocira na trgovinu narkoticima.     

ZABORAV ŠESTI Fahrudin Radončić je zaboravio zbog čega je prije tačno trideset godina napustio Crnu Goru i pred kim je, spašavajući na ramenu glavu, utekao u Sarajevo. Zbog vlasti Mila Đukanovića. Ali, dobro, to smo, neko manje, neko više, svi potisnuli iz sjećanja. No, ono što je važno u ovoj priči jeste sljedeće: jedina inkriminacija protiv Mila Đukanovića koja proističe iz onoga što je Armin Cibra govorio za novine i televiziju, jeste u tom što je u dobrim odnosima s Fahrudinom Radončićem, što se s njim viđa, druži, gosti, odmara, provodi... Dakle, odgovornost mu je što se kao državnik uopće bakće s osobom takvog profila i preferencija kakvim je Radončića u knjigama i intervjuima oslikao dotični Cibra. Drugačije rečeno, Radončića se u Crnoj Gori tretira kao toksičnu, malignu, kompromitantnu, političku i poslovnu (nus)pojavu. Za razliku od Bosne i Hercegovine, u kojoj su svi njegovi grijesi arhivirani, obrojani u brojnim službenim dokumentima i dosjeima "socijalizirani", od strane vladajuće bošnjačke elite,  "podržavljeni", amnestirani, učinjeni društveno prihvatljivim. U Đukanovićevoj Crnoj Gori od vlasti se traži uspostavljanje sanitarnog koridora prema Radončiću, ovdje našeg Malograđanina Kanea kume i mole, vuku za rukav i prostiru crvene tepihe pred njim da svečano umaršira u panteon bošnjačke vlasti i samo "zine" koju funkciju želi.