Na naslovnoj strani francuskog dnevnog lista Libération od 31. januara 2022. najavljena je reportaža: "U Srebrenici ista atmosfera kao 1992".

Pod naslovom "U Srebrenici se svi bojimo novog rata" specijalni dopisnik iz Srebrenice Louis Seiller na tri stranice prenosi da "Bošnjake, koji su se vratili na područje genocida, zabrinjavaju secesionistički planovi ultranacionalista Republike Srpske".

U Srebrenici sve podsjeća na traume, a ni obnovljene džamije, ni kuće, ni žalosni spomenik miru, kojeg je podigao srpski gradonačelnik, ne mogu izliječiti rane grada-žrtve.

Sve podsjeća na najveće krvoproliće na teritoriji Evrope poslije Drugog svjetskog rata, kad su srpske snage pod komandom balkanskog krvnika generala Mladića ubili više od 8.000 Bošnjaka.

Prošle godine je zemlju napustilo 170.000 ljudi. Egzodus nije zaobišao Srebrenicu, koja je 1991. imala 35.000 stanovnika, a danas manje od 10.000.

"Danas nema nikoga na ulici, grad je kao mrtav. Kao Černobil, černobilski vukovi mogu nahrupiti svakog trenutka. Užas".

Autor je predstavio Ðileta, koji je sa 21. godinu 1995. uspio pobjeći u šumu i skloniti se u Tuzlu.

Bio je među prvima koji se 2005. vratio i pokušao obnoviti porodičnu kuću u kojoj je 1993. ubijen njegov otac.

Radi za općinu i u organizaciji Koraci za budućnost, ali to izgleda nema rezultata.

"Otcjepljenje koje su u decembru započeli srpski lideri i zvuk čizama 9. januara sa proslave 30 godina RS, kad je i policija pjevala nacionalističke pjesme, alarm je da ne mogu imati povjerenja da će me policija u RS zaštiti. Psihički – to je nepodnošljivo", kaže on.

Nakon defilea 9. januara odveo je ženu i djecu kod majke u Federaciju, i živi sam u selu Pobuđe kod Bratunca.

"Za mene Bošnjaka nema sigurnosti u RS-u", rekao je Đile.

Vlasti iz Banja Luke ne poštuju odluke Ustavnog suda BiH, a sve važne institucije, kao vojska ili pravosuđe, odvajaju se od države. Neustavni dan RS, kojeg je organizirao ultranacionalista Dodik, slavio je ratne zločince, a proslavljen je i u istočnoj Bosni i u susjednoj Srbiji, na što su upozorile i Ujedinjene nacije. U Srebrenici taj dan nije bilo incidenata.

"Za razliku od Sarajeva ili naročito Mostara, u Srebrenici nema etničke podjele: na pijaci, ili u tvornici i u zadimljenim kafeima Srbi i Bošnjaci se sreću i rade zajedno, izbjegavajući teme koje ih ljute".

Autor je predstavio Radenka (35), koji sa majkom drži praonicu automobila.

"Ne pravimo razliku između vozila", rekao je Radenko.

Radenko je nedavno prešao hrvatsko-bosansku granicu sa drugom Srbinom i Bošnjakom: policajac je pregledao pasoše i komentarisao: "Srbi i Bošnjaci iz Srebrenice skupa putuju? Nije moguće, mislio sam da se vi ne prestajete sukobljavati".

Nekoliko mješovitih brakova jako smeta etnonacionalističkim partijama.

Hariz i njegova Radomirka su prije četiri godine počeli voditi jedan od rijetkih kafea u Srebrenici, a tabloidi i dalje svaki dan pišu o novom ratu.

"U slučaju incidenta, kako će reagirati zaposleni u administraciji grada, koji su dobili posao zahvaljujući nacionalističkim strankama, a kako onaj susjed mračne prošlosti? Godinama se govori o ratu i nema izbora - ili postati Švicarska na Balkanu, ili ići u rat".

Pedesetogodišnji radnik Dragan, otac četvero djece, "izlazi iz manastira niz stepenice pored džamije u središtu grada. Kao mnogo Bosanaca sluša samo jednim uhom sukobe političke elite, koja je konfiskovala vlast posljednjih 26 godina.

"Ovo otcjepljenje je samo mahanje pred očima, ljudima je dosta tih govora kojima žele podijeliti Srbe i Bošnjake: ovo nije vrijeme kao prije 30 godina. Danas ljudi žele živjeti zajedno".

Autor navodi da je RS jako zadužena i "blokirana u zabrinjavajućoj ekonomskoj situaciji, koja tone u klijentelizmu i bijedi". Mnogi, kao i Dragan, obavljaju nekoliko poslova da bi mogli izaći na kraj sa nezaustavljivim cijenama.

Autor opisuje kako je cesta za izlazak iz Srebrenice oivičena hiljadama bijelih nišana Memorijala Potočari. Rahima (84), koja je u genocidu izgubila braću i rođake, drugi put u životu je iz svog sela došla na mezar i kaže: "Oko nas ima nekoliko srpskih sela. Pozdravljamo se svaki dan, ali niko nikada nije progovorio o onome što se desilo".

Mladi gradonačelnik Srebrenice, izabran 2016. godine odbacuje naziv 'genocid', kvalifikaciju Međunarodnog kaznenog suda u Hagu, i objašnjava da su to "zločini koji su se dogodili među zajednicama, tumačenje koje odgovara njegovom mentoru MIloradu Dodiku, koji hrani strahove o novom ratu".

"Nismo se pravilno suočili sa našom prošlošću. Mnogi ljudi ne vjeruju da sam preživio genocid, da sam se morao skrivati dva mjeseca u šumi", kaže Ðile, koji je, da bi branio svoje selo, postao vojnik sa 17 godina.

"Većina ljudi ne želi novi rat, ali dovoljno je 20 posto luđaka da ostatak bude prisiljen ići za njima. Zbog emocija i propagande. To ovdje svi znaju i zbog toga svi trpimo", zaključuje Đile.

Priredila : Nada Zdravič