PONEDJELJAK, 31. SIJEČNJA

Propali su sinoć pregovori u Neumu na kojima čelnici jednog dijela stranaka iz Federacije BiH uz pomoć posrednika iz Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije pokušavaju dogovoriti izmjene Izbornog zakona. Ni nakon tri dana koliko je neumska sesija trajala nije se postiglo nikakvo kompromisno rješenje, niti su se približili stavovi HDZ-a i Dragana Čovića s jedne i lidera stranaka iz Sarajeva s druge strane.

Mediji su pretrpani izjavama aktera pregovora, stranih i domaćih, bilježe se izjave političara i onih koji se jesu i onih koji se nisu pojavili u Neumu, pune ruke posla imaju analitičari. Sve se uglavnom svodi na ponavljanje istih ocjena, dijagnoza mišljenja.

Stoga mi je u poplavi općih mjesta i predvidivih vijesti i komentara pravo osvježenje bio komentar koji je osvanuo na društvenim mrežama, kojeg ću parafrazirati.

„Odveli su stranci domaće političare u Neum da se tamo dogovaraju. U Neumu idealan ugođaj, sunce, more, luksuzan hotel sa bazenima, wellnessom, bogata trpeza... Da su oni planirali da se stvarno dogovore, organizirali bi pregovore u Kalinoviku, gdje je temperatura minus petnest stepeni, a grijanje u hotelu ne radi. Dogovorili bi se oni tamo za pola sata sve samo da što prije završi i sjednu u luksuzne limuzine da se ugriju.“ 

Foto: Agencije

UTORAK, 1. VELJAČA

Gledao sam danas dva-tri sata vanredno zasjedanje Narodne Skupštine Republike Srpske i znam koliko bih još vremena izdao i koliko živaca izgubio, da me kućnom posjetom od te patnje nije spasio Davor Sučić-Sula ili ti Sejo Sexon, lider Zabranjenog pušenja. Zamolio me je da smanjim ton ili još bolje ugasim televizor, uz logično i sažaljivo pitanje zar nemam pametnijeg posla od gledanja naklapanja političara, uvijek istih političara i vazda jedna te ista naklapanja. Godinama se nismo vidjeli Sula i ja i treba nam mnogo vremena da se dotaknemo svih tema koje bismo željeli, ali malo imamo vremena, a gradivo se nakupilo. Davor Sučić je član rukovodstva AMUS-a, asocijacije koja štiti prava muzičara u Bosni i Hercegovini. Pratio sam prije nekoliko mjeseci tešku, iscrpljujuću i neravnopravnu bitku njegovu i njegovog kolege muzičara protiv birokratskih vjetrenjača koje rade na političke potiske kojima se uporno odbija legaliziranje AMUS-a. Muzičarima su na putu stajali Ministarstvo pravde BiH i Institut za intelektualno vlasništvo. U obje institucije na čelnim funkcijama su kadrovi Hrvatske demokratske zajednice. AMUS je uprkos unutrašnjim trvenjima ipak jedna uspješna priča, među rijetkima te vrste. Okuplja muzičare i štiti autorska i sindikalna prava nekoliko hiljada muzičara, od Gorana Bregovića, Dine Merlina i Željke Joksimovića, do onih mnogo slabije poznatih i manje bogatih kojima su tantijeme za autorska prava osnovni izvor prihoda. Godišnji prihod kreće se oko pet milijuna maraka od čega se najveći dio rasporedi autorima. Nakon višemjesečnih obijanja pragova dviju institucija, Minstarstva pravde i Instituta za intelektualno vlasništvo koje su im paralizirale rad, delegacija muzičara predvođena liderom Zabranjenog pušenja i Dinom Merlinom prošlog ljeta je sa svojim problemom upoznala tadašnjeg visokog predstavnika u BiH Valentina Inzka. Vrlo brzo su nakon tog susreta glavni (navodni) problemi i proceduralne začkoljice prestali postojati i AMUS je napokon registriran u Ministarstvu pravde BiH kao pravni subjekat.

Foto: Novi List

Ova priča o mukama Asocijacije muzičara BiH kao krovne institucije jednog produktivnog ceha ilustrativna je na više planova, od kojih ću se zadržati samo na jednom, onom političkom, mada ni kriminalno-interesne ne treba potcijeniti. Nije AMUS BiH jedini imao problem sa legaliziranjem, kroz sličan birokratski pakao prolazi godinama i Akademija nauka i umjetnosti BiH. Sve ukazuje na postojanje neka nevidljive ruke koja svojim činjenjem, to jeste nečinjenjem opsturira rad ovih institucija sa ciljem da pokaže da ništa što je zajedničko, državno ne može, niti treba funkcionirati. A stvar je u tome da se prethodno po političkom diktatu konkretnih stranaka čini sve da ništa ne funkcionira, što će biti na kraju ključni argument da to što ne funkcionira samo od sebe otpadne i ugasi se.

Mandat Valentina Inzka jeste bio da odblokira ono što domaći političari blokiraju. To opet daje argumente borcima protiv svega zajedničkog za utvrđivanje i jačanje dojma kako BiH i njene institucije u životu samo održavaju stranci. Za hiljade muzičara koje žive od sredstava koje im doznaje AMUS ovo je najvažnije životno pitanje, mada postoje i mnogo ozbiljniji slučajevi u kojima institucije, država i građani trpe i pate zbog političkih dirigiranih odluka državnih dužnosnika da stvaraju pravni haos unutar kojeg ništa ne funkcionira.

Ne stigoh od ozbiljnih tema sa Sejom Sexonom razmotriti jednu estradno političku šegu koja mi s vrti po glavi. Budući da je on Hrvat iz BiH, pjevač, vokalni solista koji dakle živi od svog glasa, hoće li on i drugi pjevači Hrvati iz BiH, poput Željka Bebeka, Dražena Žerića Žere... ubuduće pjevati samo u sredinama sa većinskim hrvatskim stanovništvom, u kojim bi po HDZ-ovom Izbornom zakonu kakvog predlaže HDZ BiH Hrvati u Livnu, Širokom... vrijedili više nego u Sarajevu, Tuzli, Bihaću. Pjevači i političari imaju nešto zajedničko: žive od glasova, prvi svojih, a drugi od glasova građana na biralištima.  

SRIJEDA, 2. VELJAČA

Formirale su se u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini posebne socijalne, ranjive skupine, koje su bile žrtve neke teške ratne traume, gubitka najmilijih, boravka u logorima, zlostavljanja svake vrste, a za koje se kolokvijalno kaže da im je u javnom i drugom djelovanju „sve dopušteno“. Jer težina negativnog iskustva i dubina traume opravdavaju sve njihove postupke, riječi. 

Kasnije su se tim žrtvama pridružile i druge ratne kategorije, poput zaslužnih veterana okupljenih u bezbrojnim boračkim udruženjima prema kojima su društvo, mediji također razvili sistemsku empatiju, toleranciju i popustljivost pa su i oni stekli status onih koji su uvijek u pravu i kojima je sve dopušteno .

Sjetimo se boračkih protesta pred Vladom Federacije BiH prije desetak godina, koji su imali prepoznatljivu političko-stranačku pozadinu, kada je gotovo uništena zgrada federalne Vlade, zapaljeni i demolirani neki njeni dijelovi. Unatoč tome što su tužilaštvu podnesene kaznene prijave protiv organizatora i počinitelja vandalizma, oni nikada nisu sudski procesuirani, jer naravno borci su uvijek u pravu i sve im je dopušteno .

Najšira javnost senzibilizirana je i razvila je apsolutnu toleranciju i sućut za bol, gnjev, bijes roditelja i obitelji čija su djeca tragično završili život u nerazjašnjenim i sumnjivim okolnostima. Zadivljujuća je višegodišnja borba roditelja mladića Davida Dragičevića iz Banje Luke i Dženana Memića iz Sarajeva protiv sistema koji ne samo da nije dao zadovljavajuće odgovore o okolnostima njihove smrti i sankcionirao vinovnike, nego je istragu i suđenja godinama usmjeravao u krivom toku. Naravno da je ucviljenim roditeljima dosadašnji višegodišnji tok događaja odriješio ruke i oslobodio ih obaveza da se povinuju autoritetima države oličenim u policiji i tužiteljstvu koji su u oba slučaja zakazali. Omogućilo im je to, roditeljima nesretnih mladića, simbolični kapital za vlastito tjeranje pravde, privatne istrage u kojem gotovo nemaju što više izgubiti. Međutim, i tu se, pod egidom „njima je sve dozvoljeno“ ponekad znala desiti zloputreba tog simboličkog i moralnog kapitala.

Dešava se to onda kada se, što nije rijedak slučaj u socijalnoj psihologiji i patologiji, žrtva pretvori u dželata. Svjedoci smo da suđenja optuženim za prikrivanje ubica Dženana Memića prate brojne neprihvatljive optužbe familije nesretnog mladića i njihovog advokata upućenih prema braniteljima optuženih, njihovim obiteljima, pa i prema novinarima koji su zadržali svoje profesionalno pravo da imaju drugačiju, vlastitu stvar prema ovom slučaju. A slučaj tragedije mladića na Ilidži ni izbliza nije jasan i nedvosmislen kako se tvrdi, nego je, dapače, vrlo kontroverzan i kompleksan i Sud BiH tek treba da utvrdi šta se tačno dešavalo kobne noći. „Sudije su mi rekle da ne komentiram suđenje u medijima, ali ja se toga neću pridržavati“, reći će sestra ubijenog Dženana Memića uvjerena da je to što je njoj sve dopušteno amnestira od obaveza poštivanja suda i ograničenja koje on nameće. Naravno da je pritisak javnosti kroz građanske proteste bio neophodan u borbi protiv jednog učmalog tužiteljsko-sudskog poretka, ali na koncu se pravne bitke dobivaju ili gube u sudnicama, a ne u agresivnim medijskim kampanjama.

Foto: Arhiv

Senzibiliranost, pa i bolećivost najšire javnosti prema rudarima i njihovom poslu je konstatna, nepromijenjena, može se slobodno reći tradicionalno.

Tako je bilo prije nešto manje od dva mjeseca kada su stotine rudara došle u Sarajevo i danima štrajkovali zbog navodne namjere Elektroprivrede BiH da im umanji primanja i socijalne prenadležnosti. Podrška javnosti njihovim zahtjevima bila je potpuna, a solidarnost sa njihovim štrajkom nedvosmislena. Rijetki glasovi iz institucija i medija su ukazivali na nepravilnosti, nesavjest i nedomaćinski rad, pa i kriminal u rudnicima, veliki broj neproizvodnog kadra što je dovelo do golemih gubitaka i dugovanja. Svi takvi uglavnom dobronamjerni i argumentirani glasovi napadani su zbog navodnog nedostatka solidarnosti sa rudarima i nerazumijevanja za njihov kruh sa sedam kora. Jer, prema općoj inerciji, i rudari su uvijek u pravu i njima je sve dopušteno.

Pokazalo se da je višesedmično napuštanje rudarskih jama tijekom štrajka i nakon njega prozvelo ogromne nevolje i gubitke za Elektroprivredu BiH. Dešavalo se to u vrijeme kada je cijena struje na svjetskom tržištu dostigla astronomske iznose i kada je Elektroprivreda BiH desetine milijuna eura mogla inkasirati samo na tržištu Srbije koja je proživljavala elektroenergetski kolaps. Kada su termoelektrane zbog pomanjkanja uglja iz rudnika koji posluju u sastavu Elektroprivrede BiH ugalj morale nabavljati iz rudnika u Posušju, Stanarima, uslijedila je burna reakcija, ogorčenje primjerice iz rudnika Kreka. Protestvuju isti oni koji su danima odbijali ući u rudarsku oknu i skoro paralizirali prozvodnju struje u termolektranama.

Šta želim reći pobrajajući ovih nekoliko ovlašno izdvojenih primjera. Samo to da nikome, ma koliku traumu, bol i patnju sa sobom nosio, koliku empatiju javnosti imao, ne bi trebalo biti dopušteno da mu bude sve dopušteno bez obzira na posljedice i društvene reperkusije. Odnosno, nitko ne može imati eksluzivno pravo na to da je uvijek u pravu, da ne podliježe zakonskim normama i obavezama i da ne preuzima odgovornost za svoje postupke.

Za kraj još samo jedan lični primjer iz novinarske prakse. Prije desetak godina na intervenciju Udruženja Majki Srebrenice spriječeno je snimanje filma „U zemlji krvi i meda“ Angeline Jolie u Bosni i Hercegovini. I Majke Srebrenice su uvijek u pravu, niko im se nije suprotstavio. Bio sam skoro usamljen protiveći se stvaranju naelektrizirane atmosfere u kojoj je bilo čije paušalno mišljenje o još nesnimljenom filmu može biti presudno za njegovu sudbinu. Tvrdio sam da majke Srebrenice zloputrebljavaju dignitet vlastite žrtve. Odgovoreno mi je uvredama, napadima, optužbama. Film je na kraju najvećim dijelom sniman u Mađarskoj, njime su bile zadovoljne i one strukture koje su sastav Angeline Jolie proglasile nepoželjnim i protjerale iz BiH. Sve je naposljetku došlo na svoje mjesto, osim što je nekoliko desetina milijuna eura umjesto u BiH potrošeno u Mađarskoj. Bila je to cijena koja se mora plaćati da bi neke strukture vječito bile u pravu i da im je bilo sve dozvoljeno .  

ČETVRTAK, 3. VELJAČA

Kardinal Vinko Puljić danas je na vlastiti zahtjev penzioniran odlukom poglavara Rimokatoličke crkve nakon 31 godine provedene na čelu Vrhobosanske nadbiskupije. Naslijedit će ga, kao što je bilo i očekivano, nadbiskup koadjutor monsinjor Tomo Vukšić .

Cijela jedna povijesna epoha, teška, mračna, izazovna za sve, pa i katoličku crkvu i vjernike Sarajevske nadbiskupije stala je u tih 31. godinu koliko se na njenom čelu nalazio kardinal Vinko Puljić. Službu je preuzeo sa titulom nadbiskupa, u ratu je unaprijeđen u kardinalski status. Prerano je da bi se neposredno nakon njegovog umirovljenja donosile iole ozbiljne ambicioznije ocjene o njegovoj ulozi, djelovanju, sveukupnoj pastoralnoj misiji, to je posao za akribičnije i bolje upućene praćenje zbivanja i odnosa unutar katoličke crkve.

Fotografija: AA

Ono što bi se generalno moglo izdvojiti kao najveća zasluga kardinala Vinka Puljića jeste da je unatoč svim užasnim nedaćama, ratnim iskušenjima, razaranjima svih vrsta uspio sačuvati opstojnost Vrhobosanske nadbiskupije što, ne treba gubiti iz vida, nije odgovaralo ni nekim utjecajima političkim, pa ni crkvenim krugovima. Kada se kritički propituje djelovanje kardinala Puljića u kritičnim godinama, treba znati da je on tijekom rata odolio brojnim pritiscima, poglavito političke prirode, da svirepom logikom etničkog prekomponovanja BiH pusti Sarajevo i svoje vjernike. Vrhobosanski nadbiskup to nije učinio, ostao je sa katoličkim pukom u Sarajevu i dijelio dobro i zlo sa svim njegovim sugrađanima. Nije, treba se i toga prisjetiti, politika podjele i razaranja BiH ratnih godina štedila ni zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franju Kuharića, koji je bio centralni, ne samo duhovni, autoritet među Hrvatima, kojega se nacionalistički ektremisti poput Mate Bobana napadali zbog njegove jasne osude službene hrvatske politike prema BiH. Šta je tek proživljavao i kakve pritiske dobijao od te iste politike kardinala Puljića sa neuporedivo slabijim utjecajem i bespomoćnom pozicijom, možemo samo naslućivati.

Još jednu veliku zaslugu u prvim reakcijama na umirovljenje kardinala Vinka Puljića treba apostrofirati: on je dao izuzetan, aktivan i nesebičan doprinos internacionalizaciji ratne tragedije kroz koju je Bosna i Hercegovina i svi njeni građani i narodi prolazila. Vatikan je među prvima priznao Bosnu i Hercegovinu, a tijekom rata vrhovni poglavar Papa Ivan Drugi, pored ostalog i zahvaljujući angažmanu kardinala Puljića, nije prestajao biti uključen i angažiran na zaustavljanju rata i uspostavljanju pravednog mira. Dvije poslijeratne posjete Pape Ivana Drugog, najprije Sarajevu, potom i Banjoj Luci, kao i posjeta Pape Franje Sarajevu se mogu razumjeti i kao zasluga i priznanje ovdašnjoj katoličkoj crkvi i kardinalu Vinku Puljiću osobno. To je ozbiljan i dalekosežan doprinos odlazećeg kardinala sveopćoj normalizaciji prilika u BiH, a ne samo jačanju samopouzdanja i opstojnosti katoličkog puka u njoj.    

PETAK, 4. VELJAČA

Dok se napetosti na ukrajinsko-ruskoj granici pojačavaju, a vojni rasplet narastajuće krize sve više postaje izvjestan, uopće ne iznenađuju ponašanje Vladimira Putina, on radi ono što radi uvijek, iznenađuje jedino to što Evropa i SAD ne znaju šta je njihov posao u svemu tome. Ovako aktuelnu krizu oko Ukrajine u britanskom The Guardianu opisuje profesor sa Oxforda Timothy Garton Ash, jedan od najutjecajnijih povjesničara i općenito znanstvenika današnjice. Putinov cilj u istočnoj Europi , piše Ash, savršeno je jasan, on želi obnoviti rusko carstvo, status Rusije kao velike sile koji je dramatično izgubio prije 30 godina raspadom SSSR-a. On u članku piše da je Putin spreman da upotrijebi sva sredstva, od diplomatije do dezinformacije, preko cyber ratovanja pa do otvaranja sukoba.

S druge strane, na Zapadu, u Europi i Sjevernoj Americi su zbunjeni, koriste se dvostrukim standardima kakve godinama koriste u pristupu državama istočne Evrope. „Zapadnjaci bi pobjesnili kada bi Poljska postavila ultimatum Njemačkoj, a Velika Britanija Francuskoj na odluku kojem će vojnom savezu pripadati, dok Rusija priznaje pravo da stavi veto Ukrajini o tome. Zapadni Europljani za koje bi prijedlog da se danska manjina u sjevernoj Njemačkoj ili njemačka manjina u Sjevernoj Italiji čine legitimnu osnovu teritorijalnih pretenzija bio čist fašizam, smatraju da su takve pretenzije Moskve prema Ukrajini razumljive... Treba znati šta se hoće. Putin to zna. Trebalo bi i mi da to znamo“, zaključuje profesor Timothy Garton Ash u svom članku.

Dvostruki kriteriji Zapada prema Istočnoj Europi ne odnose se samo na Rusiju, uvjerili smo se mi u BiH, ali i drugi u zemljama bivše Jugoslavije. I ovdje je nakon raspada Jugoslavije jedna od njenih republika-država krenula u obnavljanje svog statusa kao velike sile stavljajući susjedne države u sferu svog utjecaja.

Ni ovdje kao fašizam nije ocijenjena i sankcionirana praksa susjednih država da položaj dijelova svog naroda koriste kao alibi za destabiliziranje i pokoravanje jedne suverene, međunarodno priznate zemlje.

SUBOTA, 5. VELJAČA

Počele su Zimske olimpijske igre u Kini i mnogima u BiH, pogotovo u Sarajevu, ponovo su probuđene nježne emocije i tugaljiva nostalgija na Olimpijadu koja je prije 38 godina održana u glavnom gradu BiH.

Ne, ima dosta razloga da na sarajevsku Olimpijadu sa nostalgijom gledaju i mnoge druge muške države, jer je to bio posljednji put da se najveći planetarni svjetski sportski događaj povjeri nekome izvan kruga najbogatijih, povlaštenih članica međunarodne zajednice. Dodjeljivanje organiziranja olimpijskih igara odavno je postalo pitanje prestiža među najmoćnijim i najbogatijim zemljama i postalo je njihovo ekskluzivno pravo. Prethodne olimpijske igre održane su u Pekingu, ljetne iz 2008. godine, koje su bile definitivna potvrda da se Kina svrstala u krug globalnih velesila. Ovogodišnje zimske sportske i samit to na raskošan način produbljuju i učvršćuju. Prošlogodišnje ljetne igre održane su u prebogatom Japanu, zimske igre prije toga su održane u ruskom Sočiju, ljetne igre ovog stoljeća u Brazilu i Velikoj Britaniji.

Treba tome dodati i održavanje ovogodišnjeg Svjetskog nogometnog prvenstva u Kataru koji je u trenutku kada mi je dodijeljena organizacija nije imala nikakve pretpostavke, osim dobre volje i neograničeno mnogo novca. Prethodno nogometno Svjetskog prvenstva trebalo je biti i bilo je demonstracija moći Putinove Rusije.

Ne radi se samo o tome da zemlje koje se ne nalaze u gornjem domu najbogatijih i najpovlaštenijih nemaju novca, niti organizacijskih mogućnosti da iznesu organiziranje jedne takve zahtjevne smotre. Prije će biti da su one u startu diskvalificirane jer nemaju novac i mogućnost da njime plate globalnoj svjetskoj sportskoj birokratiji glas kojim bi podržali njihove ambicije. Mogli smo vidjeti posljednjih godina, ne toliko na primjeru Međunarodnog olimpijskog komiteta, koliku u slučaju svjetske i evropske nogometne internacionale, kako unutar njihovih korumpiranih struktura plešu milijarde dolara kojima se korumpiraju čelni ljudi i njihova nezasita kamarila.

Globalno produbljivanje jaza između bogatih i siromašnih naravno da se moralo preliti i na sport, kao jednu od najprofitabilnijih grana biznisa. Bogati imaju sve više i dobijaju sve, siromašni postaju sve siromašniji i neravnopravniji.

Nije uvijek bilo tako, potvrđuje Olimpijada u Sarajevu kakva se nikada i nigdje više neće ponoviti, niti će se posrećiti nekoj maloj, ponosnoj i ambicioznoj zemlji da je organizira.    

NEDJELJA, 6. VELJAČA

Jedan bauk posljednjih mjeseci kruži regionalnim podzemljem, bauk takozvane SKY aplikacije. Nakon što su američki forenzičari dešifrirali milijune komunikacijskih kanala i kontakata koji su se preko njih, mislili su potpuno zaštićene komunikacije, ostvarivali kriminalci diljem svijeta, nastala je neviđena panika i uzbuna među mafijašima, pa i onim iz zemalja regije.

Podaci prikupljeni preko ovih aplikacija, donedavno omiljene u kriminalnom miljeu, prvi su put korišteni tijekom istrage o zločinima monstruzne organizacije Veljka Belivuka u Srbiji. Tamošnjim policajcima i tužiteljstvu postalo je jasno sa kakvim zlikovcima imaju posla tek kada su iz inostranstva dobili dokaze o njihovoj međusobnoj komunikaciji, razmijenjene poruke, fotografije koje su otkrivale strašne tajne njihovih autora. Ti će materijali biti ključni dokazi na suđenju desetinama okupljenih mafijaša oko Veljka Belivuka koje iz nekih nejasnih razloga još nije počelo.

Prije nekoliko mjeseci podaci prikupljeni iz komunikacije Sky aplikacijom bili su polazna osnova za akciju Tužiteljstva BiH po čijem je nalogu policija Republike Srpske pohapsila desetine kriminalaca uglavnom pripadnika narkomafijaških klanova. Dragan Lukač, ministar policije RS-a, ovih je dana otkrio da na području ovog entiteta postoji više od dvije tisuće osoba čije su kriminalne aktivnosti zabilježene u komunikaciji preko SKY aplikacija.

Novinar Slobodan Vasković već nedjeljama na internetu i televizijskim intervjuima iznosi zapanjujuće informacije o mafijaškim poslovima koji su razotkriveni ovim putem, o trgovini drogama, pljačkama, nerazriješenim mafijaškim ubistvima, vezama sa kriminalcima iz Srbije i regiona. Ono što uznemirava u tim Vaskovićevim otkrićima jeste navodno ozbiljna zajednica, involviranost kriminogenog faktora u državnim organima Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, u policiji, tužiteljstvu, ministarstvu sigurnosti, obavještajnoj. Novinar Vasković očito iz podataka koje je dobio od kredibilnih izvora proziva desetine visokih entitetskih i državnih službenika da su činjenjem ili nečinjenjem pomagali pojedinim vođama zločinačkih organizacija. Niko od prozvanih do sada se nije oglasio da demantira njegove eksplozivne navode i otkrića. Prema nekim insajderskim informacijama, oni optužuju Vaskovića da ih kompromitira po nalogu drugih, također u kriminalu umiješanih političara i policajaca. To, međutim, vodi frapantnom, uznemirujućem zaključku da smo svjedoci obračuna članova dva najjača regionalna mafijaška klana, Kavačkog i Škaljarskog koji su raspoređeni unutar institucijskog sustava!

Kako god bilo, iz slučaja sa dešifriranjem Sky aplikacija i operativnih podataka o kriminalu prikupljenim na taj način, izvodi se pitanje kako je moguće da se taj kriminal, zločini, pljačke koje su se godinama nesmetano odvijale pred očima policije i tužilaštva nisu ranije mogle, na drugi, vlastiti, način dokumentirati i sankcionirati. Čemu služe i koga štite institucije? Nemoguće je povjerovati da su recimo policija i tužiteljstva u Srbiji tek nakon raspakivanja komunikacija među mafijašima saznali o kakvim se zlikovcima radi. Jer prema mnogim dokazima koje su predočavali mediji posljednjih mjeseci, isti ti zločinci su prethodno bili korišteni od iste te polucije u raznim državnim poslovima, poput razbijanja demonstracija, zavođenja reda na stadionima, obračunima sa opozicijom.

Foto: Arhiv

Šta su u BiH, konkretno u RS-u, godinama radile institucije represije, ako nisu bile u stanju, bez pomoći iz inozemstva, ni mogle dokumentirati i procesuirati niti jedno ozbiljnije krivično djelo koje im se pred nosom odvijalo? Da li bi do hapšenja mafijaša došlo da kojim slučajem sa njihovim kriminalom i zločinima nisu upoznati stranci iz FBI i EUROPOLA koji su dostavili informacije prikupljena sa SKY aplikacije?

Jučer je u Banjoj Luci umro Boško Čeko, dugogodišnji glavni revizor javnog sektora Republike Srpske. Čeko je godinama bio prava noćna mora svim postavkama političara u ovom entitetu. Njegovi neovisni, stručni, beskompromisni financijski izvještaji ukazivali su na dubinsku, endemsku korupciju, na državni kriminal, pljačku javnog novca, otkrivali tajne bogaćenja ljudi na vlasti. Nikada se nije dogodilo da su nadležna tužiteljstva pokrenula ijedan kazneni postupak na temelju revizorskih izvještaja koje je prezentirao Boško Čeko. Ti su izvještaji bili dostupni javnosti, pa se može slobodno reći da su neuporedivo potpunije, sadržajnije i analitične dokazivali kriminal nego što su to učinili stranci otvarajući poruke sa famozne SKY aplikacije. Ništa drugačije nisu završavali ni revizorski izvještaji o radu institucija BiH niti Federacije BiH.