PONEDJELJAK, 7. FEBRUAR

Nekada u dnevnim novinama, a sada na portalima i društvenim mrežama ostala mi je navika da čitam i pratim čitulje, smrtovnice. Može zvučati morbidno i nastrano, ali se iz ovih hronika smrti, modernih nekrologija može štošta naučiti i saznati kako o smrti, još više o životu danas i ovdje.

Uočio sam posljednjih godina fenomen, ranije nepoznat, da u mnogim čituljama piše da će „mjesto i vrijeme održavanja sahrana ili dženaze biti naknadno objavljeno“. To, uočio sam, znači da će se preminuli pokopati kada se sva njegova rodbina, najčešće djeca, raspršena po cijelom svijetu uspiju pojaviti na pogrebu. Zna proteći po nekoliko dana, pa i nedjelja proteći između smrti pokojnika-rahmetlije i njegove dženaze, odnosno sahrane. Toliko treba vremena da ožalošćena djeca reguliraju svoje poslove u inostranstvima, organiziraju prevoz što zna biti vrlo komplicirano i trajati dugo u vremenu, osobito zadnjih godina obilježenih globalnom pandemijom i raznim restrikcijama povezanih sa njom.

Podsjeća me ova teška tema na scenu iz brilijantnog turskog filma „Bilo jednom u Anadoliji“ za kojeg je veliki redatelj Nuri Bilge Ceylan nagrađen Zlatnom palmom u Cannesu.

U filmu okružni državni tužitelj koji istražuje ubistvo u stepama Anadolije dolazi u turobno, sablasno selo, razgovara sa lokalnim poglavarem, muhtarom, pitajući ga na koji način se može kada se vrati u grad pomoći stanovništvu. Ovaj mu odgovara da bi bio vlastima u gradu zahvalan kada bi u selo doveli struju. Objašnjava da skoro cjelokupno radno sposobno stanovništvo živi i radi u zapadnoj Evropi, pa tim ljudima iz dijaspore treba dosta vremena da stignu na dženazu roditeljima. Struja bi pomogla da se mejiti, posmrtni ostaci do obavljanja dženaze drže u hladnim prostorijama, jer se sada bez struje po selu širi neizdrživ zadah...

Nuri Bilge Ceylan (Foto: Cineeuropa)

U mrtvačnicama u BiH za sada barem ima struje i po tome se koliko-toliko razlikujemo od ubogih, raseljenih sela u bespućima Anadolije.     

UTORAK, 8. FEBRUAR

Tomislav Ćorić, ministar u Vladi Hrvatske, odgovarajući na pitanje opozicije i medija zbog čega Vlada ne intervenira naftom iz Hrvatske i tako zaustavi divljanje cijena ponudio otrežnjujući, vjerovatno istinit odgovor: „Ne postoji hrvatska nafta i hrvatski plin, ni hrvatska voda ni hrvatske plaže ni hrvatski hoteli“, podsjetio je ministar Ćorić i zaprepastio javnost u Hrvatskoj. A nije rekao ništa što se odranije ne zna, nafta i plin u Hrvatskoj su vlasništvo INA-e, a INA je u vlasništvu Mađarske. Slično stoji stvar i sa hotelima, plažama, vodama. Isto je i sa hiljadama hektara plodne zemlje u Slavoniji koje su nakon propasti Agrokora pale u ruke ruskim bankama i fondovima. Telekomunikacijske koncesije su također u „tuđinskom“ vlasništvu, pretežno njemačkim.

U tome se krije paradoks suverenističke utopije malih zemalja - da mogu sami, slobodno odlučivati o tome kome će prodati svoje prirodne i druge resurse. „Ubuduće ćemo sami odlučivati o sudbini Hrvatske“, rekao je Franjo Tuđman u jednom od svojih programskih govora s početka 90-ih godina. I tako su odlučili sami, bez ičijeg tutorstva, da naftu prepuste Mađarima, poljoprivredu i zemljište Rusima, telekomunikacije Nijemcima, jadransku obalu multinacionalnim kompanijama.

Veliki hrvatski pisac i književni kritičar Igor Mandić je prije desetak godina konstatirao da je „Hrvatska propao projekat“ i navukao na sebe bijes i srdžbu nacionalističke i domoljubne scene. Istina koju je izrekao ministar Tomislav Ćorić, da ništa što je vrijedno u Hrvatskoj nije hrvatsko je mnogo oštrija i preciznija od Mandićeve, ali nije prozvela toliku buku.

Igor Mandić (Foto: Arhiv)

Narodna skupština RS-a danas je, protivno odlukama Ustavnog suda BiH, izglasala preuzimanje od države BiH vlasništva nad državnim zemljištem, šumama, vodama. Čelnici entiteta su objasnili da su im ti resursi neophodni kao hipoteka za buduće kredite, jer na globalnom tržištu novca nemaju odavno više ništa drugo ponuditi kao jamstvo-hipoteku za nove kredite. A kad jednog dana oni ili prije njihova djeca, ne mognu otplaćivati te kredite, zemlja, šume, voda.. preći će u vlasništvo banaka. U suvremenom globaliziranom svijetu, suverenost država ili entiteta svodi se uglavnom na to da samostalno i suvereno biraju svoje nove gospodare. 

SRIJEDA. 9. FEBRUAR

Kada je prije dvadesetak dana nakon sastanka sa Miloradom Dodikom u Beogradu Aleksandar Vučić rekao da je svog prijatelja i političkog partnera zamolio da se dužnosnici iz RS-a vrate u institucije BiH u Sarajevu, nastalo je nekritičko aplaudiranje, naivno oduševljenje kao posljedica plitke pameti političara i medija iz Sarajeva. Ono je dodatno pojačano nakon što su se ubrzo nakon toga državni zastupnici iz RS-a zaista pojavili na sjednicama domova Parlamenata BiH, a državni se  ministri predvođeni predsjedavajućim Zoranom Tegeltijom počeli odazivati na vlastite pozive za sjednice Vijeća ministara BiH. Naravno, odmah se pokazalo da se ništa suštinsko nije desilo niti promijenilo, ove institucije i dalje funkcioniraju u režimu hladnog pogona, tek toliko da se defintivno ne ugase.

Oni koji su slavili mudrost i konstruktivnost Aleksandra Vučića, a tu spadaju i domaći poltičari i strane diplomate, ne razumiju niti se trude da shvate kako uopće nije centralni problem šta se i kako odvija u Sarajevu, rade li ili ne rade državne institucije. Težište političke krize je odavno pomjereno u Banju Luku. Tamo Narodna skupština RS-a skoro iz dana u dan, na vanrednim ili redovnim zasjedanjima preuzima jednu po jednu nadležnost koja je bila u nadležnosti države. Po principu rezanja salame, otkida se dio po dio jedinstvenog ustavno-pravnog poretka i državnog prostora.

Foto: Agencije

Nije, dakle, suština u tome što ne rade, a primaju plaću dužnosnici iz RS-a u zajedničkim institucijama, drama je u tome šta rade entitetska Vlada i Parlament. A više je nego očigledno da entitetska vlast bez ikakvog otpora i trenja čini sve kako bi državni poslanici i ministri, ne samo iz RS-a, u budućnosti radili što manje. Od prije nekoliko dana amputirana je iz državnog administrativnog aparata Agencija za lijekove, danas je to učinjeno sa Visokim sudskim i tužiteljskim vijećem. Uspostavljeni su prividno demokratski, legalni parlamentarni mehanizam i dinamika destrukcije koja će u dogledno vrijeme isprazniti od svih krucijalnih nadležnosti Parlamenta BiH i Vijeća ministara BiH i pretvoriti ih u praznu ljušturu koja će biti samoj sebi svrha...

Da pokušamo u najkraćem sumirati elemente na kojima Dodik gradi spiralu svojih opstrukcija: on ne priznaje visokog predstavnika Chritiana Schmidta, jer ga nisu prihvatili Rusi i Kinezi u Vijeću sigurnosti, a pored toga, tvrdi Dodik, djeluje izvan okvir Daytona. Njegovog prethodnika Valentina Inzka je smatrao član Predsjedništva BiH legalno izabranim, ali je odbijao prihvatiti zakonitost odluka koje je Inzko donosio. Dodik, dalje, ne priznaje ni Ustavni sud BiH i njegove presude, koji jeste Daytonska kategorija, ali za njegov politički ukus u Ustavnom sudu BiH sjedi previše stranaca. I takav Ustavni sud BiH, sve sa strancima u njemu, Dodik uvažava samo kada podrže apelacije Bože Ljubića i HDZ-a BiH. Ni Centralnu izbornu komisiju BiH ne priznaje Dodik, jer je izglasala parlamentarna većina u kojoj nije bilo SNSD-a i HDZ-a.

Aleksandar Vučić koji dobar dio svog ugleda i kredita u međunarodnoj zajednici ima zahvaliti efektivnom utjecaju nad Dodikom, ne poštuje ni svoj Ustav ni Ustavni sud, ni nezavisnost pravosuđa ni Vladu, Parlament Srbije, pa nema razloga da iko vjeruje da će Vučić poštovati institucije Bosne i Hercegovine. Sve dok ga se na to ne prisili.

Jedan od najvećih intelektualaca današnjice Yuval Noah Harari napisao je ovih dana za jedan izraelski list superioran članak u povodu najava ruskog napada na Ukrajinu. „To nas vraća u vrijeme kada je svijet bio džungla“, piše Harari. On konstatira da je u novoj svjetskoj sigurnosnoj i civilizacijskoj epohi koja traje od 1945. do danas nije nestala nijedna suverena država. „Zato kada danas jedna država pokušava da osvoji drugu, treba svi da se zabrinemo“, piše Harari. To podjednako važi za Rusiju i Ukrajinu, kao i za BiH i njene nezasite susjede.

ČETVRTAK 10. FEBRUAR

Od ranih jutarnjih sati na televizijama u regionu sveprisutan je Miroslav Ćiro Blažević, kako se uobičava reći, „trener svih trenera“. Ujutro daje intervjue, popodne se prikazuje se dokumentarac o njegovom životu, sa svih strana prima čestitke povodom 86. rođendana. Puni su Ćirinih izjava, podsjećanja na njegove sportske uspjehe i novinski stupci, internetski portali, društvene mreže. Ako medijima ponestane povod za eksponiranje njegove hiperaktivne i enormno zanimljive ličnosti, nije nikakav problem, on će ga sam pronaći i ponuditi. U posljednjih nekoliko mjeseci Blažević medijima na pladnju nudi svoj zabrinjavajuće loš zdravstveni karton, priča bez zazora, živo i intrigantno o opakoj bolesti koja ga je napala, detaljno opisuje teške trenutke koje prolazi u procesu kemoterapije. Kod većine ljudi bi takva medijska eksploatacija vlastite bolesti djelovala morbidno, pa i degutantno, ali to ne vrijedi za Ćiru Blaževića. On o bolesti, terapiji, zdravstvenom stanju priča kao da priča o „sudijskom vremenu“ vlastitog života, utakmici u kojoj se ne nazire rezultat. Samo je hrvatska književnica Slavenka Drakulić svojedobno u knjizi „Hologrami straha“ tako duboko i neopterećeno ušla sebi pod kožu i sebe i javnost sučila sa teškom bolešću.

Ćiro Blažević, kako se to nekada, u vrijeme njegove mladosti provedene u Sarajevu govorilo „ima priču za sve uzraste“, on ima nepogrešiv instinkt da zna kad će, šta će, kome, u kom trenutku reći. Podjednako uspješno upotrebljava sleng, ulični, psovački jezik i visokoparne strane frazeme i sve to djeluje prirodno, neusiljeno.

Tokom dvije godine koliko je vodio selekciju Bosne i Hercegovine nekoliko puta sam se sretao sa Ćirom Blaževićem, nisu to uvijek bili prijatni razgovori. Prikupio sam o njemu dobru kolekciju istinitih anegdota, nekim sam lično svjedočio. Jednom prilikom smo sjedili u širem društvu u kafani, unutra je bilo ugodno, toplo, samo Čiro nije skidao zimski kaput, do grla zakopčan. „Neka me groznica trese“, objašnjavao nam je. Kad nas je napustio, jedan njegov intimus je objasnio: „Upravo je digao veliku lovu za reklamu od jednog trgovačkog centra, drži je u kaputu, pa ga strah da mu je neko od vas ne 'poplaši'“.  

Nije mi se sviđao njegov ratni angažman, njegova napadna bliskost sa Franjom Tuđmanom i njegovom politikom. O tome su govorili i njegovi nekadašnji „sinovi“, nogometaši, novinari.  A onda mi je jedan trener FK „Sarajeva“ ispričao iz prve ruke priču iz rata kada je sa igračima iz opkoljenog Sarajeva uspio stići do Zagreba i javiti se Ćiri Blaževiću koji je mogao u Hrvatskoj tada učiniti sve što se od njega tražilo.

Foto: Slobodna Dalmacija

Kada im je Blažević završio svu papirologiju, smještaj, hranu, rekao je trenerima: „A sad svi pravac u Varteks i obucite se kako dolikuje, vidi vas na šta ličite. Zvao sam ljude i čekaju vas. Ne mogu nogometaši iz kluba u kojem je nekada igrao veliki Ćiro Blažević ići po svijetu kao kakvi odrpanci, ima da se sredite i izgledate kao gospoda, kakav sam i ja uvijek izgledao“.

Ne postoji ništa moralno upitno što je Ćiro Blažević govorio i radio a da bi ono moglo kompromitirati veličinu i ljudskost tog njegovog gesta prema sarajevskim logorašima-nogometašima.        

SUBOTA, 12. FEBRUAR

Kada je prije dvije godine pandemija koronavirusa paralizirala cijelu planetu, jedan moj poznanik, koji inače vozi kamione u Kanadi, zatekao se u Sarajevu. U narednih nekoliko mjeseci, prije nego što su se stekli uvjeti za njegov povratak u Kanadu, primao je plaću tek nešto malo manju od redovne i višestruko veću od primanja njegovih kolega iz BiH. Takav je standard vozača kamiona i tako se Kanada brine za njihov socijalni i zdravstveni status.

Prepuna je Kanada mojih predratnih (i ratnih) prijatelja, poznanika, zemljaka, pa je i to razlog što sa velikom pažnjom pratim tamošnje dramatične događaje, blokade glavnog grada Otawe u čijem su središtu vozači parkirali svoju tešku mehanizaciju. Pobuna je navodno usmjerena protiv pandemijskih mjera koje su vozači morali ispuniti pri ulasku u SAD, međutim, i nakon najave da će se te mjere liberalizirati i upozorenja vlasti, blokade saobraćajnica nisu uklonjene.

Gubici privrede su ogromni, osobito automobilske industrije, ne nazire se kraj blokadama saobraćajnica i glavnog mosta koji spaja Kanadu sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Na pitanje šta se zapravo dešava u njegovoj novoj domovini, prijatelj, dugogodišnji novinar koji skoro 30-ak godina živi u Kanadi, odgovara zabrinuto i podrobno.

„Boga mi, ulazimo u Kanadi u fazu pravog ustanka krajnje desnice, religioznih grupa povezanih sa sličnim u SAD-u i Trumpovim legijama. Nije cilj samo rušenje aktuelne vlasti, nego cjelokupnog demokratskog i liberalnog sistema“.

Zabrinuti moj kanadski drug piše da su premijer Justin Trudeau i njegova Vlada popustljivi slabići.

Foto: Agencije

„Kanađani su mekani, tolerantni, oni vjeruju da se sve može riješiti pregovorima na miran način, ali to nije moguće. Jedini je Pierre Elliott Trudeau, otac današnjeg premijera, imao snage da proglasi ratno stanje i izvede Armiju u Montrealu 1981. kada su se stanovnici Quebecka željeli otcijepiti od Kanade“.

Moj prijatelj, veliko ime bosanskohercegovačkog novinarstva koji se u novoj domovini ne bavi tim poslom, rezignirano piše: „Ko bi rekao da ću se 30-35 godina nakon moje glavne novinarske teme 'Šta će biti sa Bosnom' (tako mu se zvala kolumna u jednom ovdašnjem listu) danas pitati šta će biti sa Kanadom“.

NEDJELJA, 13. FEBRUAR

Unutar srbijanske kinematografije, koja je i kvantitativno i kvalitetom nedostižna u regionalnim razmjerama posebno se razvio kriminalistički žanr. Unutar njega, formirao se prepoznatljiv i izuzetno komercijalan podžanr u kojem je vinovnik i pokretač svih kriminalnih aktivnosti država, odnosno vlast, policija, tajne službe, pravosuđe pod njenom kontrolom. To, naravno, ne iznenađuje kada se zna da su u dugačkom i teškom tranzicijskom periodu Srbije neraskidive bile veze između vlasti i kriminalaca, da je država, ona vidljiva ili duboka, pored ostalog stajala iza ubistva bivših i tekućih političkih protivnika, kakvi su bili pokojni Zoran Đinđić ili Ivan Stambolić.

U najuspješnijim televizijskim serijalima kakve su „Ubice moga oca“ ili „Državni službenik" gledamo kako korumpirani državni i policijski autoriteti povlače konce kriminala, zločina, kako štite i favoriziraju svoje kriminalce, a obračunavaju sa protivničkim klanovima prikazujući to kao borbu protiv kriminala.

U takvom portretiranju aktuelne srbijanske kriminalne i državne scene najdalje je otišao i najveći komercijalni uspjeh širom regiona polučio filmsko-televizijski serijal „Južni vetar“. Riječ je o autorskom projektu režisera Miloša Avramovića i glumačke zvijede i producenta Miloša Bikovića. Drugi nastavak ove filmske franšize naslovljen „Ubrzanje“ nastavio je tamo gdje je svoje nevjerovatani komercijalni trag ostavio njegov prethodnik-prati život krupnog, okrutnog beogradskog mafijaša Petra Maraša kojeg glumi Biković. Uz skupu i dobro osmišljenu reklamnu kampanju „Ubrzanje“ je bilo uz „Tomu“ najgledaniji film prošle godine u Srbiji i regionu. No glavni junak - mafijaš Maraš nije glavni pokretač kriminalnog mehanizma, iznad njega stoji i konce povlači država personificirana u liku Crvenog, oronulog, nemilosrdnog penzionisanog inspektora UDBA-e kojeg glumi Aleksandar Berček. On angažira i navodi pripadnike kriminalnog podzemlja da obavljaju prljave poslove u ime države. Jedan od takvih psolova kojeg povjerava mafijašu Marašu je kupovina zemlje u Srbiji i Bugarskoj na trasi budućeg plinovoda.

Neki kritičari su optužili autore „Ubrzanja“ da nemaju kritičku distancu prema nasilju, kriminalu i zločinima i da time glorifikuju pa i preporučuju kriminal kao legitiman, prihvatljiv oblik društvene aktivnosti. Međutim, prije bi se moglo reći da film fokusirajući na  se na spregu državnog aparata sa kriminalcima, predstavlja ozbiljan i brutalan način društvene kritike suvremenog srpskog društva, pa i vladajućeg režima.

Događaji koji su se na srpskoj političko-mafijaškoj sceni odvijali paralelno sa snimanjem i prikazivanje drugog nastavka „Južnog vetra“ po svojoj brutalnosti, eksplicitnosti i umreženosti kriminala i politike prevazišli su sve što je „Ubrzanje“ umjetnički predstavilo. Hapšenje i istraga protiv zločinačkog klana Veljka Belivuka, nepojmljiivi zločini koji su se godinama neometano i nekažnjeno odvijali teško da se mogu filmski uobličiti, čak i kada iza kamere stoji, recimo, Quentin Tarantino. U tom se ritmu zločina koji nisu do kraja rasvijetljeni pojavljuje država, oličena u, za sada najnižoj razini, Dijani Hrkalović, dijaboličnoj dami, dugogodišnjoj sivoj eminenciji srbijanskog MUP-a. Iskazi glavnih kolovođa kriminalnog klana datih tokom istrage koji cure u medije svjedoče o tome kakve su sve prljave i krvave poslove tokom minulih godina oni obavljali za aktuelni režim, od rušenja naselja Savamala, premlaćivanja demonstranata i novinara, do gušenja antirežimskih manifestacija na nogomentim stadionima. Zločini filmskog junaka Petra Maraša i njegovih okrutnih kilera, zapravo su mlaka umjetnička kamilica u poređenju sa krvavom bujicom iz „realnog“ života.

Zajedničko im je to što se u i filmu i u životu manje ili više osjeti prisustvo nevidljive ruke režima koja zločine i kriminalce koristi za svoje privatne potrebe i poslove s one strane zakona. Konačno, i istraga o ubistvu Zorana Đinđića zaustavljena je na najnižoj organizacionoj tački, neposrednim likvidatorima. Politička pozadina tog atentata nikada nije rasvijetljena. Kada je Vojislav Koštunica, tadašnji predsjednik Srbije, pozvan da se pojavi kao svjedok, desetine patriotskih intelektualaca, od Dobrice Ćosića do Emira Kusturice, oglasilo se peticijom koja je to spriječila. Advokat familije Đinđić, pokojni Srđa Popović, uspio je dobaciti do sankcioniranja „Crvenog“, Radeta Markovića, udbaša koji je angažirao ubojice, ali se vertikala odgovornosti na njemu završila.

Već je u prošloj Heftarici bilo govora o panici koja je nastala u regionu nakon što je raspakovana i postala dostupna policiji i tužiteljstvima tzv. Sky aplikacija uz pomoć koje je kriminalni milje širom svijeta godinama nesmetano međusobno komunicirao. Uz pomoć te aplikacije su razotkriveni zločini Belivukove grupe, a posljednjih nedjelja podaci na taj način prikupljeni korišteni su za razbijanje i hapšenje desetina pripadnika organiziranog narkokriminala u BiH. Ministar policije RS-a Dragan Lukač ponovo je ove nedjelje sa govornice Narodne skupštine RS-a kazao da je više od dvije hiljade osoba u BiH koristilo SKY aplikaciju. Kazao je otprilike da pošten i častan svijet ne koristi tajne, zaštićene komunikacijske tehnike i instrumente, odnosno da su svi korisnici SKY-a na neki način sumnjivi. .

Novinaru Slobodanu Vaskoviću se može prigovoriti štošta, ali mu se ne može osporiti informiranost što se najčešće povezuje sa njegovim izvorima u vrhu obavještajnih centara Srbije i BiH. Vasković gotovo na dnevnoj bazi ne prestaje preko društvenih mreža zasipati javnost šokantnim informacijama i uznemirujućim detaljima iz istrage koja se u Sarajevu i dijelom u Beogradu vodi na temelju dekoncipirane SKY aplikacije. Na sličnom tragu je nedavno bilo i pisanje portala Istraga čiji je urednik Avdo Avdić posljednjih godina optuživan da je instrument pojedinih obavještajnih i državnih autoriteta. Neke od njih poput direktora OSA-e Osmana Mehmedagića i Dragana Mektića, te njihove najbliže suradnike i Vasković i Avdić su doveli u vezu sa organiziranim kriminalom.

Vasković je ovih dana objavio sadržaj prepiske mafijaša od kojih jedan tvrdi da je direktoru policije RS-a Siniši Kostreševiću poklonio skupocjeni mobitel sa SKY aplikacijom. Objavljena je i komunikacija pripadnika kriminalnog narkopodzemlja u kojem međusobno razmjenjuju informacije koje su, navodno, dobili od direktora OSA-e Mehmedagića ili njegovih bliskih suradnika.

Dragan Mektić, bivši ministar sigurnosti i aktuelni državni poslanik, nakon što je Slobodan Vasković najavio njegovo hapšenje zbog veza sa kriminalcima, održao je konferenciju za medije, gdje je sve demantirao. Zatražio je Mektić od nadležnih tužiteljskih i policijskih institucija da u najkraćem roku iznesu u javnost sve kompromitirajuće što imaju protiv njega.

Ovaj Mektićev zahjev moraju podržati i mnogi drugi političari, i oni koji su prozvani za umiješanost u kriminal i koji nisu. Svi bi oni morali zahtijevati kompletnu informaciju o ovom skandalu, naravno onoliko koliko to ne remeti tajnost istrage. Treba naći kompromis između dva podjednako legitimna principa, interesa istrage i interesa javnosti, koji je u ovom slučaju ogroman. Uz sve nedaće, siromaštvo, strahove, bijedu, političke tenzije, pandemijske tragedije... ovom narodu za potpunu kapitulaciju još samo trebaju strahovanja da žive u državi i društvu pravljenom po modelu državno-mafijaške sprege koja je precizno ekranizirana u serijalu  „Južni vetar“.

(Emitirano na TV OBN 14. februara 2022)