Piše: Vladimir Matijanić (Index.hr)

S vremena na vrijeme u medijima možemo pročitati da je u zabačenom kutku svijeta, nekoliko milijuna svjetlosnih godina udaljenom od TikToka, umro zadnji govornik nekog jezika. Uz obilje ili oskudicu iskustava koje ćemo svi, kad-tad, sa sobom ponijeti u grob, neki na sebe uprte i čitav jezični svemir: sve imenice, glagole, pridjeve, sve riječi i rečenice kojima su se još nekoliko desetljeća unatrag stotine ili tisuće ljudi voljele, mrzile i poslovale, završe u društvu crva, naše vječne pratnje, ispod rahle humke.

Već iznad nje govori se i žali nekako drugačije i to je, valjda, normalno i prirodno. Opstaju jači i prilagodljiviji, uče nas biologija, ekonomija i geopolitika.

Mandić: Pijanstvo je neka vrsta mučne religije

Smrt Igora Mandića po mnogočemu nalikuje smrti zadnjeg govornika nekog jezika. Gutenbergov čovjek, do zadnjeg vrlo živahan i nepokoren relikt vremena kad se pisalo na mašini, a sav Google bio je u glavi i priručnoj biblioteci, sasvim je lijepo, primjereno i dostojanstveno napustio ovaj kaos. U subotu mu je izašao zadnji tekst, u nedjelju je izdahnuo. Zadnja riječ u posljednjem Mandićevu tekstu bila je "pivo".

"Ja sam dipsoman, kroz mene nešto treba točiti, makar čaj ili vodu. Ako mi je dostupan alkohol, onda pijem pivo u malo većim količinama jer, kad bih popio toliko vina, onda bih mogao naprosto umrijeti ili se razboljeti npr. od ciroze jetre, koja je dobrodošla, ali je užasna smrt. Pijanstvo je neka vrsta mučne religije za neke osobe", izjavio je prije skoro pet godina, pa mu ono "pivo" na kraju krajeva dođe gotovo kao interpunkcijski znak, točka, konac koji djelo krasi.

No ono je bilo toliko šaroliko da ga je moglo zapečatiti štošta umjesto piva, a da ima jednaki učinak i da nam se učini kako je tu riječ na kraj zadnjeg teksta podmetnuo viši poredak stvari, a ne autor. Smoji, još jednom piscu Dalmatincu, zadnja je riječ bila "pisati". Ne bi bilo loše ni da su zamijenili zadnje riječi - mada bi Smoji uz rukopis bolje išlo vino - kada bi sve to uopće išta značilo.

Jest, to je malo trivijalizacije, ali i Mandić je rekao: "Smrt je smiješna. Svuda je oko nas. Zašto bih se toga trebao bojati?"

Obračun s "policajcima duha"

U živote generacija koje se sad bliže pedesetima Mandić je "u onim vremenima" unosio štošta što smo u međuvremenu uspjeli usvojiti i do kraja banalizirati. U socijalizmu se stigao obračunavati s "policajcima duha", ali i s Krležinom veličinom. Istodobno, pokazivao nam je kako izgleda televizijska kritika, a kako britko i lucidno pisanje o hrani, hedonizmu.

Po svemu, bio je opako sumnjiv, nekakav dekadentni, buržujski, zapadnjački element vrijedan podozrenja, no previše bitan i glasan da bi ga se olako otpisalo.