Piše: SENAD AVDIĆ

UTORAK 8. MARTA

Državni činovnici i funkcioneri zaposleni u državnim institucijama, Parlamentu Bosne i Hercegovine i Vijeću ministara BiH već se drugi dan smrzavaju na svojim radnim mjestima. Hiljade ljudi u ministarstvima, agencijama, pratećim službama u ovim ledeno hladnim martovskim danima cvokoću od zime jer nadležni za stvaranje normalnih uvjeta za njihov rad nisu obavili svoj posao, odnosno nabavili lož ulje. Odgovorni za ovaj skandal, čelni ljudi tzv. Zajedničkih službi, u pismenim i usmenim saopćenjima međusobno se optužuju, skidaju odgovornost sa sebe i tvrde da su krivci oni drugi. Koliko običan građanin, neupućen u teško razumljive tajne birokratskih procedura može zaključiti među šefovima Zajendičkih službi nastao je prekid na vezama jer se nisu mogli dogovoriti oko dobavljača loža ulja.Još nije sigurno hoće li sutra njemačku šeficu diplomacije Annalenu Baerbock , koja dolazi u posjetu BiH i ima zakazane susrete sa čelnicima Parlamenta i Vijeća ministara umjesto tople dobrodošlice dočekati hladne radijatore. Hoće li joj se objasniti da se globalna energetska kriza, eto, odrazila i na državne institucije BiH, te da se i mi, doduše zbog nemara i mešetarenja sa javnim nabavkama solidarno sudjelujemo u njoj.

Zaposlenice u ovim institucijama dobile su neočekivano, dobrodošao osmomartovski poklon jer ne moraju dolaziti na posao i raditi u hladnim kancelarijama.

S druge strane, naš čovo, običan građanin, koji sve to prati sa nevjericom, a možda i sa mrvom osvetoljubivog trijumfalizma rezonira: kako će ovi uhljebi brinuti o potrebama i intersima građana, kad nisu sami sebi osigurali normalne, uvjete za rad.

Dobro je, zauhar je kada se i ovakvim sumornim događajima pronađe kakav zgodan materijal od koga se mogu umijesiti i napraviti šalu i maskara. Ja ga pronalazim u činjenici da se na čelu zajedničkih službi nalazi osoba, funcioner koji se preziva Šojić. Bez ikakve namjere da na bilo koji način tu osobu povrijedim, samo konstatiram da je to prezime u posljednjih četrdesetak godina, zahvaljujući genijalnom, lani preminulom Milanu Lanetu Gutovicu njegovom Srećku Šojiću i neumornom scenariju Sinišu Pavićupostalo sinonim i metafora birokratsko-političkog folkornog mešetarenja, kako u sociijalističkom, tako iu tranziconom periodu . Ako bi se šojićevskim priprostim, lukavim jezikom komentirao aktuelni rad na hladnom pogonu državnih institucija , moglo bi se primijetiti da su ljudi zaposleni u njima iznenađeni, uređeni i prehlađeni “...

SRIJEDA, 9. MARTA

U brojnim dnevnicima, hronikama i knjigama koje su proteklih desetljeća pisali sudionici pregovora u Daytonu opisani su gotovo svi, često i anegdotalni, detalji vezanih za teritorijalna razgraničenja, procente, mape, i tako dalje. Tek se u ponekim, poput knjige Richarda Holbrookea pominju dramatični pregovori koji su u Daytonu vođeni oko osnivanja Centralne Banke BiH. I na tom delikatnom pitanju se teška i polemilčna debata vodila, koplja su se lomila oko američkog prijedloga. Slobodan Milošević , kao dugogodišnji bankar, znao je čemu vodi i kakav bi značaj i ulogu mogao u perspektivi središnje banke imati u integraciji zemlje. Nakon Daytona od jednog samog učesnika tih pregovora čuo je da je skoro presudan glas za konačno prihvaćanje Centralne banke BiH bio onajJadranka Prlića , također jako dobro upućenog u državnu financijsku infrastrukturu.

Milorad Dodik posljednjih godina često baca svoje nezasito, lakomo oko na Centralnu banku BiH, odnosno 400 milijuna eura deviznih rezervi kojima se ona raspolaže. Prijedlogom zakona kojeg je Dodik danas upurio drugoj dvojici članova Predsjedništva BiH, a oni ga odbili, Dodik traži „da se Centralnoj banci dopusti uključivanje u operacije na tržištu novca, uključujući i vrijednosne papire bilo koje vrste“.

Ekonomistica Svetlana Cenić pomaže da se taj zahtijev prevede na jezik razumljiv nama profesionalnim laicima, i univerzalnim neznalicama. Ona kaže da u pozadini ove inicijative stoje pare, odnosno nedostatak para i nemogućnost da Dodik i vlast u RS dođe do njih na međunarodnom tržištu. Potraživanja banaka od generalne vlade RS, entiteta i općina fondova prelaze milijardu i po maraka i veća su nego potraživanja od Federacije BiH.

Dakle, problem su pare i način na koji doći do njih, jer na način kako se do sada dolazilo, više ne šljaka.

Postoji (istinita) priča koja se odnosi na posljednjih godinu-dvije režima Slobodana Miloševića u Srbiji, au njoj se kao bitan akter pojavljuje i Milorad Dodik, predsjednik Vlade RS tih godina. Zapad je tijekom 1998-99 godine imao pouzdane informacije da je Milošević ostao bez novca i da je jedini stabilan priliv deviza u to vrijeme bio iz Republike Srpske, gdje je tada pored KM i jugoslovenski dinar bio legalno platežno sredstvo. Kamioni svježe odštampanih dinara sa Topčidera odlazili su u RS i razmjenjivani za konvertibilne i njemačke marke, potom se vraćali nazad u financijske tokove Srbije. Onda je Zapad zatražio od Dodika da izbaci jugoslovenske dinare iz platnog prometa u RS. Nakon što je to ovo poslušno uradio, efakat se brzo osjetio i ubrzao je slom Miloševića i njegovog režima. Tadašnji “svež vjetar sa Balkana”, kako su zapadne diplomate zvale Dodika, jako dobro zna kako propadaju bogati vlastodršci u siromašnim državama. Što mudri narod reče:Kokuzu je i u augustu hladno .

ČETVRTAK, 10. MARTA

Portal „Detektor“ objavio je danas u svakom smislu veliku iu svakom pogledu potresnu priču o ženi koja je oboljela o lukemije i čijom je nesrećom tri godine manipulirala organizirana banda prevaranta, navodnih medicinskih gurua, samozvanih iscjelitelja, rječju- ljudskog ološa. Nesretna, očajna žena je na kraju umrla iako je u prvim danima nakon što su joj liječnici dijagnosticirali tešku, ali ne i neizlječivu bolest, postojali veliki izgledi za njezino ozdravljenje. Ne, umjesto da se podvrgne kliničkom liječenju i terapiji kod stručnih osoba, nesretna žena svoje zdravlje i sudbinu stavlja u ruke tih opsjenara, nadriljekara koji joj nude svoje medicinske usluge , odvraćaju od kliničkog liječenja i financijski se iskorištavaju.

Svakako vam preporučujem da pročitate ovaj dirljivi, temeljiti, istraživački novinarski tekst na portalu „Detektor“, koji je napravljen od novinarskog štofa, vještina i strpljenja kakve odlikuju velike novinarske priče, novinare i redakcije. Užasna priča o posljednjim godinama života Sanele Memić Vrcić , njenim teško shvatljivim lakovjernim greškama, o beskrupuloznosti bandita koji koriste njenu nesreću, u javnosti je sa svim groznim detaljima stigla zahvaljujući njenoj rodbini. Njeni najbliži su željeli upozoriti na ovu rasprostranjenu pojavu koja svoje žrtve traži među bolesnim, očajnim, beznadežnim ljudima.

No, slučaj preminule žene, ima nekoliko svojih planova značenja i poruka, koje svjedoče o različitim aspektima naše društvene, medicinske, socijalne i pravosudne stvarnosti i patologije. Najprije nešto o ovom posljednjem- nefunkcioniranju pravne države.. Sve osobe koje su bile uključene u strvinarsku manipulaciju teško oboljelom ženom su, što se ono kaže, odranije poznate policiji po različitim krivičnim djelima, od prevara, utaje poreza, pa do nadriljekarstva. Nadriljekarstvo i slične vradžbine zaogrnute plaštom alternativne medicine ozbiljno je krivično djelo, ali su unatoč tome u ovdašnjim prilikama postale ravnopravna medicinska disciplina i uobičajena privredna djelatnost. Naravno da je ta djelatnost ukorijenjena u ovdašnjoj tradiciji, neprosvijećenosti i lakovjernosti. Ali nema sumnje da mu je u ovdašnjim prilikama pogodovalo opće nepovjerenje u zdravstveni sistem, ljekarsku struku, medicinare.

Ne stradaju siroti ljudi u ovoj zemlji samo od bezdušnih šarlatana, niti su samo ti uljezi na sve spremni, pa i na podmuklo igranje zdravljem i životima bolesnika. I unutar tzv. službenog, konvecionalnog javnog i privatnog zdravstvenog sektora godinama svjedočimo o brojnim primjerima nesolidnosti, profesionalne aljkavosti, tragičnih amaterskih eksperimernata sa zdravljem i životima pacijenata. Sasvim je mala razlika, ukoliko je uopće ima, između nadriljekara koji se igraju sa ljudskim sudbinama, s jedne, i diletanata bez iskustva u tom poslu kojima su tijekom panedemijske pošasti omogućeni unosni poslovi nabavke medicinske opreme, respiratora, kisika, sa druge strane. u krivično-pravnom, pa iu moralnom smislu nedopustivo je lažno predstavljanje nadriljekara kao što je kazneno djelo falsificiranje diplome čime se bave čak i najodgovorniji ljudi u javnom i privatnom zdravstvenom sektoru, šefovi bolnice. Konačno, nismo li svi mi pomalo žrtve beskrupuloznih manipulanata, opsjenara koji se lažno predstavljaju , nestručnih dijagnostičara, dobrovoljnih davatelja tuđe krvi, dilera lažne nade...Pitanje je samo koliko se pojedinac, građanin zarobljen u toj klopki ima snage, znanja i podrške sredine da im se odupre.         

PETAK, 11. MART

Nisam uopće siguran, pogotovo se ne bih smio kladiti, ili nedao Bog ruku u vatru staviti, da je navodna borba Stranke demokratske akcije za suverenu, cjelovitu demokratsku Bosnu i Hercegoivinu, što više od patetične predizborne parole i mamaca za službeno građanstvo i seljaštvo. Nisam, također, siguran da je to ikada bilo drugačije. Sve je bilo krivo, neiskreno u binarnoj shemi koju je nametnuo bošnjački vrh predvođen Alijom Izetbegovićem tijekom rata, da bi spasio državu ili narod. Tačan odgovor je bio i tada i dan-danas: njima je najvažnije bilo spasiti sebe na vlasti.

Suverena i cjelovita BiH je dobra predizborna žvaka , ima jak marketinški potencijal, mnogo veći od novih radnih mjesta, socijalne i zdravstvene politike, Evropske Unije i sličnih smicalica. Ozbiljna države, pravne i demokratske, se ne oktroiraju niti  padaju sa neba pada. Do njih se dolazi u teškom procesu, ozbiljnim radom, izgadnjom institucija, precizno izgrađenim sistemom odgovornosti. Jako lijepu i neodljivu pozivnicu za izgradnju zajedničkih kuća drugim partnerima šalje stranku čijim se najistaknutijim članovima sudi za sva moguća teška krivična djela, od ratnih zločina, privrednog kriminala, podrivanja ekonomske osnovice države, zlopotrebu položaja.

Stranka demokratske akcije se za jedinstvenu i cjelovitu BiH bori i zalaže na podjednako vjerodostojan način na koji gradi pravnu državu i vladavinu zakona, forsiranjem i neuklanjanjem sa funkcija ljudi iz svojih redova koji ne izlaze iz sudskih klupa i policijskih dosijea.

Moglo bi se brojnim primjerima dokazivati ​​da „famozna“ suverena i cjelovita BiH“ nije cilj kojim suštinski teži i na kojem radi bošnjački vrh, nego je sredstvo za osvajanje glasova i trajni ostanak na vlasti. Evo, današnjeg, svježeg primjera za koji se nalazi na portalu koji financira anonimne turske dobrotvore, urednički nadzire SDA. Povodom posjete njemačkog ministarstva vanjskih poslova Annalene Baerbock koja se u Sarajevu srela i sa gradonačelnicima Sarajeva, Mostara i Banja Luke, taj je bošnjačko-patriotski portal „plaho narezilio“, prozvao Njemicu.  „Da li bi Baerbock šetala Berlinom s negatorom holokausta, kao što je u Sarajevu sa negatorom genocida“ !?, pita se autor aludirajući da dolazak u Sarajevo Draška Stanivukovića. Da bi ovo pitanje bilo legitimno, i da ne bi u podtekstu imalo tretiranje Sarajeva, ne kao glavnog grada BiH, nego kao ratnog plijena SDA-ovske elite, moralo bi biti konskeventno postavljeno i nekim drugim akterima domaćim i stranim. Samo dan nakon šetnje njemačke ministarstva Sarajevo u društvu troje gardonačelnika, Milorad Dodik je posjetio Tursku, gdje je primljen uz najviše državne počasti, uključujući i susret sa predsjednikom te zemlje Recepom Tayyipom Erdoganom .

Nije gradonačelnik Banja Luke Draško Stanivuković kolovođa negiranja genocida u RS, nego je Miloradu Dodiku. Stoga bi bilo dragocjeno uspostaviti jedinstvene standarde i kriterije. Zašto bošnjački patrioti nisu isto pitanje postavili Erdoganu. „Da li srdačno primio nekoga ko tvrdi da je Turska nad Jermenima počinila genocid, kao što je ugostio Dodika negatora genocida u Srebrenici“ . Oni hrabriji i odvažniji među bošnjačkim patriotima bi pitali turskog lidera, ako Turska nije priznala genocid u Srebrenici, kakva je, onda, razlika između njega, Dodika i Aleksandra Vučića ...

SUBOTA. 12. MART

Na današnji dan prije 19 godina u Beogradu je zvjerski likvidiran, neki, poput pisca Svetislava Basare, kažu i strijeljan, Zoran Đinđić , tadašnji predsjednik Vlade Srbije. Đinđić je bio i predsjednik Demokratske stranke Srbije koji je predvodio u rušenju despotske vlasti Slobodana Miloševića . Danas se na beogradskom groblju okupljaju njegove stranačke kolege koje su se u međuvremenu posvađali i podijelili i skoro desetak drugih partija od kojih gotovo nijedna ne predstavlja ozbiljnu političku snagu u današnjoj Srbiji.

U današnjoj Srbiji uspostavljen je opći politički i društveni koncenzus oko toga da je Zoran Đinđić bio ne samo najtalentiraniji političar modernog doba, ne samo u Srbiji, nego i najveći reformator kojeg je ta zemlja imala u posljednjem stoljeću. Pokojnog premijera danas ne samo što se sjećaju sa pijetetom, nego ga i svojataju, i dalje pokušavaju ušićariti nešto od njegove harizme i značaja. Čak i predsjednik Srbije Aleksandar Vučićkoji je hladno priznao da se napio od sreće na vijest o atentatu na Đinđića, godinama iskazuje pijetet i naglašava značaj kojeg je ubijeni premijer imao u demokratskoj transformaciji Srbije. Ovih dana kada međunarodna zajednica pritišće Srbiju da se jasnije odredi prema ruskoj agresiji na Ukrajinu, Vučić se koristi Đinđićevim retorikom i praksom iz slične istorijske situacije. Kada su ga velike zapadne sile na sličan način prisvajale da Srbija aktivno sudjeluje u međunarodnim operacijama, pokojni Đinđić je odgovorio: „Preslaba je Srbija da bi se svrstala uz bilo koga“ . Tu rečenicu danas koristi i Vučić.

Odmah nakon njegove smrti i sahrane kada ga je na vječni počinak ispratilo, kažu, i milijun ljudi, počeo se stvarati privid kako je Điđić imao plebiscitarnu podršku naroda i građana Srbije. A, nije, sva istraživanja javnog mnjenja neposredno pred njegovu likvidaciju govorila su da Đinđića nije podržavao više od petine građana Srbije. On je bio gotovo jedini političar u širim regionalnim i evropskim okvirima koji se na vlasti ne održava populizmom, ugađanjem najširim narodnim slojevima, opsjenarskom retorikom, nego reformama, dubinskim, snažnim i nepovratnim. On je kao filozof po vokaciji i pragmatičar po temperamentu, bio otjelovljenje idealnog vladara o kakvom je pisao Platon: filozofa koji predstavlja glavu države. Kada on ne uspije, upozoravao je antički filozof, na njegovo mjesto dolaze neznalice, manipulatori istinskih vrijednosti.

Zoran Đinđić često ponavlja kako njegovi neprijatelji ništa neće postići eventualnim atentatom na njega, jer, govorio je, mogu ubiti mene, ali ne i demorkatske institucije. Pokazalo se da nije bio u pravu. Njegov najveći medijski protivnik, novinar Aleksandar Tijanić je neposredno pred atentat napisao da ako Đinđić preživi svoj premijerski mandat, Srbija neće.

Nekoliko mjeseci prije atentata, jedan sarajevski političar mi je pričao kako ga je tokom posjete Beogradu Zoran Đinđić izveo na ručak u nekom elitnom restoranu. U Đinđićevoj pratnji bilo je desetak pripadnika osiguranja, a na pitanje čemu tolika pratnja, odgovorio je da postoje ozbiljni sigurnosni razlozi. „ Tek kada je u isti restoran ušao jedan beogradski mafijaš sa trostrukom većom i bolje naoružanom pratnjom, bili su mi jasni Zoranovi razlozi za oprez“ , govorio je ovaj sarajevski političar.

Zorana Đinđića, naravno, nisu ubili mafijaši, nisu čak ni formalno potegnuli oroz na snajperu: učinio je to policajac, državni službenik, dakle. Likvidirala ga je zapravo većinska Srbija, i njeni politički egzekturi. Politički nalogodavci atentata na bišeg premijera Srbije nikada nisu otkriveni ni osuđeni.

NEDJELJA, 13. MART

Neko je nakon početka agresije Rusije na Ukrajinu na društvenim mrežama duhovito napisao kako je došlo do masovnih prekvalifikacija dosadašnjih medicinskih analitičara u bezbjedonosno-vojne eksperte. I zaista, nakon dvogodišnje dominacije u medijskom prostoru stručnjaka iz oblasti medicine, epidemiologa, pulmologa, virusloga koji su isplivali na vrijednost pamdemije korona virusa, na javnoj sceni, mediji, televizija, društvene mreže vratili su se stari- dobri stručnjaci za bezbjednost. Ni njima ni medijskim kućama ne smeta sitna činjenica da je rat u Ukrajini eminentna tema za vojne eksperte i analitičare, a ne za navodne sigornosne stručnjake opće prakse kakve se u poslijeratnim godinama na odgovarajućim fakultetima štancaju u enormnim količinama.

Nakon što je prije dva dana nepoznati ubojiti leteći objekat pao u centar Zagreba, srećom bez ozbiljnijih posljedica, ovdašnji su najistaknutiji predstavnici sigurnosno-analitičkog ceha zaćutali iu crnu zemlju propali, jer očito nisu pojma imali otkud sad to, to se na njihovom fakultetu ne uči . Nepoznata im je materija rusko-ukrajinski dron koji je nekontrolirano krstario hiljadu kilometara bez adekvatnog odgovora protuzračne obrane Rumunije, Mađarske naposljetku Hrvatske. Samo je profesor Berko Zečević sa sarajevskog Mašinskog fakulteta imao spreman odgovor i suvislo objašnjenje za taj incident: Rusi su upućivanjem drona testirali oziljnost i spremnost pritivraketnog štita iznad nekoliko zemalja članica NATO Saveza i pokazali njegovu nedopustivu poroznost.

Ne, profesor Zečević je ekspert starog kova, onoga predratnog, kada je Bog hodao po zemlji, ao obziljnim temama govorili i pisali ozbiljni, kvalificirani i temeljito educirani, smjerni ljudi.

Odmah nakon rata vlast u Sarajevu, a kasnije i drugdje, pokrenula je kampanju otvaranja fakulteta sumnjivog kredibiliteta samo jednim ciljem: omogućavanje hiljada svojih kadrova, najviše vojnih oficira, policajaca, zaslužnih perspektivnih, neškolovanih činovnika da se na najbrži mogući način, u političkim kontroliranim uvjetima, okite fakultetskim diplomama, magisterijima, doktoratima. Fakultet političkih nauka u Sarajevu koji je u ratu i nakon rata postao osnovna akademska i kadrovska ćelija Stranke demokratske akcije, njenih kadrova i njihove uže i šire familije, nije bio dovoljan budući interes za takvu vrstu besplatnog školovanja prevazišao njegove kapacitete. Tako je osnovana visokoškolska ustanova karikaturalno pretencioznog naziva  Fakultet za kriminalistiku, kriminologijui sigurnosne studije, čiji je nastavni kadar popunjen rashodovanim, policajcima nerijetko sumnjive ratne prošlosti i profesionalnog integriteta, ali beprijekornih stranačkih preporuka. Samo ćemo konstatirati da siva eminencija tog fakulteta doktor Bakir Alispahić, ratni ministar policije BiH. Za njega su se tijekom rata i nakon njegovog kraja vezivale brojne kriminalne i obavještajne afere, uhapšen je i suđen zbog osnivanja terorističkog kampa na Pogorelici. Oslobođen je sa ostalim svojim suradnicima, ali je dospio na crnu listu SAD. Sigurno Aalispahić nije bio bez utjecaja na izbor drugih istaknutih kadrova, poput dugogodišnjeg dekana Nedžada Korajlića, srednjerangiranog ratnog policajca iz Tešnja, također suđenog (i oslobođenog) zbog nezakonitog dijeljenja oružja građanima te općine nekoliko godina nakon završetka rata.

Ništa bolje ne stvari ni sa sličnim znanstveno-akademskim institucijama u Mostaru i Banjaluci gdje je također nastavni kadar regrutiran iz redova otpisanih časnika i policajaca, najčešće vojnika vladajućih stranaka. Jedan od takvih, poptpuno ravnopravan sarajevskim kolegama je Predrag Ćeranić , dekan Fakulteta bezbjedonosnih nauka u Banjoj Luci, predratni talentovani suradnik SDB BiH.

Svi ovi fakulteti bez ikakvih procjena o potrebama u policiji, struci.. godišnje upisuju nove studente i liferuju stotine novih diploma koji će se, uz rijetke izuzetke, zaposliti malo sutra. Zato im ne preostaje ništa drugo nego da se „upišu“ u eksperte za bezbjednost i priključe sve brojnoj armiji analitičara..