Haška svjedokinja koja je otkrila tajne dogovore Haškog tribunala, kao i masovnu grobnicu Ovčara, novinarka i aktivistkinja Florence Hartmann govorila je za N1 o mnogim preprekama na koje je nailazila u borbi za istinu, zatim o njenom boravku u zatvoru sa ratnim zločincima navodeći da su je upravo tako i tretirali.

Naime, Hartmann je istakla da je vidjela da je Haški tribunal stavio sa strane odluku da se dokumenti koji imaju indikaciju da je Srbija učestvovala u genocidu u Bosni i Hercegovini. Tačnije da se odlučilo da se ti dokumenti ne ustupe javnosti.

“Uvijek postoje neki dokumenti do kojih mi novinari ne možemo doći dok traje suđenje, a isto tako je i javnost znala da su tu i oni dokumenti koji se nisu pojavili za vrijeme suđenja Slobodanu Miloševiću. I znali smo da su zaštićeni, a nakon toga se postavilo pitanje kako je to moguće kada se zna da je sud osnovan kako bi se otkrilo ko je naredio i činio zločine. A postupak je takav da samo sudije mogu uvažiti molbu države dok to tužilaštvo ne može. Tužilaštvo zahtijeva ono što mu je potrebno, a sudije mogu dijeliti zaštitu. Srbija nije imala opravdanje sigurnosti kada je riječ o toj zaštiti. Jer zaštita je moguća kada je u pitanju očuvanje sigurnosti, ali je bit da se dobije informacija. Kada sam se ja raspitala van zbog čega je Srbija dobila tu zaštitu jer znam kakav je zakon i kakvi su izuzeci, saznala sam da postoji mogućnost da Srbija bankrotira ukoliko isplati novac za odštetu”, kazala je Hartmann.

Govorila je i o tome koliko je tišti i plaši veličanje ratnih zločinaca te je komentarisala i to kako lica na političkoj sceni na Balkanu koje smo viđali 90-ih godina, sada vidimop ponovo navodeći da to zapravo ovaj prostor vuče unazad.

“Prvo je to uvreda žrtvama, a drugo je činjenica da je identificiranje krivice veoma bitno da se rekonstruira društvo nakon masovnog nasilja, rata. To sprečava pomirenje i napredak bilo koje države. A treće što je bitno je da ta glorifikacija nije napravljena da se pokaže da su ljudi pogrešan rat vodili već je alat za budućnost. Dakle, presude trebaju biti alat za bolju budućnost, dok je glorifikacija iskorištena za građanje takve politike kojom se nastavlja rat drugim sredstvima, odnosno, da se ostvare ratni ciljevi koji još nisu završili. Dejton je zaustavio bombardovanje, ali je trebao evoluirati u jednom trenutku”, dodala je Hartmann.

Dalje je navela da za ovaj period od 30 godina ona ne bi trebala znati nijednog političara.

“To bi trebala biti potpuno nova generacija, novi političari koje bih poznavala isključivo zato jer bih pratila njihov rad. Međutim, sada ponovo na političkoj sceni na ovim prostorima vidimo ljude koji su bili na određenoj dužnosti i imali svoju ulogu za vrijeme rata. Tako da je to nevjerovatno da nema promjene. Politika sada nije formirana na isti način, ali je suštinski ostala ista”, mišljenja je Hartmann.

Zbog pisanja i traganja za istinom, sudija Carmel Agius je Hartmann osudio na sedam dana zatvora u Haškom tribunalu jer je ukazala na određene propuste ove institucije.

“Od toga sam odslužila šest dana, tačnije, 90 posto kazne. Odslužila sam je u zatvoru namijenjenom za ljude koji očekuju tu kaznu ili su je već odslužili zbog zločina protiv čovječnosti, genocida i ratnih zločina. Dakle, sa ljudima o kojima sam pisala, intervjuisala često, a nije bio nadzor Haškog tribunala. Sudije su mi se osvetile na taj način jer sam ja pratila njihov rad i kada sam primijetila određeni propust onda su odlučili da tako postupe i da me stave u zatvor sa najvećim zločincima. Oni su odredili uslove zatvora i bila sam u potpunoj izolaciji, totalno odvojena, nisam mogla izlaziti u šetnju da nikoga ne bih mogla sresti. Razumijem kada su mi Radovan Karadžić i Slobodan Milošević zabranili da radim na prostorima koje su oni kontrolisali jer su vodili kriminalni poduhvat, ali ne razumijem da to urade sudije koje se bore također za istinu. Međutim, to me nije zastrašilo, nastavljam i dalje, ali ograničeno jer kada imate krivičnu prijavu koja je javna kada putujem i trebam ući u neku državu moram reći da jesam bila krivično kažnjena. Ovi koji su izlazili iz zatvora slavljeni su kao ratni heroji u svojoj državi, imaju platu i titulu iako su osuđeni ratni zločinci”, zaključila je Hartmann.