Piše: Senad AVDIĆ

PONEDJELJAK, 2. JANUAR

Od jučer su zatvorena vrata McDonaldsovih restorana u Sarajevu i još nekoliko bosanskohercegovačkih gradova. Bio je to za mnoge medije i ekonomske analitičare, domaće ali i izvan BiH zahvalan i neodoljiv šlagvort za izvlačenje raznih dubokoumnih zaključaka. Najčešće onih zaključaka koji su bez ostatka ukazivali na slom takozvane investicione i poduzetničke klime u BiH i njenom glavnom gradu, naročito. „Tamo ni McDonalds nije uspio opstati“, ponavljali su analitičari. Drugi su, pak, otkrivali da su McDonaldsovi komadi mljevenog mesa i zemički izgubili bitku sa domaćom roštiljskom konkurencijom, ćevapima i somunima.

Ništa od toga nije tačno. Prema svim pokazateljima, McDonaldsova dva restorana u Sarajevu poslovala  su proteklih desetak godina više nego uspješno, nikada godišnji profit nije bio ispod milion maraka. Toliko o poslovnom ambijentu i pogubnom utjecaju konkurencije na slom planetarne prehrambene franšize.

Pa, u čemu je onda problem, zbog čega se McDonalds povukao iz posla, ako je poslovanje bilo profitabilno.

Glavni i presudni problem je u vlasniku franšize, novokomponovanom bizismenu kojeg je nedavna pravomoćna sudska presuda obavezala da jednoj stranoj banci mora platiti enormne novce na ime dugogodišnjeg neplaćanja najamnine.

Prije nego što se upustio u posao sa McDonaldsom vlasnik bosanske franšize Haris Ihtijarević punu deceniju je bio šef Zajedničkih službi u Vladi Federacije BiH. Mijenjalo se nekoliko vlada i premijera, ali njegova pozicija nikada nije dovođena u pitanje. Izabran je za predsjednika Upravnog odbora Federalne agencije za bankarstvo. Trebala bi cijela ova emisija/tekst da bi se samo taksativno pobrojale sve Ihtijarevićeve afere koje su mediji otkrivali u vrijeme dok je obnašao visoke dužnost u Federaciji. Uglavnom se radilo o sumnjivom mešetarenju sa državnom imovinom, što nikada nije bio predmet ozbiljnih istraga pravosudnih organa. U jednoj od tih kompliciranih operacija sa nekretninama u vlasništvo Federacije našlo se i McDonaldsov prostor u centru grada u vlasništvu banke koja je sudski utjerala i naplatila dugovanje.

Sve skupa može izgledati jako komplicirano i nerazgovjetno, ali u osnovi nije. Dapače, vrlo su jednostavni razlozi zbog koji je propao McDonalds: vlasnik bosanskohercegovačke franšize se prema privatnoj imovini banaka i drugih povjerilaca odnosio komotno i rastrošno kao što se odnosio prema državnoj imovini tokom prethodne decenije koliko je proveo na funkciji u Vladi Federacije. U ozbiljnom poslovnom, surovom  bankarskom svijetu to tako ne ide i to se skupo plaća. U tom miljeu važi princip da nema besplatnog ručka, čak i ako je McDonaldsov burger posrijedi!

Ponovimo još jednom: McDonalds je otišao iz BiH  jer se vlasnici banaka prema svojoj imovini odnose odgovorno, za razliku od državnih činovnika koji je godina nekažnjeno čerupaju i prisvajaju!

Ima u sjajnoj knjizi „Priča o ljubavi i tami“ velikog jevrejskog pisca Amosa Oza rečenica koju izgovara jedan stari Jevrej suočen sa pljačkom javnih dobara u tek osnovanoj državi Izrael. „...Tako da smo poslije dvije hiljade godina stvorili državu samo da bi imali koga potkradati“.

UTORAK, 3. JANUAR

Nedavno je u Sarajevu povodom godišnjice njegove smrti promovirana knjiga povećena životu i djelu Hasana Čengića, jednog od najznačajnijih ljudi bošnjačke politike u posljednjih tridesetak godina. Knjigu koja nosi naslov Hasan Čengić- Bosanski lav priredila je njegova familija, supruga i kćerke, sadrži uglavnom sjećanja nekoliko desetina njegovih suradnika, prijatelja, rodbine, poslovnih partnera iz cijelog svijeta. Usljed ozbiljnih tehničkih i uređivačkih aljkavosti u knjizi ne postoji sadržaj, niti kazalo imena tako da čitatelj koji nije upućen u poslovno stranačke i familijarne finese ne može znati ko su sve ljudi koji govore i pišu o Čengiću.

Hasan Čengić bio je kompleksna, kontroverzna i u velikoj mjeri zagonetna ličnost. Po mnogo čemu, on je nakon Alije izetbegovića najutjecajnija osoba bošnjačke politike zadnjih decenija. Malo se zna i o poslovima kojima se bavio, od ratnog perioda kada je bio neformalni ministar odbrane, kao i onim u zadnjih tridesetak godina kada je bio istaknuti politički i vjerski službenik, te moćan biznismen.

Knjiga koja je posvećena sjećanju na njega nije pomogla da se izbistre neke zamagljene činjenice i otklone kontroverze. To joj i nije bio cilj.

Pa ipak, u prilozima nekih njegovih političkih i poslovnih intimusa mogu se nazrijeti osnovne konture i sadržaj poslova kojima se on bavio posljednjih godina. Tako izvjesni biznismen iz Singapura (ime vam ništa neće značiti) otkriva da je sa rahmetli Čengićem surađivao na poslovima oko privatizacije aerodroma u brojnim zemljama, poput Turske, Uzbekistana, Katara. To samo potvrđuje da je Čengić izrastao u globalnog biznismena velikog formata i krupnih poslovnih zahvata. Njegov singapurski partner otkriva da su imali zajedničke planove vezane za aerodrom i Visokom i njegovu kupovinu, ali da je Čengićeva bolest to spriječila.

Pirča o aerodromu u Visokom jedna je od najboljih ilustracija kako je funkcionirala ratna logistika i poratna privatizacija koja se na nju oslanjala. Odnosno kako je ukinuta razlika između privatnog i državnog. Priča je dosta složena i da ne ulazimo u detalje, samo ćemo se osloniti na osnovne informacije. Fantomski Aerodrom koji je tokom rata u uskom krugu bošnjačke elite građen na državnoj zemlji u Visokom, nakon rata je na volšeban način postao većinsko vlasništvo Bosanske investicione organizacije firme u vlasništvu Hasana Čengića. Vještim pravno-uzurpatorskim mahinacijama sva imovina koja je iz raznih izvora stizala za potrebe odbrane BiH postala je vlasništvo Čengića. Općina Visoko na čijoj je zemlji aerodrom građen, je manjinski vlasnik. Bilo je nakon rata dosta pokušaja da se taj Aerodrom proda stranim partnerima i uvijek se govorilo da te pregovore vodio Hasan Čengić ili neko od ljudi koji imaju njegovo povjerenje. U nedavno objavljenom strateškom planu SDA o razvoju Sarajeva u narednih pet godina predviđeno je ukidanje sarajevskog aerodroma i njegovo premještanje u Visoko. Mnogi su to povezali sa prodajom zemljišta koje je privatizirano tokom izgradnje visočkog Aerodroma. Zanimljivo je da je prije dvadesetak godina Momčilo Krajišnik također predlagao zatvaranje aerodroma na Butmiru i izgradnju dva nova. Jednog u Visokom, drugog na Romaniji.

Kada se posljedjnih nedjelja političari u Sarajevu sa pravom bune protiv najavljene izgradnje aerodroma u Trebinju kojeg  financira vlada Srbije, možda ne bi bilo loše ni da se raspitaju oko vlasništva nad nepostojećim „svojim“ aredromom u Visokom. Čijim je sredstvima i novcima taj kompleks pretvoren u privatno vlasništvo jednog čovjeka i njegove familije. I tu se radi o državnoj imovini koja je na sumnjiv način konvertirana u privatno vlasništvo.

SRIJEDA, 4. JANUAR

Kao što je slučaj na početku svake Nove godine, prve ozbiljnije tenzije, politička razmjena saopćenja, optužbi i kontraoptužbi u BiH vezana su za 9. januar koji se obilježava kao praznik u Republici Srpskoj. Taj dan se neformalno, ali praktično, obilježava i kao krsna slava ovog entiteta. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u više je navrata ocijenio ovaj događaj protivustavnim zbog njogovog vjerskog karaktera kojim su isključena dva druga naroda koja žive u RS.  Te presude nisu ništa promijenile. Naprotiv, ohrabrile su vlast RS da svake godine 9. januar obilježavaju sve ambicioznije,  masovnije, svečanije, ali i militantnije. Za razliku od prethodnih godina kada se ovaj datum obilježavao u Banja Luci, ovoga puta će se centralna manifestacija održati u Istočnom Sarajevu.

Već danima se u Lukavicu dovlači oružje, borbena vozila, trannsporteri, koji će biti korišteni na policijsko-vojnoj paradi upriličenoj povodom 9. januara. Prije više od godinu dana, baš nekako u vrijeme kada su secesionističke aktivnosti Milorada Dodika i suspenzija državnih zakona bili na vrhuncu, pripadnici MUP-a RS su izvele masovne, prijeteće vježbe na planinama oko Sarajeva. Boračka udruženja u Sarajevu, predvođena dežurnim patriotama od koji neki najglasniji nisu ni sudjelovali u ratu, najavili su kontramjere, okupljanja, blokade dijelova grada. Najave iz vrha kantonalne i federalne policije kojima se  organizatori ovih događaja upozoravaju da ne čine nezakonite radnje, su dobrodošla i pravovremena. Policijska odlučnost je velikoj mjeri ohladila usijane glave i uzavrelu krv.

Ionako pregrijenu političku scenu dodatno su užarile najave iz Srbije čiji najviši državni predstavnici dolaze na obilježavanje 9. januara. Dolazak su najavili ministar vanjskih poslova Ivica Dačić, odbrane Miloš Vučević, a umjesto predsjednika Aleksandra Vučića svečanosti će prisustvovati njegov sin Danilo.

Ministar odbrane Vučević je pred dolazak u BiH poslao poruku u kojoj je najavio da „godine pred nama moraju biti u znaku srpskog ujedinjenja, jer su sloga i jedinstvo jedini garant slobode“.

Sve ovo zajedno, antiustavno obilježavanje 9. januara, praćeno zveckanje oružja i tutnjavom oklopnih transportera, te agresivnim izjavama političara iz RS i Srbije, dešava se u posebno delikatnom i tenzičnom geopolitičkom trenutku. Taj trenutak globalno obilježava krvava agresija Rusije na Ukrajinu. Na regionalnom planu, tenzije na Kosovu svako malo prijete da eskaliraju i pretvore su u ozbiljan rat. Nestabilna je i Crna Gora gdje politička kriza koja traje mjesecima vrlo lako može prerasti u oružane sukobe.

Podsjetimo, 9. januara 1992. godine je tada ilegalna Skupština srpskog naroda u RS odlučila da se ispiše iz Ustavno-pravnog okvira BiH i formira autonomnu srpsku republiku u BiH. Ako je svijet, Evropa i SAD, tih godina bio zatečen, ili su prespavali sve ono što je prethodilo krvavom sukobu, ovoga puta se to sve plastično i u istoj formi odvija pred njihovim očima. Ovog puta nemaju pravo na začuđenost i zabrinutost, niti iznenađenost ukoliko stvari u ovoj zemlji krenu po zlu. 

ČETVRTAK, 5. JANUAR

Danas su se u Doboju sastali lideri stranaka tzv. Osmorke sa šefovima Saveza nezavisnih socijaldemokrata predvođenih Miloradom Dodikom. Iako je neposredno pred Novu godinu činilo da je sporazum stranaka koji će sačinjavati buduću državnu vlast čvrst i postojan kano klisurina, najnoviji događaji pokazuju da to baš i nije tako i da će biti potrebno dosta strpljenja dok se napokon ne formira Vijeće ministara BiH. Zaškripali su odnosi unutar predstavnika političkih stranaka Osmorke. Oni su se najprije jučer okupili u Zenici da spašavaju jedinstvo, barem prema javnosti, ako već ne mogu sakriti nesuglasice među sobom samima.

O čemu se zapravo radi? Ako je suditi prema javnim reakcijama barem dvojice političkih lidera, Nermina Ogreševića i Semira Efendića, među strankama Osmorke ima onih koje su, orvelovskim jezikom rečeno, jednakije od drugih. To se prije svega odnosi na stranke na čijem su čelu Elmedin Konaković, Nermin Nikšić i Edin Forto. Oni, su, kako tvrde Ogrešević i Efendić, samostalno, bez konsultacija ili barem informiranja ostalih koalicijskih partnera, pregovarali sa Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem o programu buduće državne vlasti i o konkretnim kadrovskim rješenjima.

Sastanak Osmorke i SNSD-a u Doboju

Kao što kaže narodna mudrost prema kojoj  je Bog sebi prvom podario bradu, tako su i Konaković, Nikšić i Forto prije svega potrudili da sebi osiguraju ugodne i unosne fotelje u naredne četiri godine. Konaković je kandidat za ministra vanjskih poslova, Nikšića se već proglašava budućih premijerom Federacije, dok je za Fortu rezervirana jedna ministarska pozicija u Vijeću ministara. Tamo će lider Naše stranke praviti društvo Zukanu Helezu, kojeg je SDP već predložio za budućeg ministra odbrane BiH.

Još se ne zna kako će se sve završiti, pa čak ni da li će buduće Vijeće minsitara imati većinu u Parlamentu BiH. Ne zna se ni da li su neke stranke iz Osmorke, kako se tvrdi, zaobiđene i prevarene od Konakovića, Nikšića i Forte.

Ono što međutim jeste jasno kao bijeli dan jeste da je u svim ovim događajima zaobiđena i iznevjerena biračka volja građana. Kako je iznevjerena? Pa, recimo, ovako. Elmedin Konaković, koji je bio kandidat NIP-a za Parlament Federacije BiH nijednom riječju tokom predizborne kampanje nije govorio svojim biračima o vanjskoj politici, njenim prioritetima, ciljevima niti davao signale da mu je to konačni poltički cilj. Oni koji su za njega glasali, nekih 15-ak hiljada ljudi u dijelovima Sarajeva, glasali su zbog njegovih planova za poboljšanja uslova života, borbi protiv korupcije i nepotizma, depolitizacije policije, dokidanja paralelizama u Federaciji BiH. Na kraju balade, on sve to ostavlja po strani i planira preuzeti Ministarstvo vanjskih poslova. Edin Forto kao kandidat za Skupštinu Kantona Sarajevo, nudio je tokom kampanje biračima bolje komunalne usluge,  infrastrukturu, kvalitetnije zdravstvo i školstvo, sadržajniji kulturni život. Na kraju je odabrao neki resor u državnoj vlasti koji nema previše dodirnih tačaka sa njegovim predizbornim planovima i obećanjima.

I konačno Nermin Nikšić, lider SDP-a koji nije osigurao sebi još jedan mandat u državnom Parlamentu. Da je Nikšić u predizbornoj kampanji obećao da će u slučaju uspjeha njegove stranke na jednu od najodgovornijih funkcija u državi, ministra odbrane, postaviti Zukana Heleza, doživio bi, bez ikakve sumnje, totalni izborni debakla.

Ne može niko osporiti da stranke koje pretendiraju da preuzmu vlast imaju izborni legitimitet. Samo se čini da su im legitimacije dodijeljene na kriva imena i funkcije, odnosno da se većina njih lažno predstavljaju.

PETAK, 6. JANUAR

Slučaj Ivayla Peteva, bugarskog nogometnog stručnjaka, koji je sve do danas bio selektor nogometne reprezentacije BiH, apsurdan je, teško shvatljiv, i baš zbog toga- tipično naš.

Kada je prije tačno dvije godine Petev postavljen na tu funkciju, sportska javnost ga je dočekala gotovo na nož. Tvrdilo se da ga je u selektorsku fotelju preporučilo isključivo njegovo prijateljstvo sa Zdravkom Mamićem, gospodarom hrvatskog nogometa koji je pred zakonom susjedne zemlje pobjegao u rodnu Hercegovinu. Optuživalo se bugarskog stručnjaka da je marioneta hercegovačko-banjalučkih političkih i sportskih moćnika, da je doveden da upropasti reprezentaciju i nogomet, općenito. Istina, nije se tu više imalo bogzna šta upropastiti, jer je prije dvije godine reprezentativni nogomet u BiH bio na samom dnu, u organizacijskom i rezultatskom kolapsu. U prvoj godini svog mandata Ivaylo Petev je, činilo se, samo bacio posljednju lopatu zemlje na uništeni reprezentativni nogomet, propao je pokušaj plasmana na SP, javnost je digla ruke od njega i Saveza. Sve se bitno promijenilo u drugoj polovini prošle godine tokom sudjelovanja reprezentacije u Ligi nacija. Tada se zaigralo dobro i osiguralo mjesto u najelitnijem krugu ovog natjecanja. Igrači su stajali uz Ivayla Peteva, navijači su se vratili na stadione, vjerovalo se da su i ljudi u vrhu Kuće nogometa došli na svoje, jer su uspjesi reprezentacije donijeli krupne novce.

I onda, nakon što je reprezetnativni nogomet konačno uplovio u mirne, pobjedničke vode, uslijedio je prekid suradnje sa Bugarinom. Na njegovo mjesto postavljen Faruk Hadžibegić, nekada vrhunski igrač, ali ne baš pretjerano dokazan i priznat kao stručnjak. Hadžibegić je već ranije, prije više od dvije decenije, vodio selekciju BiH i bio je to jedan od najgorih perioda u njenoj povijesti.

Ivaylo Petev

Ivaylo Petev koji se pokazao kao mnogo veći džentlmen i sportista nego oni koji su ga doveli, pa potom otjerali, ne zna, ili ne želi otkrivati razloge zbog kojih je eliminiran.

Jedan od ključni preduvjeta za uspjeh i bilo kom poslu jeste predvidivost, da se danas zna šta ti nosi sutra. Sve suprotno od toga se nama dešava, jer kod nas preovlađuju neizvjesnost, divlja, neobjašnjiva  spontanost, odsustvo plana i planiranja. Naravno, ne samo kada je o sportu, odnosno nogometu riječ.

SUBOTA, 7. JANUAR

Neplanski, gotovo stihijski se procesi odvijaju i u susjednoj Hrvatskoj sa uvođenjem eura, ništa nije onako kako su Vlada i njen predsjednik Andrej Plenković planirali i mjesecima unazad spokojno najavljivali. Uvođenje eura bilo je znak za vrtoglavo povećanje cijena manje-više svih proizvoda, što nije samo hrvatska specifičnost, dešavalo se to u svim zemljama tzv. eurozone. Pa i onima koji to nisu, poput Crne Gore. Plenković danima najavljuje da će Vlada svojim mjerama i instrumentima kojim raspolaže kazniti one koji povećavaju cijene koje je nazvao kriminalcima. Bolje upućeni analitičari tvrde da je to nemoguće i da Vlada prijeti iz prazne puške.   

Andrej Plenković se ovih dana javno zgražavao nad pohlepom trgovaca kojoj su građani svjedoci. „Nismo valjda u takvoj situaciji da nam pohlepa prevlada nad solidarnosti“, upitao se Plenković. Ova njegova zapitanost bila je šlagvort Jurici Pavičiću, piscu i kolumnisti, da u opširnom tekstu u Jutarnjem listu danas konstatuje da se sve što se u Hrvatskoj dešavalo u posljednjih 30 godina bilo posljedica ljudske pohlepe. Od privatizacije, uzurpacije javnih dobara, bespravne izgradnje, apartmanizacije jadranske obale.

Andrej Plenković

Snagu pohlepe sam prvi put „uživo“ vidio i doživio u ratnom Sarajevu. Jedan moj poznanik prije rata relativno imućan čovjek, ostao je skoro cijelo vrijeme rata u Sarajevu. Porodicu je izmjestio na Zapad, živio je sam i bavio se ko zna čime sve. Prolazio je svakodnevno sve što i ostali građani, granate, zimu, razna poniženja. A povrh toga i teror i reket navodnih ratnih heroja, koji su ga vodili na kopanje rovova i drugim šikaniranjima ga izvrgavali tražeći novac. Kada ga je jedan zajednički prijatelj pred kraj rata upitao zašto sve to trpi, zašto ne napusti grad, šta ga zadržava u sarajevskom paklu, zašto svakodnevno riskira život, odgovorio je spremno: „Pohlepa, prijatelju, pohlepa“.

Ako je Andrej Plenković previdio, zanemario faktor pohlepe u funkcioniranju ne samo eura, nego i drugih aspekata države, što bi se reklo sportskim rječnikom, promašio je cijeli fudbal. Nije ponekad loše prisjetiti se omraženih prokazanih i prevaziđenih mislilaca poput Fiedricha Engelsa koji je davno zapisao da je „pohlepa najveći pokretač civilizacije.“

NEDJELJA, 8. JANUAR

Neposredno nakon potpisivanja Daytona, kada se razmahao međuentitetski šverc, jedan od najviših državnih bošnjačkih predstavnika u vlasti pozvao je na sastanak Zlatka Miletića, visokog policijskog dužnosnika u općini Novo Sarajevo. Legenda dalje kaže  da je tražio od njega da mu referiše šta zna o švercu cigareta i drugih visokotarifnih roba koji su se najintenzivnije odvijali u Miletićevoj zoni odgovornosti. Policijski profesionalac Miletić je svom civilnom šefu crno na bijelo predočio linije šverca, naveo imena organizatora među kojim su bili istaknuti policajci, vojnici i stranački „patriotski logističari“. Kazao je, pored, ostalog, da se kamioni sa švercovanim cigaretama koji dolaze iz Republike Srpske tokom noći parkiraju u krugu policijske stanice, da bi ujutro bili dalje distribuirani.

Zlatko Miletić

Već istog dana visoki političar je reagirao energično: kaznio je, ne one koji su švercovali, nego Zlatka Miletića! On je degradiran i ponižen, policijski  šefovi su ga izmjestili iz Sarajeva u policijsku školu Bogu iza nogu. Previše je on znao o švercu, samo mu nije bilo poznatro ono najvažnije: da je to  bio državni projekat, a ne kriminal odmetnutih pojedinaca.

Sinoć je Zlatko Miletić, sada već kao poslanik u državnom Parlamentu, na jednoj televiziji ponovo ispao iz šeme ovoga puta međutim naočigled javnosti, a ne u četiri oka kao prije dvije i po decenije kada je sam, bez svjedoka sjedio u kabinetu poznatog političara. Kazao je on sinoć da neće podržati Vijeće ministara BiH ukoliko u njegu budu predloženi ljudi sa kriminalnim mrljama u biografijama. On je do sada djelovao u sastavu tzv. Osmorke, podržavao njihove ranije kadrovske odluke, ali, kako je kazao, to ubuduće neće sebi dozvoliti. Kazao je cirtiram: „Ne želim da me ljudi, građani vrijeđaju i pljuju zbog grešaka, propusta i kriminala drugih. Ja za sebe ne tražim nikakvu funkciju, pa me ne mogu optužiti da kalkuliram ili nekoga ucjenjujem“.

Zlatka Miletića poznajem punih trideset godina. Svojevremeno su nas strani, britanski špijuni i nasljednici onog političara koji je tolerirao šverc cigareta svrstali u grupu ljudi koja tobože priprema državni udar. Satisfakciju smo tražili i dobili u Parlamentu BiH. Ne samo da mi nije poznata  nijedna mrlja u njegovoj policijsko-političkoj karijeri, nego ne znam nikoga, kredibilnog naravno, ko zna nešto loše o njemu, prvo kao policajcu, kasnije političaru.

Kada sam prije Nove godine sa njim razgovarao, bio je potišten i neraspoložen zbog kritika koje su se na njegov račun širile na društvenim mrežama.Pogađale su ga optužbe da se prodao za fotelju, da je razočarao građane.

Kazao mi je Zlatko Miletić: „Iz  masovnosti i intenziteta tih reakcija i kritika, dobija se utisak da je za mene glasalo 200-300 hiljada ljudi, a ne desetak hiljada sa koliko sam jedva ušao u državni parlament“.

I zaista, imajući u vidu biografiju Zlatka Miletića, od prije rata, tokom rata i decenijama nakon toga, pravo pitanje je da li je on razočarao građane, ili su građani- birači iznevjerili njega?! Nije li se ponijela prema njemu poput onoga političara koji ga je navukao na tanak led zloupotrebljavajući njegovo poštivanje institucija.