"Znali smo se desetljećima. Uvijek bi mi govorio: Tere, moja sreća je da sam u tebe platonski zaljubljen, jer nikada mi nisi i ne bi dozvolila da bude drugačije‘. Eto, takav je bio moj prijatelj Ćiro. On je uvijek bio pravi, veliki gospodin, a znao je i s damama. Bio je i duhovit, ponekad bi nekoj priči nešto malo i nadodao, sve kako bi bila još zanimljivija, kako bismo se svi skupa još bolje nasmijali. Mene je ova vijest o njegovom odlasku zgromila! Ja sam, naravno, znala da je on bio jako bolestan, da se dugo mučio, ali nekako ti se čini da će neki ljudi živjeti vječno, da će biti jači i od bolesti... Ali naš Ćiro živjet će u našim sjećanjima. Premda je otišao, on zapravo nikada neće otići, a svi mi koji smo ga poznavali, svi koji smo ga voljeli, pamtit ćemo ga do kraja naših života", kazala je Tereza Kesovija kojoj su nažalost upravo novinari Jutarnjeg lista javili da Miroslav Ćiro Blažević više nije među nama.

Terezu su novinari probudili s tom tužnom viješću, no nije im zamjerila. Istog trena, kada je čula zašto je zovu, sasvim se razbudila i počela pričati glasom u kojem su se miješale suze i smijeh. Smijeh, jer s Ćirom je, veli, uvijek sve bilo puno veselja i duha.

Foto: Vedran Peteh/Cropix

"Bio je i tvrdoglav, kada bi nešto zamislio, od toga nije odustajao. Kada je postao trener ‘Prištine‘, kluba kojeg je svojim umijećem uspio iz druge lige dovesti u prvu, zvao me da dođem na stadion izvesti početni udarac. Dobro da u nesvijest nisam pala kada je to rekao! Kazala sam mu: ‘Ćiro, kakav početni udarac? Pa ja ne znam igrati nogomet! I kako da puknem loptu u ovim svojim cipelicama?‘ A on je rekao: ‘Sine, ništa ti ne brini. Samo dođi, za sve što treba pobrinut ću se ja‘. Pa sam ja onda došla u Prištinu, a Ćiro me dočekao na aerodromu s kopačkama koje su mi bile dva broja prevelike. Kada je vidio da mi ne odgovaraju, u njih je nagurao novine i obojio ih u crno, da se to ne vidi. Bojeći cipele, obojio je i moja stopala, pa su i ona postala crna. Ja sam, jasno, u takvim ‘postolama‘ teško mogla hodati, ali on je riješio i to, i to na način da me, noseći svoj čuveni bijeli šal oko vrata, na rukama nosio do sredine stadiona gdje sam ja izvela taj početni udarac. Još me poslije svega zafrkavao da sam baš dobra na nogometnom terenu, a kako smo noćili u istom hotelu, drugo jutro me pitao kako sam spavala. Rekla sam mu: ‘Izvrsno‘, na što me on pitao: ‘Je li? A nisi čula kako cijelu noć dišem ispred tvoje sobe?", prisjeća se muzička  legenda, čije je uspjehe u karijeri njen prijatelj Ćiro i pratio i slavio. Uvijek je isticao koliko je Tereza bila cijenjena u Francuskoj, zemlji u kojoj su i njega cijenili, a naglašavao je često i kako je ona četiri puta održala koncerte u kultnoj Olimpyji, što nije uspjelo ni mnogim francuskim zvijezdama.

Uz Terezu je Ćiro, naravno, bio i u nekim svakodnevnim trenucima. Znao bi dolaziti kod nje kući, najavljujući se tako što bi je nazvao, govoreći joj da napravi čaj.

"Znao je on svirati i gitaru. Omiljena pjesma bila mu je ‘Pozdravi ga vjetre‘ što ju je za mene napisao Đorđe Novković. Tu smo skladbu Ćiro i ja često znali zapjevati u mom dnevnom boravku, gdje bi me on u šali znao pitati: ‘Sine, koga da sutra stavim na mjesto beka?", otkriva Tereza, koja će zbog svog prijatelja napraviti još jednu, posljednju iznimku.

"Ne odlazim na sprovode. Tužno mi je i nepodnošljivo tamo, pa se s meni dragim ljudima opraštam na drugačije načine. Ali, zbog mog Ćire ću otići na groblje i to kako bih mu rekla ‘Doviđenja, prijatelju‘", kazala je Tereza.