Piše: Boris PAVELIĆ (Al Jazeera)

Odustanite od gradnje Muzeja HVO-a na mjestu logora za Bošnjake – taj zahtjev, koji su u srijedu, 29. ožujka, iz Zagreba uputile hrvatske nevladine organizacije za ljudska prava, jedina je razumna reakcija na vijest da se novcem Hrvatske i BiH gradi institucija koja bi trebala služiti poricanju i zaboravu ratnih zločina zbog kojih su, među ostalima, pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju šestorica civilnih i vojnih zapovjednika HVO-a osuđeni na zatvorske kazne ukupno duže od stotinu godina.

Jer, bude li Muzej HVO-a sagrađen onako kako su mediji u proteklih mjesec i pol najavili, bit će to eklatantan primjer prekrajanja prošlosti i poricanja zločina, ali i još jedan povod produbljavanju uzajamnog nepovjerenja Hrvata i Bošnjaka u BiH, kao i dodatnom pogoršavanju odnosa Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a onda i u cijeloj regiji.

Valja podsjetiti na kronologiju: u ponedjeljak, 27 .veljače, Ministarstvo obrane BiH objavilo je da je zamjenik ministra obrane BiH za politiku i planove Slaven Galić posjetio vojarnu ”Stanislav Baja Kraljević” u Mostaru. Glavna tema sastanka sa zamjenikom načelnika Zajedničkog stožera Oružanih snaga BiH general bojnikom Ivicom Jerkićem i zapovjednikom 1. pješačke gardijske pukovnije Oružanih snaga brigadirom Martinom Pažinom bila je “upoznavanje s misijom i aktivnostima pukovnije s posebnim osvrtom na početak radova obnove zgrade Vojnog muzeja 1. pješačke gardijske pukovnije OS BiH u vojarni ‘Stanislav Baja Kraljević’ u Mostaru”.

Brigadir Pažin pritom je “predstavio plan Prve faze rekonstrukcije zgrade za unutarnje postave Vojnog muzeja, a koja se sastoji od zamjene i ugradnje vanjskih otvora, obnove vanjske žbuke, te rekonstrukciju unutarnjih pregradnih zidova. Ova se faza radova realizira sredstvima donacije, a odvija se na temelju potpisanog memoranduma o sporazumijevanju između Udruge nositelja ratnih odličja HVO FBiH i Ministarstva obrane BiH”.

Sramna odluka

Istog dana, mediji su objavili kako je zamjenik ministra obrane Slaven Galić na tom sastanku naglasio kako će ‘vojni muzej biti “jamstvo da će se o povijesnoj ulozi i značaju postrojbi Hrvatskog vijeća obrane nastaviti govoriti i prenositi budućim generacijama”.  Uz informaciju da se muzej gradi na temelju donacije, objavljeno je i kako će ”ministarstvo obrane u naredne tri godine uložiti 540.000 KM za ovaj Vojni muzej i to po 180.000 KM za svaku godinu”, a “ista sredstva će biti na raspolaganju i za druge dvije pukovnije OS BiH”.

Potaknut viješću da se muzej gradi donacijom Udruge nositelja ratnih odličja HVO FBiH, hrvatski tjednik Nacional uputio je pitanje Ministarstvu hrvatskih branitelja u Zagrebu, financira li se taj projekt iz hrvatskog državnog proračuna, a Ministarstvo je odgovorilo – potvrdno. U odgovoru tjedniku, Ministarstvo je izjavilo kako se na “Javni poziv objavljen u 2022. godini prijavila Udruga nositelja ratnih odličja Hrvatskog vijeća obrane Bosne i Hercegovine”, u suradnji s još nekoliko udruga hrvatskih ratnih veterana i žrtava, “sa zahtjevom za sufinanciranje izgradnje Muzeja HVO-a na lokaciji vojarna ‘Stanislav Baja Kraljević’ u naselju Rodoč kod Mostara”.

“Zahtjevu za sufinanciranje priložena je, između ostalog, projektna dokumentacija čiju je izradu financiralo Ministarstvo obrane Bosne i Hercegovine te Memorandum o razumijevanju i suradnji između Udruge nositelja ratnih odličja HVO-a FBiH i Ministarstva obrane BiH o suradnji na različitim područjima od interesa, među kojima i muzejske djelatnosti. Ugovor o sufinanciranju potpisan je 21. prosinca 2022., uz iste uvjete i financijska osiguranja koja se primjenjuju kod sufinanciranja izgradnje, postavljanja ili uređenja spomen-obilježja vezanih uz Domovinski rat u Republici Hrvatskoj”, odgovorilo je Ministarstvo hrvatskih branitelja tjedniku Nacional. Tim je priznanjem postalo jasno kako nisu bili točni navodi u medijima da se Muzej HVO-a na Heliodromu financira donacijom. Dapače, legitimno je pretpostaviti da su takve tvrdnje služile samo prikrivanju činjenice da novac za taj kontroverzni projekt dolazi iz Hrvatske, što je, naravno, politički i više nego osjetljivo.

Poniženje žrtava

Jer, udruge bošnjačkih ratnih stradalnika reagirale su kako se moglo i pretpostaviti:

Udruženje logoraša Stolac u priopćenju je izjavilo kako je gradnja muzeja HVO-na ”mjestu nekadašnjeg koncentracionog logora Heliodrom, gdje je bio Centralni zatvor, vojsci koja je organizirala taj zločin, direktno pljuvanje u lice žrtvama i njihovim obiteljima”. “Ovo predstavlja silovanje istine i umjesto pokajanja za ‘udruženi zločinački poduhvat’, zločini u koncentracionim logorima pod političkom vlašću HDZ-a BiH danas se veličaju. Činjenica je da je tu bio konclogor za Bošnjake i samo se treba zapitati šta bi svjetska javnost učinila da neko u logoru Dachau pored Muenchena napravi muzej nacističkom Wehrmachtu”, priopćili su stolački bivši logoraši, poručujući kako se “tome žestoko protive”, i kako “neće mirno promatrati da ih netko ponovo ponižava”.

Javno je reagirao i bivši logoraš Emir Hajdarović, član Udruženja logoraša Mostar, koji je u logorima HVO-a proveo više od tristo dana, a najduže na Heliodromu, gdje je 48 dana bio zatočen u samici, i to u podrumu zgrade budućeg muzeja HVO-a. Hajdarović je ovih dana za Radio Slobodna Europa izjavio da se muzej gradi “u zgradi koja je sinonim za stradanja”. “Cilj je da se nakon određenog vremena sve zaboravi i da se takvim mjestima da druga funkcija”, ustvrdio je Hajdarović.

Takve su reakcija posve razumljive. Prema presudi Haškog suda šestorici vojnih i civilnih zapovjednika Herceg-Bosne, dokazano je kako je najmanje 27 zatočenika na Heliodromu poginulo u unakrsnoj vatri na bojištu u Mostaru, kamo su iz Heliodroma odvedeni na prisilni rad: Semir Berić, Adis Brković, Semir Ćehajić, Emir Čolić, Hašim Drljević, Ibrahim Filandra, Saša Grabovac, Zahid Hadžić, Azim Karađuz, Zuka Hajrović, Huso Ljević, Sakib Malahasić, Ramiz Mehmedović, Veledin Mezetović, Muhamed Muminagić, Mehmed Muminagić, Nedžad Nožić, Semir Perić, Enver Puzić, Remza Sabljić, Avdo Selimanović, Ahmet Hajrić, Nesib Halilović, Salem Hurseinović, Elmir Jazvin, Irfan Torle i Mehmed Tumbić. Na isti način ranjeni su Hasan Bećirević, Ibro Ćilić, Dervo Čolaković, Osman Elezović, Adi Fejzić, Nijaz Kladušak i Nedžad Kubić. Konačni popis žrtava vjerojatno bi bio i duži.

Prema presudi, na Heliodromu su bili zatočeni muškarci civili, “mlađi od 15 i stariji od 60 godina”, žene i djeca. Suci Haškog suda zaključili su kako su pripadnici Vojne policije HVO- “redovno i teško premlaćivali zatočenike na Heliodromu raznim predmetima, nekad i po nekoliko sati, sve dok žrtva ne bi izgubila svijest, vrijeđali ih, prijetili im i ponižavali ih”. Samice su bile mjesta najvećeg nasilja, a one su se, prema svjedočenjima logoraša, nalazile u podrumu zgrade u kojoj se upravo gradi Muzej HVO-a.

Brutalna mučenja

U presudi se navodi i ovo svjedočenje: “Svjedok CU3924 je ispričao da se za vrijeme zatočenja u samici nije mogao prati i da je dobivao samo litru i pol vode mjesečno. Budući da nije dobivao dovoljno hrane i vode, bio je prisiljen da jede vlastiti izmet i pije svoj urin. Objasnio je da je prilikom dolaska na Heliodrom imao 104 kilograma, a da mu je težina bila tek 44 kilograma kada je izašao iz samice.” Svjedok Mustafa Hadrović, pak, svjedočio je da je 25. ili 26. lipnja 1993. odveden u samicu, i ostao ondje 160 dana, i za to vrijeme izgubio 47 kilograma. Pokrivao se tankom dekom, nuždu je vršio u kutiju za kekse, a uz jutarnji čaj, umjesto šećera, dobivao je sol.

Bude li Muzej HVO-a sagrađen onako kako je najavljeno, bit će to, osim ponižavanja žrtava, i naročita vrsta političkog cinizma. Muzej se, naime, ne financira samo iz Hrvatske, nego se gradi novcem i dozvolama Bosne i Hercegovine. Ratne žrtve, dakle, iznevjerit će svi: ako ta institucija uistinu ostane kakva je i planirana – da u njoj ne bude ni spomena o logoru, ali da će “kroz kulturni turizam ponuditi vrijedne povijesne izloške usmjerene na obogaćivanje indetiteta” i da će “pomoći da se evociraju uspomene na dane ponosa i slave” – to će značiti da su vlasti dvije države – Bosne i Hercegovine, i to bošnjačke, hrvatske i srpske istodobno, zajedno s vlastima u Zagrebu, potpuno zanemarile potrebe ratnih žrtava i svoju obavezu da im nadoknade patnju, te da svaka od tih vlasti, iz vlastitih sebičnih razloga, preko njihovih leđa ostvaruje neke svoje, današnje političke ciljeve.

Zato valja ponoviti: jedina razumna reakcija na taj moralni, civilizacijski i politički skandal jest zahtjev koji je uime nevladinih organizacija za ljudska prava iz Zagreba, na konferenciji za novinare u povodu predstojeće 30. obljetnice zločina HVO-a nad bošnjačkim civilima Ahmića, pročitala predsjednica Centra za suočavanje s prošlošću Documenta Vesna Teršelič: “Ne u naše ime! Smatramo da je neprimjereno financirati muzej na mjestu gdje je bio logor. Smatramo da je važno napraviti zaokret u politici zataškavanja i pozivamo vlasti Republike Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine, da okrenu stranicu i zaustave poricanje zločina”.