Forsirate ulazak Crne Gore u EU u momentu kada njom vladaju one partije koje su od EU prepoznate kao remetilačke i neprihvatljive. Da li onda može da se razumije do koje mjere je EU spremna da sarađuje sa Crnom Gorom kao državom? Da je u stanju da „zapuši nos“ na određene devijacije koje postoje u sistemu samo kako bi Crna Gora dobila šansu da bude primljena i da se taj prijem dobro oslika i na crnogorsko društvo da bi se oslobodila tih remetilačkih elemenata u doglednoj budućnosti - kaže u intervjuu Pobjedi profesor Univerziteta John Hopkins u Vašingtonu Siniša Vuković.

Ističe da je Crna Gora autonomna i suverena i sama je odgovorna za ono što se dešava u samom društvu. Objašnjava da crnogorske probleme ne može da rješava niko sa strane.

Kakav je odnos EU prema aktuelnoj parlamentarnoj većini, s obzirom na to da se vidi da bivši DF nije problem, neke crvene linije su pređene i čini se da Brisel prihvata bilo koju vlast, bez vrijednosnih procjena kuda ta vlast vodi buduću članicu EU? Evropski komesar za susjedsku politiku Oliver Varhelji se sastao sa Mandićem koji je nekoliko sati prije toga razgovarao sa Dodikom, koji mu je prenio Putinove stavove. I taj isti Varhelji hvali napredak Crne Gore. Kako objasniti ovakvu evropsku politiku prema aktuelnom šefu parlamenta?

Crna Gora se trenutno nalazi u jednoj prilično paradoksalnoj situaciji, prije svega jer je sve evidentnije da Evropska unija više želi Crnu Goru vidjeti uspješnom pričom ili stvori sliku o tome, nego što to zaista žele političke snage u Crnoj Gori.

U prethodne tri godine, Crna Gora u svim izvještajima, od Evropske komisije i Evropskog parlamenta do Freedom Housea (Nations in Transit) i drugih relevantnih međunarodnih organizacija, pokazuje trend konstantnog demokratskog urušavanja i srozavanja sistema. To su poruke da Crna Gora klizi ka jednom modelu koji je trenutno karakterističan za Mađarsku ili donedavno Poljsku.

Samim tim, to nije država koja objektivno može služiti za primjer ostalima, ali opet u datom konktekstu, postoji snažna politička volja u Briselu da se od Crne Gore napravi uspješna priča. Konačno se razumjela sva pogubnost odluke Junkerove komisije kada su najavili zamrzavanje daljeg proces proširenja, sve dok se EU ne integriše i konsoliduju iznutra.

I kako to ne bi izgledalo kao neka radikalna mjera, komisija se odlučila na niz poteza kojima bi otežali, a suštinski obeshrabrili dalje proširenje, naglim mijenjanjem metodologije, uvođenjem novih kriterijuma i ohrabrivanjem raznih alternativnih vidova integracije Zapadnog Balkana u kojima bi zemlje regiona dobile više od kandidature, a manje od članstva. To je kao što znamo ojačalo euroskepticizam, ohrabrilo treće strane da ponude alternativne opcije regionalnim liderima i što je najgore osnažilo one remetilačke političke elite koje su svojim autoritarnim tendencijama testirale nivo strpljivosti Evropske unije.

Koliko je ruska invazija na Ukrajinu promijenila percepciju proširenja u evropskim krugovima?

Ruska invazija na Ukrajinu je bio alarm za buđenje. Ovo je sad jedan trenutak geopolitičkog raskoraka u kojem je Evropskoj uniji potreban jedan pozitivni primjer da bi pokazala kako je u stanju da se proširi i time konsoliduje svoju geostratešku zonu, koja je naročito po rubnim dijelovima, kakav je Zapadni Balkan, bila prilično ranjiva na vanjske uticaje trećih strana. Geopolitičke i regionalne okolnosti su nametnule da Crna Gora se pokazuje kao najizglednija kandidatkinja za tu ulogu, uprkos svim očiglednim manjkavostima i problemima koje ima, i EU ne želi da propusti tu priliku još jednom.

Koliko je snažna ta volja dovoljno govori činjenica da se za vrijeme tehničkog mandata vlade Dritana Abazovića Crna Gora pokazala kao krajnje nepouzdan partner i opcija, koja je olako obesmislila šansu koja joj se ukazala prije dvije godine. Uprkos tome, EU se nakon dvije godine vraća sa istom ponudom, sada novoj vladi, u nadi da će oni biti pouzdaniji od prethodne. U oba slučaja, kriterijumi koje EU postavlja pred Crnu Goru su minimalni, u nadi da će to motivisati političke vlasti da se odgovorno ponesu prema takvoj šansi. Ipak, oprez postoji, prije svega zbog prethodnog iskustva sa Abazovićevom vladom, i ovaj prozor se isto tako može veoma brzo zatvoriti, a nekoj drugoj državi regiona u međuvremenu otvoriti.

Za sad EU želi poslati poruku da daju šansu Crnoj Gori kao državi, iako znaju koliko su vlasti do sada uradile na tom putu. To koristi aktuelna vlada Milojka Spajića, ali je problem u tome što se u kontinuitetu krše određeni principi na nivou politički prtihvatljivog, od normiranja nekih zakonskih rješenja, koja su u direktnoj koliziji sa onim što očekuje EU, te imenovanja i razrješenja koja su krajnje nezakonita, pa sve do slanja niza signala koji problematizuju regionalne odnose, čak i sa Hrvatskom koja je članica EU. Znači, vi forsirate ulazak Crne Gore u EU u onom momentu kada njom vladaju one partije koje su od EU prepoznate kao remetilačke i neprihvatljive. Da li onda može da se razumije do koje mjere je EU je spremna da sarađuje sa Crnom Gorom kao državom? Da je u stanju da „zapuši nos“ na određene devijacije koje postoje u sistemu samo kako bi Crna Gora dobila šansu da bude primljena i da se taj prijem dobro oslika i na crnogorsko društvo, kako bi se oslobodila tih remetilačkih elemenata u doglednoj budućnosti.

Crna Gora je opet autonomna i suverena i sama je odgovorna za ono što se dešava u samom društvu. Ne može crnogorske probleme da rješava niko sa strane. I moramo da shvatimo koliko god neko sa strane nametao norme ili pravila ipak svu odgovornost za stanje u državi mora snositi Crna Gora i njene vlasti. Evo recimo, zbog tih remetilačkih elemenata i stalne nestabilnosti možemo viđeti pod kojim kamatnim stopama se zadužuje Crna Gora. Ili zabrinjavajuće mali broj stranih direktnih investicija sa

Zapada koje su ušle u Crnu Goru u prethodne četiri godine. Crna Gora nije viđena kao stabilna država. Takođe, Crna Gora je nerijetko izostavljena iz određenih razgovora kada su u pitanju i regionalni i kontinentalni procesi, pa se u kontinuitetu dešava da država samo prati ono što je već dogovoreno.
To je znak da je Crna Gora pod određenom vrstom lupe, ali, isto tako, ima neku vrstu neočekivane prednosti u ovom trenutku zato što je takav geopolitički i regionalni momenat.

Jasno je da Crna Gora ima veliku podršku, ali kako će ustrajati EU u toj podršci ako joj je u Srbiji partner Vučić, kojem je destabilizacija regiona glavni prioritet?

Iskreno ne razumijem logiku po kojoj je uspjeh Crne Gore na bilo koji način po automatizmu poraz Vučića. Kao što ulazak Crne Gore u NATO nije poraz Putina, već naprotiv, mogućnost da se Putin i dalje uporno bavi unutrašnjim pitanjima u Crnoj Gori i kroz svoje proksije destabilizuje Crnu Goru kao članicu NATO. A on to ne radi samo sa Crnom Gorom. Slične prilike ili stvara ili koristi u drugim državama kako NATO-a tako i šire, od Mađarske i Slovačke, do Moldavije, Gruzije i Jermenije. To će Rusija i akteri slični njoj raditi godinama pred nama, naročito u trenucima koji vode ka dekonsolidaciji tih demokratija i jačanja desnog populizma. Poljska je prošla kroz jedan ciklus tog beskrajno desnog populističkog, konzervativnog lutanja, pa se sad oslobodila takvih ideologija, i u tom vremenu je bila isuviše ranjiva na vanjske uticaje.

Mađarska je već duži niz godina u takvom ćorsokaku. Sada je na vlasti i u Slovačkoj revizionistička politika. Ovakvi procesi su sastavni dio svih političkih dinamika. Za očekivati je da će se i u Crnoj Gori mijenjati vlasti, i da će neke biti sklonije tim antidemokratskim tekovinama koje će jačati autoritarne modele vladanja u Podgorici. U tim situacijama autokratski sistemi, poput onog u Beogradu, imaće partnera u autokratskim vlastima u Podgorici, i bez obzira na to što je članica NATO i bez obzira koliko daleko bila na putu ka EU, autoritarni sistemi nađu zajednički jezik. Dovoljno je viđeti saradnju Vučića i Orbana i razumjeti kako sve to može izgledati.

Koja je u svemu ovome uloga SAD, ako se uzme u obzir da je ovo izborna godina?

Amerika je sada preokupirana sobom. Ali Sjedinjene Države su, a to je posebno vidljvo u zadnjih par godina Bidenove administracije, prihvatile i vrlo aktivno su počele da projektuju vanjsku politiku koja više nije bazirana isključivo na vrijednostima, već prvenstveno na interesima. To je efekat urušavanja tog čuvenog unipolarnog poretka koji je postojao ranih devedesetih i početkom dvijehiljaditih.

Amerika se suočava sa činjenicom da je konkurencija koju ima na globalnom nivou drugačija nego što je bila prije 30 godina. Mnogo su kompleksniji domeni u kojima se taj rivalitet održava. To se odnosi na sajber bezbjednost, svemirske programe i sada Amerikanci sarađuju i sa nekim vrijednosno drugačijim partnerima. Imala je SAD epizode kada je podržavala i režime koji nijesu baš najliberalniji i najdemokratskiji, zato što su tu postojali određeni interesi i strateški momenti. Naravno, saradnja koje je bazirana na vrijednostima je mnogo otpornija od pomenute saradnje bazirane na kratkoročnim interesima koja se uvijek može dovesti u pitanje.

Dok god SAD smatra Crnu Goru za partnera i saveznicu, za državu sa kojom dijeli iste vrijednosti to je dobar znak. Oni vide saveznicu u Crnoj Gori, a od Srbije žele da naprave saveznicu. Srbija nije viđena kao da ima sve te kvalitete, već će, ako je ikako moguće, preko zajedničkih interesa doći do zajedničkih vrijednosti. To ide mnogo teže, jer ne postoji empirijski dokaz da se do te vrste transformacije može doći kroz neke transakcione elemente. Amerika je već imala propali pokušaj demokratizacije Kine kroz liberalizaciju tržišta i jačanje ekonomske saradnje. I sad je mnogima u Vašingtonu nejasno kako se ta fantazija o demokratizaciji Kine kroz ekonomsku transakciju nije obistinila. Ali oni makar sa Srbijom kontrolišu te procese.

Vučić to razumije, jer on nema da ponudi Americi nešto više od toga da bude faktor stabilnosti u permanentno turbulentnom regionu đe je on i piroman i vatrogasac. Ako zapalim vatru trebaću im i da je ugasim i on na taj način kratkoročno uspješno kupuje vrijeme da ti interesi i dalje nadjačaju određene norme i principe. Međutim već se sad vidi da i to vrijeme nije neograničeno, mnoge sankcije su uvedene, mnoge će tek nastupiti, obruč se sužava, a vrijeme ističe da se ispostavi ono što se očekuje, a to je konačno priznanje Kosova.

Možemo li onda da zaključimo - ako se mijenjaju principi spoljne politike, onda je nama na Balkanu svejedno ko će voditi SAD naredne četiri godine?

Ne bih ja to tako gledao, iako razumijem određenu dozu rezignacije koja postoji na Zapadnom Balkanu, pa samim tim i u Crnoj Gori. Znamo šta se sve očekivalo od Bidenove administracije, a šta se dobilo u ove tri i po godine. Očekivalo se da će Bidenova politika da se vodi tim unipolarnim momentom iz devedesetih kada će na vrlo jasan i decidan, čak, ako je potrebno, i agresivan način staviti svima do znanja gdje su granice i koje su posljedice ako se pređu. Amerika se već odavno ne bavi vanjskom politikom na taj način, dakle Biden nikad nije bio voljan, niti je to njegova administracija na bilo koji način obećavala, da hapsi ljude, bombarduje države, sve dok se ne dovedu u red.

Taj momenat iz devedesetih se neće vratiti, ali se od te administracije očekivalo da ne bude kooperativna sa onim sistemima koji su antiamerički. Oni sarađuju sa njima u domenu mogućeg, jer na taj način uspijevaju da održavaju sastus kvo koji im je bolji, nego da im se otvara novo žarište i novi sukob. I ja razumijem tezu: ne može gore od ovoga i sasvim je svejedno ko je na vlasti. Međutim, moramo se vratiti na to kakva je bila Trumpova administracija i kako oni razumiju procese na Balkanu i onda ćete se sjetiti da je ono što je kulminacija Trumpove vanjske politike na Balkanu Vašingtonski sporazum, pa zamislite šta onda može doći u drugom mandatu.

U onom prethodnom mandatu su to ipak vodili ljudi iz prethodnih administracija koji poznaju procese i koji su održavali sistem. U novom mandatu bi bila ogromna čistka i osvetnički mentalitet i jedna neobuzdana projekcija te filozofije Amerika na prvom mjestu, u okviru čega recimo gledate Balkan kroz pitanje Hezbolaha ili korišćenje Huavei 5G mreže. Ili se gleda na Balkan kroz to kako je neko govorio o prethodnim administracijama ili Trumpovom režimu pa da mu se to obije o glavu. Volio bih da je ovo izborna trka iz 1992. kada se biralo između Busha i Clintona, gdje su nijanse definisale vanjsku politiku.

Vi ovdje imate sa jedne strane čovjeka koji, koliko god bio spor u svom djelovanju, i dalje želi da održi multilateralni sistem, a na drugoj strani imate suparnika koji želi u potpunosti da ga rasformira kako bi nestao. Ovo se recimo na primjeru Crne Gore ne vidi toliko dobro, ali se vidi na primjeru Kosova. Koliko god se kupovalo vrijeme sa Vučićem, krajnji ishod je da Srbija prizna Kosovo i da Kosovo bude članica međunarodnih organizacija, dobije viznu liberalizaciju, jača oružane snage i to su sve mali koraci koji čine izglednijom dugoročnu državotvornost Kosova, što je primarni cilj vanjske politike SAD u regionu.

To je istina i građanski orijentisan dio crnogorskog društva podržava te napore, ali se isto tako strahuje da će taj napredak da plate i već plaćaju Crna Gora i BiH?

Ja to razumijem. Ali na Kosovu u ovom trenutku devedest odsto stanovnika nema dilemu kuda zemlja treba da ide, a u Crnoj Gori je situacija znatno drugačija. Ne može niko u toj mjeri oblikovati društvene prilike, ako društvo u Crnoj Gori nije spremno da bude oblikovano. To je isto kao da kažete da je za probleme u Srbiji kriv Zapad jer je samo 30 odsto stanovništva za EU. Ne, imaju određene dinamike unutar samog društva u Srbiji koje ne žele da budu dio evropske priče. Koliko god EU bila traljava u svom djelovanju u Srbiji i neefikasna, postavlja se pitanje gdje su te snage unutar Srbije da povedu proces naprijed. Gdje su te zapadne snage u Crnoj Gori da povedu proces naprijed? Kad pričate sa ljudima na Zapadu, znate šta će oni da vam kažu o Crnoj Gori - mi tamo ne vidimo problem, 80 odsto građana želi u EU i sve političke partije su za EU i gdje je problem.

Znači, i crnogorsko društvo mora neke stvari izvesti na čistac da se bolje prepoznaju te nijanse unutar političkog diskursa da se ne mogu koristiti prazna demagogija i populističke floskule, poput one u Srbiji - i EU i Kosovo. S druge strane, jasno je iz mog prvog odgovora da EU umnogome šalje konfuzne poruke kroz podršku vlastima koje istovremeno sadrže elemente koje je ista EU prepoznala kao remetilačke i nepoželjne. I to vješto koriste trenutne političke elite u Crnoj Gori koje aktivno odbijaju da budu decidne i dosljedne vrijednostima i normama EU, već koriste prazne i istrošene floskule o posvećenosti, a istovremeno tolerišu i hrabre niz remetilačkih poteza u Crnoj Gori, na koje ni EU ne reaguje u nadi da Spajić neće iznevjeriti Brisel kao što je to uradio Abazović. Očigledan geopolitički raskorak čiji epilog ćemo ubrzo vidjeti.