Povjesničar Hrvoje Klasić, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, govorio je za „Slobodnu Bosnu“ o predstojećim izborima u susjednoj Republici Hrvatskoj i odnosu Hrvata iz Hrvatske prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Dotaknuli smo se i izbora u susjednoj Srbiji, te ukupnih društvenih prilika u toj zemlji koje kreira predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, te Rezolucije o Srebrenici zbog koje je posebno zabrinuta vlast u Beogradu.

Piše: MARIO ILIČIĆ

Bliže se parlamentarni izbori u Hrvatskoj. S obzirom na okolnosti uoči izbora i sukob na relaciji Ustavni sud-predsjednik države, ali i desničarske i populističke ispade Zorana Milanovića, možemo li izbore okarakterizirati kao izbor između desnice i ljevice?

-Mislim da već dugo na razini Hrvatske, ali, bojim se, niti u europskim okvirima, ne možemo govoriti o izboru između ljevice i desnice. Jer, kao što ni laburisti u Velikoj Britaniji nisu ono što bi ljudi očekivali da je ljevica, ili SPD u Njemačkoj, tako ni SDP to nije. Ali, mislim da je to čak i manji problem, glasamo li između ljevice ili desnice, čini mi se da, nažalost, ono što očekujem od HDZ-a, to čujem od Milanovića, a ono što bi očekivao i trebao čuti od SDP-a to čujem od Plenkovića. Odnosi su se bitno promijenili. Ono što je sreća u nesreći je to što je hrvatsko i političko i biračko tijelo dosta heterogeno. Ove godine će se to posebno pokazati. Koliko god se smatralo da HDZ ima veće šanse za pobjedu ipak će biti vrlo gusto. Postoje, dakle, neke stranke koje možda više nisu lijevo onako kako bi htio, ali koje promišljaju politiku na drugačiji način od SDP-a. Mislim tu prije svega na Možemo!

ZORAN MILANOVIĆ I DRAGAN ČOVIĆ

Kako komentirate Milanovićev odnos prema lideru HDZ-a BiH Draganu Čoviću? Naime, Milanović jedan dan hvali Čovića kao spasitelja Hrvata u BiH, a odmah sutradan ga kritizira zbog izjave da je za Hrvate u BiH dan izbora u Hrvatskoj svetkovina, spominjući Čovićevu komunističku prošlost?

-Mislim da je to samo jedan od niza pokazatelja jednog, još uvijek nezrelog odnosa prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini.

Dio političke elite u Hrvatskoj i dalje se ponaša prema Hrvatima u BiH kao da su to nekakvi rezervni Hrvati. Kao da su to neki naši ljudi koji sada slučajno žive negdje drugdje.

Dakle, Hrvati u BiH nisu nikakva dijaspora. Oni su autohtono stanovništvo. I njihova domovina, niti je bila niti je trebala biti Hrvatska, nego je to Bosna i Hercegovina. Drugim riječima, Hrvatima u BiH ne trebaju politički tutori iz Zagreba, tko god to bio. Dakle, iz koje god stranke bio. Nema spora da Hrvatska treba pomagati Hrvatima, ali i svima ostalima u BiH. Međutim, taj jedan patronalistički odnos prema Hrvatima u BiH i onda po potrebi ih hvaliti i kritizirati, a ne uvažavajući kontekst u kojem ti ljudi žive, rekao bih da se jednim dijelom radi o neznanju, a drugim dijelom se radi o selektivnom uzimanju izvora. Kao što HDZ smatra da valjda Hrvata ne bi bilo bez HDZ-a BiH, s druge strane, u većini javnosti Hrvatske prevladava mišljenje da su Hrvati u BiH toliko zakinuti time što ne mogu izabrati člana Predsjedništva BiH, da maltene ih se protjeruje po ulici i ne mogu dobiti posao. Radi se o neznanju i selektivnom neznanju. Ali, nažalost, u većini slučajeva radi se o nonšarlanciji i nezainteresiranosti da se shvati tko su Hrvati u BiH. Dakle, Hrvati u BiH nisu Hrvati u Irskoj niti u Njemačkoj. Ti ljudi žive na drugačiji način sa Srbima i Bošnjacima, nego što žive Hrvati u Njemačkoj s drugim narodima. To tutorstvo prema Hrvatima u BiH nikome ne treba.

ZVONKO MILAS I DRAGAN ČOVIĆ U MOSTARU

Je li uopće pravedno da Hrvati u BiH odlučuju tko će u Hrvatskoj biti na vlasti i odlučivati o ključnim stvarima vezanim za svakodnevni život?

-Oduvijek sam bio protiv toga da netko tko ne živi u Hrvatskoj treba glasovati. To je potpuno nepotrebno. Nažalost, to nije samo hrvatska priča. Neke države u zapadnoj Europi imaju slična pravila. Nitko me ne može uvjeriti da netko tko živi u Čileu ili onaj tko živi u Varešu da taj treba odlučivati koliki će biti porez u Hravatskoj ili hoće li se u školama učiti građanski odgoj ili vjeronauk. Kao što mislim da Hrvati iz Zagreba ne trebaju odlučivati kako će i koga birati Hrvati u BiH, tako bi trebalo biti i obrnuto.

Slična stvar dogodila se nedavno u Srbiji. Glasači iz bh. entiteta Republika Srpska masovno su autobusima dovoženi u Beograd, u organizaciji kompanije koja je bliska s Vučićevim SNS-om, da bi na kraju ta ista kompanija nagrađena milijunskim poslovima plaćenim iz gradskog proračuna, odnosno novcem građana…

-Ovdje se čak dogodilo i nešto još gore. Nije prekršen Ustav ako netko tko ima državljanstvo srpsko i bosansko, ako taj netko ode glasati u Srbiju. Ali, ako netko tko živi u Bijeljini, Banjoj Luci ili Doboju i ode glasati na Dorćol ili na Karaburmu, razmišljati o tome kako će biti popločana cesta ili gdje će ići vodovod, a on se prvi put u životu nađe u tom kvartu, mislim da je to, rekao bih, skandal. Ali sa Srbijom više ništa nije skandal. Očito da se radilo o vrhuncu izbornog inženjeringa.

ALEKSANDAR VUČIĆ I GLAVNI UREDNIK OPSKURNOG INFORMERA DRAGAN J. VUČIĆEVIĆ

Kad smo već kod Vučića, kako komentirate njegov najnoviji istup? Naime, nakon još jednog monstruoznog ubojstva u Srbiji, Vučić je pred kamerama kazao –„S kakvim mi monstrumima živimo“!?, dodavši kako su ubojice uhapšene i nalaze se na putu prema mjestu zločina. Slična situacija dogodila se i nakon dva masakra, onog u osnovnoj školi u Beogradu, a nedugo nakon toga i u Mladenovcu. Opozicija je izašla na masovne demonstracije zatraživši da se ukinu huškački tabloidi pod Vučićevom kontrolom, poput Informera, i televizijski reality na PINK TV-u, koji su okarakterizirani kao uzročnici bolesnog društva u Srbiji. No, Vučić je svega nekoliko sati nakon obraćanja javnosti zbog ubojstva dvogodišnje djevojčice iz Bora, otišao na trosatno gostovanje upravo na opskurni Informer TV…

-Da je bolest prisutna u srpskom društvu uzela maha i da se ta bolest proširila u sve segmente i na sve razine srpskog društva, to mislim da je to svima jasno. Dijagnoza je više nego jasna. Ima li lijeka? Više nisam siguran. I koliko bi ta terapija trajala. Ne znam tko bi ju doživio i preživio. Da se razumijemo, monstruma ima svuda. I u Norveškoj i u Švedskoj, Hrvatskoj, i u Srbiji, bilo gdje. Međutim, monstruozno ponašanje… To nije ovaj krajnji epilog, ubojstvo djeteta ili ubojstvo djece. Nego je to atmosfera u društvu u kojem kriminalci, ljudi sumnjivog morala, ubojica, ne da su nekakve opskurne kategorije, nego su mainstream. Kada su oni Opinion makeri, influenceri. U Norveškoj to nikada neće biti, u Danskoj nikada neće biti, pa i u Hrvatskoj već jako dugo to nisu. Nažalost, kad pogledate medije u Srbiji, koga uzimaju, bilo u emisije, bilo po novinama ili portalima, onda vidite da je jedno nenormalno ponašanje postalo obrazac i mainsteam. A kada vi normalizirate nenormalno, onda je teško napraviti granicu što je poželjno a što nepoželjno. Posebno ako ste mlada osoba. Kada vi kao mlada osoba vidite na jednoj televiziji predsjednika države koji je s glavnim urednicima te televizije vrlo srdačan. A onda na toj istoj televiziji, sat vremena prije ili sat vremena poslije, vidite nekakve mafijaše koji su gosti u rijalitijima, kada vidite kakve se stvari izgovaraju u tim emisijama. Kako onda mlada osoba može zaključiti što je dobro a što nije dobro. Dakle, kao što sam rekao, dijagnoza je poznata, čak je i terapija jasna, ali bojim se da je liječnika, odnosno nekoga tko će propisati tu terapiju ima malo, a još manje pacijenata  koji bi redovito uzimali tu terapiju.

Foto: SLOBODNA BOSNA / Samir Saletović

Zbog čega je Rezolucija o Srebrenici izazvala zabrinutost kod Vučića?

-Znam da me čitatelji u BiH neće krivo shvatiti. Najmanji problem u svemu je termin genocid. Ako se vi svi slažete da je bio masovni stravični zločin nad djecom, zarobljenicima, civilima. Ako se s tim slažete, recite tko su krivci za to. Tko su zločinci i tko je odgovoran za autobuse koji su prevozili sve te ljude, tko su naredbodavci i tko su izvršioci. Dakle, i tu ćemo doći do ključnog problema. Termin genocid je samo isprika srpskom društvu da se ne suočava sa najsramnijim stranicama vlastite povijesti. Ali nije tu samo Srebrenica. Tu je i Prijedor, tu je i Manjača, Vukovar, Škabrnja… Dakle, vratit ćemo se na prethodno pitanje koje ste mi postavili vezano za medije. Ako vi na većini najgledanijih televizija i portala imate goste ljude koji su igrali određenu ulogu tokom rata. Dakle, u kojem su vojnici iz Srbije i paravojne formacije činili zločine. Ako pozovete te ljude koji u emisijama negiraju da se sve to skupa dogodilo. Ako su mnogi od njih još i danas u politici. Na čelu sa Aleksandrom Vučićem, ti je i Dačić, i Šešelj je tu uvijek blizu. To je problem. Kako očekivati da se ti ljudi suoče s prošlosću? Oni se ne moraju suočavati s nečijom tuđom, nego s vlastitom prošlošću. Ako vi i dalje u društvu gajite taj jedan osjećaj da Srbija nizašto nije kriva, ili po onom principu – „Ljuti smo na Slobodna Miloševića, ne zato što je vodio ratove, nego zato što je izgubio ratove“. I priča o ratu se svodi na Oluju i na bombardiranje NATO-a. To nije dobro. Danas, 30 godina nakon tih događaja, takvim negiranjem vlastite odgovornosti, Srbi, dakle, građani Srbije, srpski političari i intelektualci, najveću štetu rade isključivo i najviše sebi.