Malo je pisaca koji toliko duboko urone u svijet da mu znaju ispisati obrise budućnosti. Onaj nama najpoznatiji i, po mnogo čemu najbliži, bio je George Orwell. U nešto drugačijem poetičkom obrascu, ispisan vještom rukom Damira Ovčine, roman koji precizno i ​​nedvosmisleno govori o našoj budućnosti - “CVII”, piše u svom osvrtu Amila Kahrović Posavljak za Oslobođenje . 

IZMEĐU DVA SISTEMA

Sve ono o čemu se šapatom priča, sve naše neispričane priče o budućnosti i neproživljeni strahovi, stekli su se u tu knjigu. Jedan čovjek - pisac i dva entiteta. Dva oblika postojanja oko njega. Jedan sitnošićarski i spletkarski, zaklonjen za lažni patriotizam. Drugi zločinački, pseudodržavnički, zaklonjen za još lažniji patriotizam. Kako izgleda život pisca, čovjeka, individualca, između takva dva sustava - o tome nam govori ovaj roman nevjerovatnom snagom i uz moć da se čitatelj uvuče u tjeskobno klance stvarnosti koja nas možda čeka. Damir Ovčina otvara nam svijet koji ne želimo ni zamisliti. Kako izgleda naša zemlja i naša stvarnost kada se jedan od entiteta odluči proglasiti državom, u svoje temelje postavivši masovne grobnice i svoj svod zidajući da bude ogledalo lažnih bogova?

U romanu nalazimo kako se na dan - a čitatelj nek' otkrije šta je “CVII”, dovoljno je reći da još uvijek ne postoji a stalno prijeti - secesije možda samo utvrđuju ono što već vidimo oko sebe. I kako se nesmiljeno pomjeraju granice zla. I kako na strani koja bi se trebala suprotstaviti tom zlu zapravo imamo razjedinjeno i jadno društvo izjedeno korupcijama, propalim institucijama i njihovim lažima. U tom smislu, ovaj roman je - više nego prethodni Ovčinin - nastavak sada već legendarnog “Kad sam bio hodža”. Glavni lik jednako jasan, a pravno-formalni detalji zla uvjerljivi u onoj mjeri u kojoj je u “Hodži” uvjerljivo nasilje. Onaj kojeg su na Grbavici s lica zemlje htjeli potrati zločince, koji vole da ih se zove Vojska RS-a, trideset i nešto godina poslije se suočava s nasljednicima i baštinicima te ideologije. Kroz jednu neobičnu samoću, jedno nevjerovatno muško-žensko prijateljstvo i povlačenje granica svuda okolo, ovaj roman ispisuje epopeju birokratizacije zla i njegove metastaze na ukupno društveno tkivo.

Ne hitajući za angažman, Damir Ovčina se istinitošću i uvjerljivošću ove napete i ingeniozne priče još jednom pokazao kao fundamentalno angažiran pisac. Vještim pisanjem, izuzetnim osjećajem za detalje (od ljudi koji slave nesretnu budućnost pa do odluke otcijepljene tvorevine o načinu na koji će kamioni prolaziti njenom takozvanom teritorijom) i likovima koji su sve samo neplošni, Ovčina je ispisao budućnost koja je već tu. Ta proročanska nit proizlazi iz dubokog shvaćanja stvarnosti oko nas - i one političke i one koja to nije. Istovremeno, roman “CVII” otkriva sudbinu zemlje čije je uređenje dogovoreno u jednom političkom globalnom okviru - što god s njom bilo jednom kada se taj geopolitički obrazac potroši, a tome se nadoda najbjednije moralno rasulo u ovom romanu izuzetno prikazano kroz pitanje školstva.

Razlika između onda i sada je jasna. Hodža na Grbavici bio je naprosto određen za radni vod i likvidaciju. Jer se drugačije zvao. Jer je bio “hodža”. Glavni lik romana “CVII” nije određen za logor ili ubijanje na ovaj način. Jer, i zločinci su stekli nekog iskustva i shvatili da se u zločinu bitno pokriti papirima i “zakonima”. Otuda progon glavnog junaka kreće kroz sudstvo. Čitatelju je sve vrijeme, po detaljima koje pripovjedač zamjećuje, jasno da je konačni ishod opet neka jama. Ili, barem, da su ga takozvani oci otcijepljene pseudodržave tako zamislili.

EMOTIVAN I UVJERLJIV

“CVII” je roman o kontinuitetu zla i njegovoj moći da se nadživi i lažne politike pomirenja, i naivne, i nesnađene, i one koji bi se kao borili protiv zla, ali su im korupcija i nepismenost popili i mozak i dušu. “CVII” je roman o tome kako napraviti legalne masovne grobnice. Duboko istinit, emotivan, ozbiljan i uvjerljiv, ovo je roman o budućnosti koja je u određenim manifestacijama već tu. Samo, da parafraziram pitanje koje su često postavljali sufijski učitelji - gdje je oko koje bi vidjelo, gdje je uho koje bi čulo?